“Kao mladi poduzetnik i pripadnik treće generacije obiteljske proizvodne tvrtke u Slavoniji, koja danas zapošljava 380 djelatnika, svakodnevno se susrećem s brojnim izazovima. Međutim, kako na lokalnom, tako i na globalnom planu nameću mi se određena pitanja koja me muče. Jedno od najintrigantnijih koje me preokupira jest pitanje kako u ovom globaliziranom svijetu učinkovito i održivo prehraniti brzorastuću populaciju te kako tu naša Hrvatska može naći svoje mjesto pod suncem” – piše Mario Ravlić, predsjednik Uprave Mesne industrije Ravlić d.o.o., Osijek
Možemo i moramo pokazati naše adute i u drugim područjima
Možemo li i smijemo li uopće razmišljati o nekoj većoj ulozi od uloge pasivnog promatrača na margini? Ono što danas često možemo čuti u ekonomskim, političkim i društvenim kuloarima jest da smo izuzetno mali za globalne pojmove, sitni kao zrno maka, statistička greška. I što više to slušam, jednostavno nikako ne mogu prihvatiti da je naša perspektiva samo u eko ili organskoj proizvodnji, kako nas se uvjerava zadnja dva desetljeća te da je upravo ona naš jedini put i prava razvojna šansa. Nemojte me krivo shvatiti, svaka čast eko proizvodnji, ali ona ne nosi volumene i ne može biti temelj jedne ozbiljne nacionalne ekonomije, već može biti svojevrsna nadogradnja izvozno orijentirane, konkurentne i snažne prehrambene industrije. Sav potencijal koji trebamo je tu – mikroklimatski uvjeti, geopolitička situacija, know-how, ljudi, tržište, kvaliteta, dobar imidž.
No što je to što nam nedostaje kako bismo postigli uspjeh?
Pa upravo to da kao država napokon stavimo naš strateški kompas na ozbiljnu industrijsku proizvodnju, poljoprivredu i prehrambenu industriju. Ako samo to napravimo i promijenimo naše stanje svijesti da Hrvatska kao globalan igrač u poljoprivredno-prehrambenoj industrijskoj proizvodnji nije puka utopistička ideja, već realno ostvariv hrvatski san, onda je sve moguće. Uvjeren sam da s pravim poduzetničkim razmišljanjem i dobro razrađenim planom možemo biti i globalno konkurentni, visokoproduktivni, učinkoviti i snažno izvozno orijentirani. Danska i Irska su gotovo iste po populaciji kao mi, Nizozemska je površinom tek 2/3, a Izrael koji je većinom pustinja, površinom nije niti 1/3 Lijepe Naše, a ipak su sve četiri zemlje u proizvodnji hrane velesile na svjetskoj razini.
Znači da je moguće!
Turizam je, dakako, naša najvažnija strateška grana i nemam ništa protiv da tako i ostane, ali koronakriza je pokazala koliko je opasno bazirati cijelu našu ekonomiju samo na turizmu (odnosno na samo jednoj snažnoj grani). Mi možemo i moramo pokazati naše adute i u drugim područjima, a u proizvodnji hrane zasigurno leži naš najveći potencijal za rast i razvoj. Svjetska populacija će do 2050. doseći 10 milijardi ljudi, ljudi koji svaki dan moraju jesti i piti. Gledam na to kao na našu veliku šansu da se kao pravi poduzetnici okrenemo rješavanju izazova i napokon počnemo igrati veliku igru. Tada ćemo biti puno otporniji na sve nadolazeće krize jer hrana i piće nemaju sezonalnosti, već aktivnost traje cijelu godinu; nema djelomičan market share, već apsolutan; nema drastičnih odricanja u krizama, već samo promjena u strukturi.
Siguran sam da za 15-20 godina možemo ostvariti hrvatski san i imati stabilnu ekonomiju.
Sve je jasnije da globalni izazovi prije svega traže lokalna rješenja, a mi jesmo i moramo biti dio tog!
Defetističko razmišljanje da jedino malim volumenima i visoko cjenovno poziciniranom organskom proizvodnjom imamo šansu biti konkuretni, trebamo što prije zaboraviti. Idemo zaista dati sve od sebe i staviti naš kompas na proizvodnju hrane, dati poduzetnicima da imaju ni manje ni više nego jednake uvjete poslovanja kao u gore spomenutim „malim“ zemljama i siguran sam da za 15-20 godina možemo ostvariti hrvatski san i imati stabilnu ekonomiju koja osim turizma ima još jedan izrazito snažan kotač zamašnjak – proizvodnju!
