Ako se za Matu Rimca ikada budete raspitivali kod mlađe populacije u Hrvatskoj, onda će vam neki od njih rado ponuditi još jedan u nizu memeova s kojima svakodnevno žive, a glasi: “Mate Rimac = car”.
Čitaj: “Mate Rimac = auto”. Kako god pročitali ovo “car”, očito je da se Rimcu danas dive sve generacije ljudi u nas i u svijetu. Njegove inovacije i uspjeh s pravom nazivaju “hrvatskim čudom”. U svjetskim razmjerima ističu ga kao najvažniju osobu za 2020. godinu u autoindustriji (2020. Motortrend Person of the Year), u leđa mu na tom izboru gledaju Elon Musk, Eui-Sun Chung, Akio Toyoda. Na pregovore u Rimac automobile u Svetu Nedelju svako malo dođe ekipa iz različitih svjetskih automobilskih divova, kao npr. iz Hyundaija, tvrtke koja ima četiri puta veći prihod nego što je cijeli hrvatski BDP.
No ono što se pri susretu s Matom Rimcem čini kao najveći dar i čudo jest njegova jednostavnost i svojevrsna skromnost. Dok svi oko njega lete od ushićenja kad se negdje pojavi, on rado situaciju spušta na zemlju svjesno ponavljajući kako je teško bilo u početku, u garaži u kojoj su jeli i spavali, kako nisu imali za plaće, kako im je isključivana struja i kako su i sada recimo na 50% prijeđenoga puta ili još uvijek na svojevrsnom početku.
Nakon što sam od njega čula koliku empatiju gaji prema životinjama, prirodi, okolišu te argumente zašto je postao vegetarijanac, oko čega se sve brine i zalaže, koje udruge humanitarno pomaže te zašto si još uvijek ne može priuštiti jedan od “svojih” superautomobila, shvatila sam da nam ovaj mladić iz Svete Nedelje ne daje samo “lekciju” o tome kako je moguće proizvesti vrhunski auto (iako si u Hrvatskoj!), nego i još puno, puno životnijega gradiva.
Za svoju današnju tehnološko-poslovnu avanturu Mate Rimac iznimno je zahvalan jednom svom profesoru iz srednje škole.
U srednjoj školi za mehatroniku morao sam nešto izraditi za završni rad. Mom profesoru sviđalo se to što volim sastavljati, rastavljati, lemiti i poslao me najprije na županijsko natjecanje. Mislio sam da ću se ondje osramotiti, ali sam pobijedio. Došlo je državno, i ondje sam pobijedio. Poslao me u svijet kao hrvatskog predstavnika. Prvi moj let avionom bio je odlazak na natjecanje u Koreju. I ondje sam pobijedio. Imam i danas cijeli zid pun priznanja i odličja iz toga doba. Nemjerljivo je to iskustvo! Uvijek ću profesoru biti na tome zahvalan. Pogurao me, dao mi samopouzdanje, rekao, možeš ti to i uspio sam. Usuđujem se reći, da nije bilo tog iskustva, nisam siguran koliko bi bilo ičega od ovoga čime se danas bavim.
Izraditi auto u zemlji koja nema nikakve autoindustrije ljudi smatraju čudom. Kažu da si ostvario hrvatski san. A što ti kažeš na to?
Voditi firmu općenito ravno je čudu! Lako je kukati! Elon Musk radio je puno toga u životu i rekao je da je od svega najteže održavati auto firmu na životu. Istina, kod nas ima još puno otežavajućih faktora povrh toga što nemamo autoindustriju. Govorili su mi u početku da je nemoguće raditi auto u Hrvatskoj. Bilo je zbilja vrlo malo šanse, 0,1% da uopće danas budemo tu gdje jesmo. No ja još uvijek smatram da nismo postigli velik uspjeh, nego da smo tek na početku puta jer imam jasno zacrtanih 5 ciljeva za Rimac Automobile. Kad njih ispunimo, smatrat ću da smo uspjeli.
Pet ciljeva za budućnost tvrtke Rimac Automobili:
- Biti lider u električnim superautomobilima, znači po tehnologiji, ali ostati ispod 100 komada godišnje.
- Biti glavni u high-performansama električnih vozila, tj. da su naše tehnologije u automobilima raznih proizvođača, s kojima već i sad radimo.
- Biti profitabilni i financijski održivi. Ovdje imamo neke jako velike ciljeve, kao brojke koje želimo održati, ali s tim ne želim izlaziti vani jer će sutra odmah biti sto naslova u novinama ovakvih i onakvih, znači, želimo skalirati biznis na nešto jako veliko.
- Želimo lijepu lokaciju. Trenutna lokacija nam nije adekvatna i to je ona vizija kampusa koji ćemo graditi. Sad smo, naime, na osam lokacija: Sveta Nedelja na nekoliko mjesta, Split, Veliko Trgovišće, Osijek, Ljubljana, Novo Mesto, Kina, ali mi želimo sve ujediniti. Imali smo natječaj, javilo se devet internacionalnih arhitekata, ali na kraju se žiri odlučio za hrvatski projekt koji je bio apsolutno pogođen. Izradio ga je 3LHD studio za arhitekturu i urbanizam, genijalna ekipa! Planiramo, dakle, graditi u Hrvatskoj kampus za 1500 radnih mjesta u prvoj fazi, iako se već sada čini da će i to biti malo.
- Želimo biti najbolje mjesto za rad, ne samo mjesto u koje se dođe raditi, nego puno više od toga. Svi pričaju kako treba zadržati Hrvate da ne iseljavaju. Mi ne želimo samo to, želimo da i stranci dođu za nas raditi, da ostanu tu i ugodno žive i rade u našoj zemlji. Dio te priče već ostvarujemo.
Kako izgleda tvoja To Do lista, kako stižeš riješiti sve što se od tebe traži?
Puno je toga na meni, toliko pritiska, ja sam postao robot: input – output – device. Inače, uopće ne volim kukati. Netko tko želi nešto ovako raditi mora biti svjestan da se svega drugog mora odreći. Evo, da netko zna kako izgleda moj radni tjedan ili dan, nikad se ne bi mijenjao sa mnom. Volim se našaliti pa reći kako imam skrivenu supermoć da vratim vrijeme, a to je ono vrijeme kad je neki neradni dan ili vikend, čini se kao da sve stoji, a ja tada dođem u firmu i riješim najviše stvari. U mojoj glavi je ponekad kao na nekom raskrižju u Pekingu. Rojevi mailova, ideja, poziva, pitanja… A ja stalno mislim na “execution”. U autoindustriji je stvarno najbitnije ono što odradiš i napraviš. Ideje su poželjne, ali efikasnost i realizacija su ono stvarno, konkretno što gura dalje cijelu priču.
I na svu tu jurnjavu, stigneš paziti što jedeš, stigneš se brinuti za životinje i okoliš. Kako uspijevaš njegovati taj poseban stil života?
Puno sam čitao i razmišljao o tim temama, podigao si svijest o tome i shvatio koliko je štetno sve ovo što radimo životinjama, šumama i prirodi općenito, samo zato da bi čovjek živio bolje. Čovječanstvo zaista živi bolje nego ikad prije, ali na štetu svega drugog. Zagovaram i novu mobilnost. Ljudi danas imaju aute koji, prema istraživanjima, 97% vremena stoje, ne voze se, neučinkoviti su, a štetnim plinovima onečišćuju okoliš. Istina, nisam počeo raditi električne aute zbog ekologije, nego zato što su zabavni, brzi, bolji od konvencionalnih auta, a ekološki benefit je došao uz to. Autoindustrija već razmišlja što je sljedeće: autonomna vožnja, “mobility as a service”, proizvođači auta već naveliko rade na VTOL-ima, stižu leteći taksiji i sl.
Spada li u jedno od čuda i biti poduzetnik u Hrvatskoj? Mijenja li se poduzetnička klima u našem društvu nabolje?
Novi val mladih naprednih poduzetnika jako lijepo surađuje. Tu su Infinum, Five, Nanobit, Infobip… Neki su počeli u isto vrijeme kad i mi. Čujemo se, nadopunjujemo, ulijećemo jedni drugima kad treba i naučili smo se dobro nositi s pogreškama, kao i sa slavljem uspjeha onoga drugog. Gdje god stignem, pričam o Infobipu i Infinumu. Užasno sam bio sretan kad sam vidio Include klupe u Cluju ili fotelje proizvedene u Hrvatskoj, tvrtke Prostoria, u drugim gradovima. To me veseli kad vidim da nas ima, a stvarno nas sad ima! Mislim da je danas toliko puno prilika, mentora, investicijskih fondova i da nikad nije bilo lakše ostvariti svoju ideju, viziju i započeti posao u Hrvatskoj. Prije deset godina kad smo mi počinjali, ništa od toga nije postojalo. Svaki pojam sam morao sam istraživati i nekome pet puta objašnjavati.
Što se tiče društva u cjelini, nisam siguran koliko se promijenila svijest o poduzetništvu i poduzetnicima. U svakom slučaju, svi mogući poduzetnički eventi, konferencije i ono što čini Bero iz EY-a s nagradom EY Poduzetnik godine velika su stvar jer su to super prilike da se mijenja pogled na poduzetništvo u cjelini, kao i da se mi poduzetnici družimo i razmjenjujemo iskustva. Jako je važno da mi poduzetnici u Hrvatskoj dijelimo iskustva, da smo tu jedni za druge. Silicon Valley je postao to što je danas samo zato što se svi pomažu, poznavali se ili ne, jedan drugoga guraju i podupiru.
Uzor si danas mnogima, a nas zanima – tko su tvoji uzori?
Oduvijek sam obožavao Šveđanina Christiana Koenigsegga, ali nisam znao kako on izgleda, jer nije bilo toliko YouTube filmića o njemu kao što ih ima sada. Išao sam u Ženevu upoznati čovjeka, ali nisam uopće znao koga tražiti na njegovu štandu. Došao sam do jednog finog gospodina koji je izvrsno govorio engleski, rekao mu tko sam, što sam, to je bio njegov otac. Povezao je Christiana i mene. Otad imamo puno simpatičnih zajedničkih događaja, a danas smo i veliki prijatelji. Drugi, Horacio Pagani, najveći talijanski proizvođač auta, također je moj veliki uzor, ali i naš Nikola Tesla. Pročitao sam sve o njemu i velika mi je inspiracija. Bez njegova genija i početnih izuma otprije 100 godina, svijet danas ne bi mogao funkcionirati na ovako napredan način.
Što očekuješ od 2020. godine u poslu i u životu?
Svjestan sam da će biti još borbe na svim poljima. Rijetki pogode biznis-model “smooth sailing”, bez problema. A opet, svima su njihovi problemi najveći. Prije 5-6 godina mislio sam da su moji problemi najveći na svijetu, ali me realnost lupila šakom u glavu i sad imam još veće probleme. Što više vrijeme odmiče, to si više kao kockar – all in, sve više stavljaš na stol, već si založio ovo-ono, sad ide sve na stol. U novoj godini ne bi trebalo biti većih iznenađenja. Egzekucija je i dalje ključna riječ. Zatim C2 homologacija, ide u serijsku proizvodnju, kreće isporuka kupcima, projekti će prvi put ugledati svjetlo dana. Ne treba nam prodaje, novih partnera, kontakata… Moto 2020. godine je “delivery”.
I na kraju… Kako Mate Rimac puni svoje “baterije”?
Volim kuhati, ali to više baš i ne stignem. Motivira me prošetati firmom i vidjeti što smo sve izgradili, što su sve ti naši ljudi odradili, koliko se trude, kakva čuda rade u maloj Svetoj Nedelji, a bilo im je nezamislivo prije deset godina da će to postojati. Uživam u tome, uživam kad odgovorim na sve upite, mailove, kad odradim sve što sam si zacrtao, uživam u vikendima.
