Spomenik poduzetništvu, poduzetničkim financijskim krizama i partnerstvu koje u zadnji tren spašava firmu – kako vam se čini takav spomenik? Ja kažem da nam je hitno potreban.
Kad sam prvi put bila u Švicarskoj, vidjela sam stvari koje su mi bile potpuno nove i potpuno nezamislive – kao melem na dugo otvorene rane s kojima nisam znala što bih. Vidjela sam kako se poduzetništvo, inovativnost, nadvladavanje financijskih izazova afirmiraju ne samo u uredima kompanija – nego na spomenicima, u muzejima i na vrlo poseban način – u lokalnoj štampi. Oči su mi ispale od čuđenja.
Meni je spomenik uvijek bio pojam nekog grandioznog lika koji gleda u horizont, nedostupan nama smrtnicima.
Prvi sam put vidjela spomenik običnim ljudima – koji su htjeli raditi, pa su u nečemu uspjeli. Meni je to fenomenalno. I objašnjava zašto je Švicarska tamo gdje jest.
Spomenik osnivačima jazz festivala (i njihovom prevladavanju izazova)
Prvi susret s drugačijim sadržajem i porukom spomenika doživjela sam u Montreuxu. Na spomeniku u centru grada ispričana je priča o njihovu poznatom jazz festivalu – ali ne kao faktualni niz grandioznih evenata. Ne. Nego kao priča o njegovim osnivačima, hrabrosti, problemima i suradnjama… Iako se spomenikom nominalno slavi jazz festival, zapravo se priča o poduzetništvu.
Fasciniralo me i da pričaju o problemima, posred spomenika u centru svjetski poznatoga gradića. O financijskim izazovima. I o tome kako ih prevladati – budi ustrajan i stvari će doći na svoje. Za naše pojmove nevjerojatno neposredno.
Zamislite sad da ispred NSK ili negdje u centru grada imate skulpturu Slavoljuba Penkale, a na stećcima oko njega priču o njegovoj penkali, o tvornici koju je osnovao – o danima kad je sve to cvjetalo, ali i kad su se suočili s problemima i te probleme nadišli. Zamislite da dijete, igrajući se oko kipa Penkale, od malih nogu upija priču priča o poduzetnosti i ugleda se u takve povijesne ličnosti.. Dosta više ratnih junaka! Vrijeme je za junake rada i inovativnosti, zar ne?
Čokolada i priča o uspjehu poduzetništva
Nakon Montreuxa posjetila sam Callierov muzej čokolade. Kroz atraktivan koncept muzeja shvatite koliko ljudskog duha, truda i napora stoji iza razvoja čokolade. Caillerova priča o čokoladi je gotovo holivudska avantura – hrabrost, kušnja, drama, ljubav, poslovni partneri, financijski gubitci i spašavanje tvrtke u zadnji tren. Ovakav muzej je zapravo edukativni program o poduzetništvu, ako mene pitate.
Ljudi svoja očekivanja od sebe i svijeta oblikuju pričama. Zato je važno da im pričamo ovakve priče. I ako može da ih pričaju najtalentiraniji – a ne u najbližem srodstvu s nekim iz općine. Jer onda to više neće biti to. Talent je važan, to vidiš u Švicarskoj.
Muzej koji priča o tome kako je prehrambena tehnologija spasila svijet od siromaštva, bolesti i gladi
Muzej Nest u Vevyju bio je moja sljedeća stanica. Muzej je toliko umjetnički superiorno napravljen da sam stajala usred mehaničkih 3D animacija, scenografije laboratorija 19. stoljeća i plakala, ganuta i preplavljena inteligencijom, kreativnošću, talentom… (a riječ je o muzeju koji priča o prehrani i 150 godina Nestleova uspjeha, inovacija i njihovim aktualnim istraživanjima).
Prolazak kroz ovaj muzej je putovanje kroz vrijeme, od doba umiranja dojenčadi, bijede i bolesti, do suvremenih istraživanja o prirodi ljudskog metabolizma, zdravlja i dobrobiti. Priča o tome kako su znanje i poduzetnost most između bijede i blagostanja, između bolesti i zdravlja. Edukativna vrijednost tog muzeja mislim da se može usporediti s pola gepeka knjiga o prehrambenoj industriji, njezinoj vrijednosti i izazovima.
Koji je poučak ovog švicarskog iskustva?
Možemo li napraviti zdraviju Hrvatsku jahanjem po nemilim ratnim, nacionalističkim događajima i gradnjom grandioznih fontana? Naravno da ne!
Jer ljudima je u glavi priča koju im pričaš – pa ako smo svojim spomenicima, diskursom i pričama i dalje u ratnicima, vojnicima, vojskovođama i pokličima, je li čudo da nam se mladi mlate po hodnicima i učionicama, a diskusije s mreža izgledaju kao neki čudan revival 1943. godine?
Važno je koja je priča u fokusu, koje se vrednote klešu u kamen i imamo li dovoljno poštovanja za poduzetnike – bez kojih ništa u društvu ne bi bilo moguće…
Vrijeme je za prvi hrvatski spomenik – poduzetništvu.
