Dobro postaje dobro tek kada ga s nekim podijelite
*Kada govorimo o mojoj ulozi u svemu što se događalo, mislim da sam bio samo jedan iz mase klinaca koji su htjeli reći “Ja imam nešto važno da vam kažem” *Glazba je umjetnost koja se ne bi smjela toliko komercijalizirati i to na tako jedan ružan i populistički način
Kada sam završio intervju s Dadom Topić bio sam siguran da će to biti zanimljiv razgovor, ne samo za mene, već i za sve naše čitatelje. Iznenadio me je svojom jednostavnošću i pogledom na svijet oko sebe. Legendarni Dado je hrvatski je glazbenik, skladatelj, tekstopisac, aranžer, basista, gitarist i rock pjevač. Glazbom se počinje baviti u srednjoj školi kao član sastava “Đavolji eliksiri”. Kasnije postaje član beogradskog sastava “Korni grupa”, popularnost stječe sa sastavom “Time”, kojega osniva zajedno s Vladimirom Mihaljekom. Nakon raspada Timea počinje sa svojom samostalnom karijerom koja traje sve do danas.
Pročitao sam da vas opisuju kao romantičnog pjesnika i rokera kojeg život nije mazio. I tako je bilo od 1949. g. kada ste rođeni? Je li stvarno bilo tako?
Kada kažete “romantični pjesnik” to jako lijepo zvuči, ali iza toga se kriju i lijepe i ružne crtice iz života nekog čovjeka. Ne moram to biti samo ja, svatko od nas ima neke svoje želje, nadanja, ciljeve od kojih su neki ostvarivi, a za neke već u startu postoji spoznaja da nisu ostvarivi, ali ipak čovjeka nešto vuče da krene tim putem, da se okuša i vidi koliko samopouzdanja ima, koliko je jak ili koliko je dosljedan nekim svojim odlukama.
“Romantično” je inačica za sve mlade ljude koji u određenoj dobi, u nekom kasnom pubertetu, kada ti mladi ljudi misle kako je cijeli svijet njihov i da je sve ono što je lijepo posljedica njihovog postojanja, da su oni jedan važan dio cijelog tog procesa. Svemu onome što je ružno neki ljudi okreću leđa. Neki se svjesno bore ili barem pokušavaju u djelokrugu svojih intelektualnih, mentalnih i profesionalnih moći izboriti za neki status kako bi ukazali na problem da ono što nije dobro na ovome svijetu.
Kako bi sebe opisali kao čovjeka, a kako kao glazbenika?
Često sam imao priliku biti upitan od mnoštva ljudi tko je napisao ovu pjesmu ili tekst za ovu pjesmu i kada ljudima kažem da sam to ja napisao mnogo njih se začudilo. U životu nisam često pjevao pjesme drugih autora već su to uglavnom bile moje pjesme i moji tekstovi. Naglašavam to zato što, da bi to postalo jedna cjelina, je potrebno da se osjeti harmonija i u glazbi i u ritmu i u riječima jer se nekome prenosi poruka. Biti samo pjevač ili samo glazbenik to je već zanatsko poznavanje jednog djelovanja gdje ste samo jedan kotačić u sustavu koji je vrlo kompleksan, a to je ono što danas zovemo glazbenom industrijom. Nikada nisam bio izraziti predstavnik toga i nikada nisam bio profesionalac da svake godine moram izdati ploču/CD i da na svakom mora biti neki hit. Estrada je nešto što funkcionira kao sustav koji zbog korisnika, uglavnom medija, svoje djelovanje usmjeravaju prema širokoj publici kako bi imali što veći broj zainteresiranih za to što oni prenose. Namjerno ne želim upotrijebiti riječ “komercijalan” mada se na kraju sve svodi na to.
Imali smo glazbene kritičare koji su uspijevali dati svoj sud o nekoj izvedbi, o umjetničkoj vrijednosti aranžmana i glazbe. Nije uvjet da to bude samo pjevač, može biti i bubnjar, gitarist ili pijanist. Nakon toga je došlo vrijeme kada se računalo samo koliko je ljudi kupilo ulaznice. Mjerili su se bendovi ili ljudi, ne samo u glazbi, ako ste uspjeli nešto masovno prodati i imati veliki odjek kupaca jer ste nešto svoje stavili na tržište, onda je to valoriziralo vas kao umjetnika, obrtnika, proizvođača koji je napravio nešto i jako dobro uspio na tržištu. Mislim kako su to potpuno kriva mjerila jer kada govorimo o glazbi trebali bismo imati drugačije kriterije. Kada govorim o estradi, ona nije mjesto niti prostor gdje ćemo tražiti umjetnost već je to tržnica svega i svačega gdje je prvi imperativ onoga tko dolazi na to tržište, bio on proizvođač ili kupac, tražiti nešto jeftino i to mora biti zabavno, za masovnu upotrebu.
Imali ste sretno djetinjstvo. U kući je uvijek bilo veselo iako se, kako kažete, bili siromašni. Niste se libili teških poslova na gradilištu, poslije u šećerani… Želja da pomognete mami je bila izuzetna. Sa sjetom pričate o mami od koje ste naslijedili glazbeni talent, i vi ste postali svestrani glazbenik.
Nikada nismo imali nešto svoje, gdje bih ja dolazio u svoj dom, kod svoje mame, kod svog brata ili kod svog tate i znam da mi je to strašno smetalo. Moj otac je bio obični radnik i nije uspio napredovati jer nije bio član partije, to sam shvatio kasnije u jednom ozbiljnijem razgovoru s njim kada smo mogli razgovarati na toj razini. Išao sam u gimnaziju i volio sam raditi, dolazio sam gdje god je bilo nekog posla i ljudi su mi vjerovali i dali mi da radim. Koliko god sam bio plaćen za taj rad osjećao sam ponos što ću novac dati svojoj mami jer će to biti izraz moje ljubavi prema njoj i prema našoj obitelji. Već sam kao klinac shvatio da ništa ne nastaje iz ničega i da čovjek ako ima neke želje i potrebe mora iskoristiti trenutak i krenuti prema tome, koliko god to koštalo. Već u ranoj mladosti sam shvatio da se do snova može doći samo ako to stvarno želiš i imaš snage i odlučnosti da kreneš bez obzira što okolina o tome misli. Sjećam se kada sam radio u Osijeku u Šećerani po noći, ujutro sam se oprao i došao u gimnaziju čist. Neki moji prijatelji su znali što radim i dan danas sam im zahvalan što to nikome nisu rekli, to su ljudi koje sam baš ja izabrao da mi budu prijatelji. Drago mi je što sam ih imao u to vrijeme jer su mi bili podrška, mislim da su me na neki određeni način poštivali jer su shvaćali koji su moji motivi i zašto ja to radim.
Može li se glazba „naučiti“ ili je ona jednostavno upisana kao DNK kod?
Svake godine na tisuće ljudi završi neku glazbenu školu ili akademiju, a samo 2% njih kao posljedicu svoga stečenog znanja ima neki autorski nastavak u smislu skladanja ili pisanja moderne glazbe, kao autori koji stvaraju. U kontekstu učenja glazbe, edukacija se odnosi na neko zanatsko spoznavanje teorije glazbe kao umjetnosti kao i savladavanje tehnike korištenja određene vrste instrumenta. Ukoliko u svemu tome postoje profesori koji razvijaju i duhovne vrijednosti uz pomoć kojih na kraju dobijete plodnog skladatelja i dobrog autora, tada je akademija ili srednja škola učinila svoje. Mi imamo tisuće mladih ljudi koji bi se zaposlili u kazališnom orkestru ili bi svirali u bendovima po raznim klubovima, svirajući različite vrste glazbe.
Poznavao sam ljude koji su fantastično prošli na akademiji, završili su npr. flautu, obou ili saksofon, a u bendovima sviraju bubnjeve ili bas-giratu. Oni na taj način postaju muzikanti, a to nije dobro jer to je na neki način profesionalna prostitucija što je jako ružna riječ, ali ne znam drugi sinonim za to. Ti ljudi svoje znanje stečeno u srednjoj glazbenoj školi ili na akademiji odmah pokušavaju pretvoriti u materijalnu dobit, na način da su prisutni tamo gdje treba i tamo gdje ne treba. Odrađuju svoj posao i mislim kako je to potpuno krivo izabran život u smislu bavljenja glazbom. Glazba je umjetnost i možda je ovo samo moje osobno mišljenje, ali nešto što je umjetnost se ne bi smjelo toliko komercijalizirati i to na tako jedan ružan i populistički način.
Još kao sedmogodišnjak ste se zaljubili u glazbu na dječjoj proslavi Nove Godine. Fascinirao vas je prijatelj Josip Bočkaj, električna gitara… i krenuli ste na glazbeno putovanje. Sjećate li se tog trenutka i tih dana?
To je tako bilo. Fasciniralo me je da čovjek koji sjedi pokraj mene u klupi zna svirati instrument. On je u školu donio violinu jer je već s nekih pet godina krenuo u glazbenu školu. Oduševio me je svojim umijećem i pitao sam ga gdje je ta glazbena škola, a tada sam saznao da ima i električnu gitaru. To je bio trenutak spoznaje u mom životu kada sam saznao da postoji električna gitara koju on ima doma i da ju je moguće imati jer sam i ja u to vrijeme sanjao o njoj, čak sam i sam pokušao napraviti nekoliko. Kasnije napravili bend i kao dva talentirana klinca ušli u kvartet s Ratkom Divjakom i Albertom Kasnićijem, to su bili oni drugi Dinamiti.
Kao desetogodišnjak osnovali ste svoj prvi bend „Đavolji eliksiri“, danas bi se reklo već ste tada bili poduzetni! Nije vas obeshrabrilo to što ste na natjecanjima bili među zadnjima jer ste bili progresivni i na neki način neshvaćeni.
Upravo tako, a naziv smo uzeli od jedne knjige koju bi danas svrstali u SF. Činjenica da se Josip i ja nismo odvajali od glazbe i zajedno smo došli do “Dinamita”. Na svim natjecanjima velikih i priznatih eminentnih bendova mi smo uvijek pobjeđivali kao neka svježa glazbena atrakcija. Svirali smo blues, soul i neke svoje teme koje su bile već vrlo blizu poznavanja jazz glazbe zato što je tu potrebu uvijek jasno znao artikulirati Ratko Divjak koji je već tada volio jazz. Znamo da je njegova karijera nastavljena u jazz glazbi i danas je jedan od vrhunskih priznatih solo gitarista.
Ja se još uvijek bavim glazbom i imam neke uspjehe iza sebe, kao da je sam Bog htio da se nas četvorica nađemo. To je bilo 1967. godine, nakon završetka gimnazije. To je bilo vrijeme kada bendovi još nisu snimali ploče i žao mi je što “Dinamiti” nisu nikada ništa snimili u studiju.
Otkuda Osijek, što je tada Osijek imao kada je u njemu stvaralo niz poznatih glazbenika i umjetnika?
Često sam znao pitati Igora Savina da mi objasni neke harmonije i neke zvukove na klaviru koje je on u to vrijeme svirao jer je to zvučalo puno drugačije od onoga što smo mi radili. Bilo je dosta velikih imena u Osijeku kao što su Milko Kelemen pa ranije Gita Šerman, Zdenko Dobek i još nekoliko vrlo interesantnih ljudi. U Osijeku ste mogli čuti operne arije, Francka Sinatru. U to vrijeme je San Remo bio centar svjetske glazbene industrije i sve što se tamo događalo u Osijeku je bilo prvo što se skidalo, svi ti hitovi su morali biti na plesnjacima i repertoarima bendova. Sjećam se jednog benda iz Poljske (nisam razumio kako se zove) koji je slučajno zalutao u Radnički dom u Osijeku, bio je to koncert stoljeća, a taj bend nije svirao u Zagrebu nego u Osijeku jer je sama blizina Budimpešte je pogodovala tome da tu dolaze svjetski priznati i poznati bendovi. Tako je tu svirao i jedan svjetski poznati njemački bend čijeg se imena sada ne mogu sjetiti. Takvi događaji u Osijeku su bili inspiracija nama klincima da pokušamo biti slični njima. Naši uzori nikada nisu bili u našem bližem okruženju nego smo uvijek istraživali one koji su na vrhu. U Osijeku se po plesnjacima u to vrijeme svirao grčko-meksikanski žanr glazbe, a mi smo bili stoljeće ispred onoga što su oni svirali.
Znači li to da je duh Osijeka tada bio drugačiji?
Ne drugačiji, nego progresivniji zbog velikog broja ljudi koji su bili vrlo aktivni i javno su pokazivali ono što su voljeli i u čemu su bili dobri.
Je li istina da cijeli život, na neki način, bježite od estrade, ali joj ipak silom prilika pripadate?
Nemoguće je pobjeći. Živimo na vrlo malom prostoru. Ovaj medijski prostor se u nekim točkama susreće s glazbom, ali to opet ovisi o glazbenim urednicima koji formiraju to glazbeno događanje. Tu opet imamo isti parametar koji je opredijeljen prema nekom širokom ukusu slušatelja i normalno je da idemo zadovoljiti mase. Tu se ne događaju oni izuzetci od pravila da netko ponudi nešto što je glazbeno vrijedno, da je autor na određeni način autentičan i vrlo originalan i da koristi neke druge elemente, da nije samo dobar “zanatlija” nego da ima elemente duhovnog koje prepoznajemo u nekim djelima koji su stvarno vrhunska umjetnost i koja su tako nazvali ljudi od nekog javnog kredibiliteta, čijem sudu možete vjerovati.
U ovom slučaju, ako ja kao glazbenik slijedim ideju da aranžman, pjesma i poruka pjesme ne smiju biti banalni i ne smiju biti nešto što se već čulo tisuću puta, a imaju samo drugi naslov, u tom slučaju ne želim sudjelovati u estradi. Međutim problem je što koristim isti medijski prostor. Uvjetno rečeno, na istoj pozornici nastupaju klaunovi, zabavljači, mađioničari, a ja na nju želim doći s nekom ozbiljnijom temom, odnosno pjesmom. Puno više ljudi će pljeskati nekom dobrom žongleru ili mađioničaru nego što će htjeti zajedno sa mnom razmišljati o ozbiljnijim temama i o onome što ja u tom trenutku pjevam. Na taj način bih htio sebe izdvojiti, ali to je nemoguće jer svi koristimo isti medijski prostor samo je pitanje čije ponašanje na pozornici ostavlja dublji trag.
Iza vas je 45 godina glazbenog opusa. Kako bi ga opisali svojim riječima? Jeste li podvukli crtu u životu ili i dalje razmišljate o svojim planovima za budućnost?
Ne bih ih nazvao planovima. To su više ideje koje ponekad mogu dobiti konture planova, a planovi se realiziraju ili ostvaruju, ili se ne realiziraju, samo je važno da čovjek nikada ne ostane bez ideja. Imam puno ideja koje bih volio ostvariti, neke od njih se periodično događaju i ostvaruju se, a za neke biološki neću imati vremena i zbog toga mi je jako žao. Mislim da je to sudbina svih ljudi jer nitko svoju knjigu ne ispiše do zadnje stranice. Vrlo su rijetki ti sretnici koji zatvore posljednju stranicu i kažu kako je to sve što su željeli napraviti. U većini slučajeva život je takav da se ne stigne napraviti sve što se želi. Sreo sam zanimljive ljude, jednog gitaristu s Filipina, ljude iz Finske, zatim iz Nizozemske, Danske, ali svi oni pripadaju svjetonazorskoj ekipi, zbog svojih godina trajanja, jednoj generaciji koja ima novu kreativnu crticu u svemu. Općenito, kada u glazbi želite slijediti uzlaznu crtu,onda je jazz jedan od mogućih vrhunaca na koji biste se htjeli popeti. Tako da su i moje ambicije i moja volja upravo na tom tragu. Radi se o jazz projektima i vjerujem kada dođemo do nečega gdje smo svi kao skupina ljudi zadovoljni, bit će to interesantan trenutak da eventualno o tome popričamo.
Teško mi je nabrojati sve vaše hitove, ima ih puno, i uspjehe u glazbenoj karijeri. Ali, sigurno ste u životu imali teških i prijelomnih trenutaka, kako ste ih savladali?
Za takve stvari čovjek nikada nije pripremljen jer su to stvari koje vas naprosto iznenade. Samim tim, ako vam se to nikada do sada u životu nije događalo nemate ni iskustva s tim. Imao sam loša iskustva. Iznenadila me je količina pohlepe i namjera da uzmeš nekome nešto što smatraš da ti pripada. Nikada neću pronaći definiciju za takvo ponašanje.
Kako ste to prevladali, odakle vam snaga i energija za to?
To je nešto što bi slomilo nekoga tko je slabiji od mene jer teško je kada čovjek izgubi osnovne životne parametre. Preživio sam taj period, ali nikada neću razumjeti takav stav, a pogotovo je teško kada to doživite u krugu svoje obitelji.
Iza vas su dva braka, dva divna sina. Jesu li i oni odabrali umjetnost kao način života? Drugu suprugu Mirjanu upoznali ste prije oko 35 godina (ako sam dobro izračunao) i od tada ste zajedno. Bili ste mladi i zaljubljeni, puni ambicija, a danas?
Na neki način da. Stariji sin se bavi fotografijom, profesionalno i trenutno radi za kompaniju koja se bavi dizajniranjem bogataških jahti, ali se bavi fotografijom kao umjetnošću. Mlađi sin ima 19 godina i još je premlad da bi definirao svoje afinitete prema nečemu određenom. Zaljubljen je u ovaj planet i mogućnost komunikacije sa cijelim svijetom jer je on-line generacija.
Imao sam sreće da sam sreo srodnu dušu. Brak je institucija u kojoj vrijede neka pravila i dogovori, tradicionalni ili netradicionalni. Brak je prostor gdje se na specifični način dogovara neki odnos. Kod nas, iz prvih trenutaka strasti i zanesenosti, sve je evoluiralo u odnos dvoje ljudi koji prvenstveno žele činiti dobro jedno drugome. Na taj način je vrlo jednostavno živjeti zajedno jer u takvom odnosu prevladava želja za iskrenošću i da ono najbolje od sebe upućuješ osobi koja ti je sve na ovome svijetu. Kada to isto dobivate za uzvrat kao odjek tada vas to još više motivira da budete takvi.
Brak ste poistovjetili sa stihovima jedne pjesme koji ste posudili iz knjige „Mali princ“ – „čovjek samo srcem dobro vidi, jer suštinu očima sagledati ne može“.
Takav odnos bih poželio svakom paru na ovome svijetu jer kroz takav odnos imate osjećaj da sve što činite da je važno, da sve ima svoj cilj koji morate doseći i onda je život jedna lijepa priča. Ima i dana kada se nadviju tmurni oblaci i kada sunce ne sjaji, ali sve su to koraci prema nečemu. Najvažnije je da uz vas ide osoba kojoj vjerujete i kojoj želite pružiti najviše, koja je najzaslužnija za sve ono što je dobro u vama.
Onog trenutka kada postajete poznata i popularna osoba postajete i meta obožavatelja/ica, ali i onih koji vas ogovaraju. Kako ste to podnosili, ustvari kako čovjek može biti i ostati svoj?
Normalno je da vas neke stvari vrijeđaju. neke stvari ostaju duže u vama, a neke prestaju biti važne kada prespavate. Mislim da je dobro čuti i one koji vas vole i koji vas ne vole jer unutar tog nesklada možete doći do mudre misli da živite u svijetu koji nije samo crno bijeli i da pokušate pronaći formulu za to, da otkrijete formulu za hodanje po sunčanoj strani ulice, da ne hodate po sjeni. Lijepe stvari vas trebaju motivirati i trebate dokazati svima da to zaslužujete i da ih niste dobili samo na poklon. Ponekad je dobro hodati i jednom i drugom stranom ulice i biti svoj, a na kraju je vrijeme najpravedniji sudac koji pokaže jeste li činili dobro i jeste li dovoljno vjerovali u sebe, i je li to ono što ste htjeli.
Što nas određuje kao ljude, kako postati i ostati uspješni, a u sebi zadržati romantiku, pozitivne emocije… ?
Sjećate se mita o grčkom filozofu koji je živio u bačvi i preko dana nosio svijeću govoreći kako traži čovjeka. Danas, kada uzmete u obzir da na ovom planetu živi oko 7 milijardi ljudi i kada uzmete činjenicu da ste i vi jedan od njih, koliko god bili vi anđeo koji nosi lijepu poruku pitanje je u koji prostor ćete poletjeti i na koju hrid ćete sletjeti. To govorim u metaforama jer svaki novi dan je izazov u životu i mi smo određeni time u koje prostore i na koja mjesta nas život dovodi i koga u tim trenucima srećemo. Mislim da se tu događaju najvažnije stvari. To su trenuci kada nešto nastaje ili nestaje. Život je nepredvidiv, sve ovisi o nama, ali i o ljudima s kojim živimo ili bismo htjeli živjeti.
Zajedno s dvije udruge pokrenuli smo edukativno-kreativni projekt, namijenjenom učenicima, pod nazivom BB, «Biti bolji-Be better», a u koji se do sada uključilo oko 28 škola i oko 4000 učenika iz Hrvatske. Jeste li voljni uključiti se u projekt, doći u jednu od škola i održati razgovor s učenicima? Bio bi to zanimljiv razgovor.
Vrlo rado, samo da se dogovorimo i organiziramo unaprijed. Bit će to jedno jako lijepo iskustvo i za mene. Sada kada sam čuo koga ste sve doveli, drago mi je da ste izabrali takve ljude jer sve su to ljudi od formata.
Potom odlazite u Korni grupu, vrlo brzo je napuštate, odlazite u Zagreb i osnivate grupu Time. Kakav je tada bio vaš pogled na svijet glazbe (možda je i danas ostao takav)?
Neki ljudi svoje čvrste svjetonazore nikada ne mijenjaju. Morate vjerovati u nešto jer ako se stavljate u situaciju da ponovo provjeravate svoja uvjerenja i svjetonazore to znači da u samom startu niste bili na dobroj poziciji i da ste već tada krenuli krivim putem. Ja ne mijenjam svoja razmišljanja o glazbi niti o tome da sam glazbenik. Ne vjerujem da je to stvar neke karakterne osobine jer kada sam neke karakterne i duhovne koordinate spojio u jednu točku tu neku svoju poziciju ne mijenjam i ne bih volio da me nešto mijenja. Nastojim se držati onoga u što vjerujem. Zašto sam takav? Vrlo je bitan trenutak kada postajete to što jeste što može biti znak odrastanja ili sazrijevanja čovjeka. Postajete osoba koja ima svoje pravilne konture koje su nepromjenjive. Dakle, našli ste svoje mjesto u svom životu i životni prostor koji ne pripada samo vama, ulazite u život drugih ljudi i pokušavate pronaći gdje on stvara sintetičke posljedice i koncentrične krugove dobrote ili shvatite da tamo ne pripadate i s tog mjesta se maknete.
Govorim o vremenu zašto sam ja vjerojatno postao takav. Nakon onog tužnog Vijetnamskog vremena i svih mogućih posljedica, globalno gledano, pojavila se iluzija da je dobro moguće, da svijet može živjeti u miru. U to vrijeme su nastale radikalne ili revolucionarne promjene u kulturi i na jednom globalnom intelektualnom planu. Te posvijetnamske godine su otvorile procese u kojima su mlade generacije uspjele koristeći se određenim intelektualnim alatima, autorskim ili kreativnim. Uspjele su stvoriti jedan imaginarni prostor o tome da svijet može pripadati ljudima, da je dobro moguće, da je pravda moguća i da je dosegljiva, da je dobro biti iskren, pošten, moralan i etičan. Globalno smo prihvatili da je dostojno čovjeka živjeti po tim pravilima i da ćemo svi svoje živote uskladiti s tim globalno promoviranim humanim i ljudskim vrijednostima.
Međutim, to vrijeme nije dugo trajalo i to se ubrzo pokazalo jer nekim ljudima takva atmosfera nije dobar prostor za stvaranje profita i plagirali su procese koje su te mlade generacije stvarale kroz iluziju vjerujući da stvaraju stvarnost. To je promijenjeno jednim brutalnim činom jer oni koji imaju moć imaju novac, koji imaju novac kreiraju politiku i imaju oružje, a onaj tko ima oružje taj uvijek može dobiti ili preoteti energiju od onoga tko je ima. Od onoga što smo očekivali izgubili smo sve i dobili novu sliku svijeta. I bilo je jako teško svim tim mladim generacijama ponovo otkriti svoj novi identitet ili ga stvoriti u sasvim novom okruženju. To je kao da veliku skupinu ljudi prenesete iz urbanog centra, pustite ih u Saharu te im kažete kako je to novo mjesto za život i neka se snalaze kako znaju.
Nikoga od nas život ne mazi…?
Tako je. Nikome život nije savršeno lijep, ali ni tako jako užasan. Život je biološki fenomen i nakon prolaska određenog vremena kada romantiku zamijenite s nečim racionalnim, s onim čime se svakodnevno budite i kada počnete razumijevati arhitekturu dobra i zla, i to usklađujete sa nekakvim svojim razmišljanjima tada taj racionalizam nije baš motivirajući i primorava vas da jako ozbiljno donosite svoje odluke, zahtjeva od vas jedan dublji način razmišljanja.Naravno, sve to ovisi i o okruženju u kojem živite, tko su vaši prijatelji, tko su vaši uzori, čime se vi osobno bavite i gdje mislite da ste najpoželjniji, gdje ste najodgovorniji, najproduktivniji. Život je jedna vrlo kompleksna priča i u svemu tome biti samo romantičan mislim da bi to bio jedan naivan pogled na svijet. Romantičan se može biti sa svrhom iako je teško odrediti do koje mjere i na koji način. Kada govorimo o tim godinama i mojoj ulozi u svemu što se tada događalo, mislim da sam bio samo jedan iz mase klinaca koji su htjeli reći “Ja imam nešto važno da vam kažem”, u što osobno jako vjerujem, ali i to nema pravu vrijednost dok s nekim ne podijelim. Bilo je važno dijeliti ono što mislite da je dobro jer dobro postaje dobro tek kada to s nekim podijelite.
Simbol vremena
Osobno sam imao tu sreću da su dvije ili tri pjesme ostale još dugo, dugo vremena upamćene. Ne bih ih nazvao hitovima jer hit je pjesma koja se sluša mjesec dana pa dođu neke druge, a ova se zaboravi. Imao sam pjesme koje ljudi pamte zbog nekih drugih razloga, uvjetno rečeno to je evergreen i trebalo bi ljude pitati zašto su ih zapamtili i zašto im je to toliko dugo lijepo. Postoje i knjige koje ljudi čitaju i po nekoliko puta zato što im daju divnu poruku i motiviraju ih na nešto lijepo. I svaki puta kada ih čitaju ponovo dožive ushićenje, radost spoznaje o nečemu što je dobro, mudro ili lijepo. Vjerujem da je tako i s pjesmama koje jako dugo traju, ali ne samo knjige ili glazba nego sve što je umjetnost. Tako recimo imate puno arija i baleta koji se ponavljaju svuda u svijetu i one nisu hit već simbol vremena, ali imaju božanstvenu vezu sa životom koji živimo danas. To su djela koje vrijeme ne može potrošiti, uvijek su aktualna, a ljudima daju određenu dozu i motivaciju za razmišljanje uz poseban duhovni užitak jer nose nešto lijepo u sebi.
Djelujete mirno i staloženo, a kada vas gledam na bini prepuni ste energije.
Bez bilo kakvog pretjerivanja, meni je svaki izlazak na pozornicu kao neko novo rađanje. Uvijek sam bio samo član nekog benda, nikada nisam bio solista ili frontmen, tako da sam svaki nastup doživljavao kao nešto što će ostaviti poruku, što će ponovo biti dokaz jedne zajedničke želje i prezentacije glazbe koju na sličan način volimo, a uz to i još jedan dokaz da to što činimo je lijepo, vrijedno i važno. Sve ono vrijeme, mjeseci, dani, sati i sekunde koje smo uložili na to da bi stekli pravo na tu pozornicu, da je to imalo svoj opravdani smisao. Svaki mi je koncert jednako važan i nikada ništa nije bilo samo ponavljanje. To su trenuci kada doživljavate sebe u potpuno drugom prostoru, u kojem niste svakodnevno i to je jako lijep osjećaj. Vjerujem da bi većina pravih glazbenika na ovo pitanje odgovorila tako kao ja ili možda slično.
Vladimir Mihajlović
Siječanj 2016.
