Kako ostati stabilan dok se sve oko nas ubrzava, mijenja, prolazi? Osjete to danas čak i mala djeca, čiju pozornost i vrijeme krade beskrajni svemir društvenih mreža. Mediji se natječu za našu pozornost. I uspijevaju u tome.
Kako biti učitelj bez učenja u vremenima kada je poslijepodne dijametralno drukčije od jutra, a svijet se mijenja brže nego što ga uspijevamo razumjeti?
U vremenu u kojem se sve ubrzava, u kojem se čovjek navikava na trenutačnost i očekuje rezultate prije nego što je uopće započeo put, učenje postaje posljednja oaza sporosti. Posljednja oaza koja vodi k razumijevanju samoga sebe i svijeta koji ga okružuje. Zastati, ne jurcati, kritički razmisliti. Ne žuriti se u nepoznato brzinom svjetlosti, tražeći usput prečac kroz crnu rupu kojoj čak niti svjetlost ne može umaći. A sporost je danas gotovo hereza. No, znanje nikada nije pripadalo brzini. Znanje je uvijek bilo saveznik strpljenja, tišine i ponavljanja. Saveznik upornosti, koja nije baš najprivlačnija osobina kao što je to npr. kreativnost. No vodi li kreativnost bez upornosti u svladavanju prepreka konačnom uspjehu? Teško. Nitko nije dobio niti na lotu nakon što je prvi put uplatio listić. Sigurno je tu uplatu nekoliko puta ponovio. Ponavljanje nas vraća na početak svaki put kada pomislimo kako smo već stigli do kraja.
Najveća zabluda suvremenog čovjeka jest uvjerenje kako postoji prečac
Kako postoji put bez napora, metoda bez pogreške, uspjeh bez žrtve. Zato se tako lako zaljubimo u obećanja i instant‑rješenja. Lakše je povjerovati u trik nego u vlastitu disciplinu. Lakše je kliknuti nego sjesti. Lakše je odustati nego ponoviti. Zaboravili smo kako uživati u putovanju dok jurimo autocestama do željenog odredišta, uvjereni kako je cilj važniji od puta. Ali sve što vrijedi raste sporo, putuje sporo. I sve što traje gradi se godinama, sloj po sloj, pokušaj po pokušaj. Svaki pokušaj, svaka pogreška, svaki povratak – sve to polako oblikuje čovjeka, brusi ga, uči ga poniznosti i upornosti. Uči ga kako ništa veliko ne nastaje preko noći, nego u tišini dana koji se ponavljaju, u skromnosti malih koraka koje nitko ne vidi.
Učiti znači prihvatiti kako smo uvijek početnici, čak i onda kada nas drugi nazivaju učiteljima.
Nikada u povijesti nismo imali više izvora znanja, a nikada nismo bili ranjiviji na laži i zablude
Informacija je postala brža od misli, a buka glasnija od istine. Zato učiti kako učiti znači naučiti razlikovati izvor od privida, činjenicu od dojma, znanje od puke informacije. To je vještina koja spašava od površnosti, ali i od vlastitog ega. Jer ništa nije opasnije od čovjeka koji misli kako sve zna, koji prestane sumnjati, prestane provjeravati, prestane rasti. Onoga koji se prestane mijenjati dok se svijet mijenja svakoga dana.
Učitelj koji ne uči od svojih učenika postaje čuvar prošlosti, a ne vodič budućnosti koja se konstantno mijenja
Vođa koji ne sluša svoje ljude postaje vlastiti teret. Čovjek koji odbija preispitivati sebe, ostaje zarobljen u vlastitim uvjerenjima. Zato je učenje stalni povratak poniznosti. Stalno podsjećanje kako rast počinje tek kada priznamo kako nismo savršeni niti dovršeni, nego tek u nastajanju. Konstantnom nastajanju!
Učiti kako učiti je uvijek ispred nas, jedno učenje daleko – i upravo zato nikada ne prestaje.
