Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj (CPTSD) stanje je koje ne mora nastati iz jednog traumatskog događaja, već iz dugotrajnog izlaganja stresu, nesigurnosti i osjećaju da nema stvarnog prostora za odmor. A takav svakodnevni pritisak prati upravo poduzetnike.
Poduzetnici su posebno osjetljivi na ovaj obrazac jer njihov rad često podrazumijeva stalnu uključenost, odgovornost i nemogućnost “isključivanja”. U takvom okruženju tijelo se oslanja na simpatički živčani sustav, koji nam omogućuje da reagiramo, donosimo odluke i budemo učinkoviti, no nije dobro kada taj sustav postane dominantan.
Parasimpatički živčani sustav, s druge strane, omogućuje usporavanje, regeneraciju i osjećaj sigurnosti. Između ta dva sustava neprestano se odvija dinamika, a veliku ulogu u toj ravnoteži ima živac vagus. On povezuje mozak s tijelom i sudjeluje u regulaciji disanja, srčanog ritma, probave i emocionalnog stanja. Kada je njegova funkcija uravnotežena, možemo relativno lako prelaziti iz stanja aktivacije u stanje opuštenosti. No, kod kroničnog stresa i obrazaca sličnih CPTSD-u, taj prijelaz postaje otežan. Tijelo ostaje zaglavljeno u pripravnosti ili, suprotno tome, prelazi u stanje iscrpljenosti i povlačenja.
To se u svakodnevici može očitovati kroz stalni unutarnji nemir, osjećaj da nikada nismo do kraja opušteni, teškoće s fokusom, preplavljenost mislima, ali i kroz fizičke simptome poput napetosti u tijelu, plitkog disanja ili kroničnog umora. Zanimljivo je da mnogi ljudi u tom stanju više i ne prepoznaju kako izgleda istinsko opuštanje jer im je visoka razina pobuđenosti postala „nova normala“.
Ovakvi se obrasci ne mogu riješiti isključivo razmišljanjem ili analizom. Iako je uvid važan, kronični stres i CPTSD u velikoj su mjeri “tjelesna stanja”. Oni su zapisani u načinu na koji dišemo, kako držimo tijelo, kako reagiramo na podražaje i zbog toga sve veći značaj dobivaju pristupi koji uključuju tijelo i osjetila jer direktno djeluju na autonomni živčani sustav.
Jedan od najučinkovitijih, a često zanemarenih načina regulacije jest rad rukama. Aktivnosti poput modeliranja gline, crtanja, slikanja, šivanja ili bilo kojeg oblika stvaranja usporavaju nas i dovode u ovdje i sada. Ponavljajući pokreti, fokus na dodir i osjećaj materijala preusmjeravaju pažnju iz preopterećenog uma u tijelo, smanjuje se unutarnji dijalog, a raste osjećaj prisutnosti.
Ovakve ponavljajuće prakse poput svjesnog disanja, slušanja glazbe, pjevušenja ili rada rukama mogu s vremenom imati dubok učinak na osjećaj stabilnosti i otpornosti.
Kada se takvom radu pridruži i zvuk, učinak se dodatno produbljuje. Glazba na naše tijelo djeluje višeslojno: ritam može uskladiti disanje i srčani ritam, mumljanje neke melodije stimulira živac vagus, a ponavljanje stvara osjećaj sigurnosti i predvidljivosti. Upravo ta predvidljivost iznimno je važna za živčani sustav koji je dugo bio izložen neizvjesnosti, a kroz takva iskustva tijelo postupno „uči“ da je sigurno usporiti.
Važno je naglasiti da se ovdje ne radi o brzom rješenju ili tehnici koja “popravlja” stanje preko noći. Riječ je o procesu ponovnog uspostavljanja odnosa s vlastitim tijelom i živčanim sustavom.
