U vrijeme 70-ih godina prošlog stoljeća, kad se na našem priobalju prodavao „cimer fraj“ i ruralnog turizma nije bilo, švicarac Jost Krippendorf preuzeo je mjesto direktora Instituta za turizam u Bernu i započeo ostvarenje vlastite vizije turizma – održiviji, dugoročniji i promišljeniji. Takva ideja, razumljivo, nije bila po volji kreatorima tada dominantnog „starog“ modela turizma – velikim korporacijama i vladama koje su u turizmu vidjele, prije svega, generator profita. Kako radimo danas?
Bilo je to vrijeme kada su ljudi u općenitom smislu živjeli racionalnije. Vodilo se računa o svakoj stvari, prema jednostavnom, ali mudrom načelu: „Šteta je da se baci“. Bilo je gotovo nezamislivo nešto baciti – čak i ono za što se u tom trenutku nije znalo čemu može poslužiti. Gotovo svaki predmet imao je svoj najduži mogući životni vijek. Kanistri su postajali pomoćni alati, istrošeni lonci pretvarani su u tegle za cvijeće, a djeca učila kako od potrošene konzerve napraviti posudu za presađivanje povrtnica. I sama sam bila dio te djece. Tada, divljih odlagališta kakva danas poznajemo, nije bilo.
U kasnim 1980-ima Svjetska komisija za okoliš i razvoj službeno je afirmirala pojam održivog razvoja, a time i održivog turizma. Ideje koje je Krippendorf godinama uporno zagovarao počele su dobivati svoju potvrdu. Održivi turizam postao je globalni trend. Odjednom su svi željeli biti zeleni, eko i održivi. Pojavili su se brojni certifikati i oznake koje su trebale potvrditi takvu orijentaciju. Istovremeno, ljudi su sve svjesnije počeli promišljati o ekologiji i odnosu prema prirodi. Na prvi pogled činilo se da smo kroz turizam napokon počeli čuvati i zemlju i nebo.
Budućnost ruralnog turizma neće pripadati onima koji prikupe najviše oznaka i certifikata, nego onima koji održivost žive svakodnevno i znaju kako to prezentirati na tržištu.
No, je li doista tako?
Koliko zapravo truda, vremena i sredstava stoji iza jedne „zelene“ oznake za turističko imanje? Green labeli, ecolabeli, suncokreti, sunca i slični certifikati danas krase vrata brojnih objekata. Neki su ih doista zaslužili jer predano promiču važnost očuvanja planeta, čuvaju rijeke, šume i krajolik u kojem žive i rade. A većina su, čini se, do naljepnice stigli i ponešto kraćim putem – uz poneki dodatni sastanak, poznanstvo, i kako bi se u šali reklo, uz pokoji radni ručak više nego što bi bilo nužno.
Održivi turizam danas je dosegnuo vrhunac svoje popularnosti. Ali, sve dok se ne pojavi nova generacija stručnjaka s vizijom kako motivirati nositelje turizma da doista odgovorno upravljaju resursima – održivost u ruralnom turizmu ostaje i dalje većim dijelom deklarativna kategorija. Vjerujem da takav krajnji rezultat Svjetska komisija i začetnik održivog pristupa nisu priželjkivali.
Ipak, pred nama je razdoblje u kojem održivost više neće biti pitanje deklaracije, nego vjerodostojnosti. Održivost je kao globalni trend zaživjela i među ljudima pa turisti žele biti sve informiraniji. Ne traže savršenstvo, ali vrlo brzo prepoznaju razliku između stvarne brige za prirodu i marketinškog trika.
