Kada pogledam unatrag – od prvih studentskih poslova za džeparac u call centru ili kafiću, do danas – jedna nit povezuje moje interese i afinitete: komunikacija i pristup rješavanju problema. Stefania Madau Levak – Zagreb
Tko je Stefania Madau Levak? Znatiželjna, empatična i komunikativna žena koja uči postavljati granice, slušati svoju intuiciju i slijediti svoje snove. Navršila je 50 godina i nikada se nije osjećala mlađa – bar mentalno. Rođena je u gradiću blizu Torina sa srednjovjekovnim štihom, a već 22 godine sretno živi u Zagrebu.
Ovo je njezina priča…
„Kao ekstrovert i osoba koja ne želi da je pregazi rutina (a ni da stalno sjedi), odlučila sam svoju empatiju usmjeriti na rad s ljudima. Tako sam ušla u komunikacijske vode i preselila se u Milano na studij odnosa s javnošću. Milano mi je otvorio vrata u dinamičan i kompetitivan svijet u kojem svi stalno trče i traže nešto novo, ali mi je istovremeno pokazao koliko je važno imati čvrst identitet – jer bez njega lako postaješ „jedan u nizu“. Ovo iskustvo oblikovalo me i kao osobu i kao profesionalca. Uživala sam živjeti u velikom gradu, susretati ljude različitih kultura, partijati i putovati kao studentica, zahvaljujući međunarodnoj udruzi studenata AEGEE – nezaboravna iskustva – a kasnije mi se činilo sasvim prirodno donijeti odluku o preseljenju u Hrvatsku. Ipak u Milanu svi trče i kada ne treba. Danas sebe vidim kao spoj talijanske i hrvatske sklonosti prema dobrom provodu i kvalitetnom životu. La Dolce Vita je tu.“
Rođeni ste blizu Torina, a studirali ste i dobar dio života proveli u Milanu. Što ste sve radili prije dolaska u Hrvatsku?
Nakon stažiranja u jednoj PR agenciji i u tajništvu međunarodne škole umjetnosti i dizajna u Milanu, zaposlila sam se u odjelu za komunikacije u McDonald’s korporaciji. Sjećam se kao danas – od sreće sam skakutala i pjevuckala po gradu. Naučila sam surađivati s kolegama iz svih odjela korporacije u Italiji, Europi i širom svijeta, kao i sa zaposlenicima tadašnjih 330 restorana u Italiji, novinarima, klijentima i institucijama.
Velik je izazov ostati vjeran sebi u svijetu u kojem se od zaposlenika očekuje da stalno budu „u pogonu“. Tih godina frižider mi je često bio prazan, a kući bih se vraćala kasno i iscrpljena iz ureda. Upravo to iskustvo pomoglo mi je da lakše donosim odluke u Hrvatskoj, gdje su vrijednosti i dinamika života drugačiji – po mjeri čovjeka.
U Hrvatskoj ste više od 20 godina. Po čemu se ovaj život ovdje razlikuje od života u zapadnom svijetu?
Tko me poznaje, zna da volim živjeti u Zagrebu i da Hrvatsku smatram svojim domom. Već više od 20 godina živim u Hrvatskoj i nikada me ne uhvati nostalgija. Italiju danas doživljavam kratko, gotovo turistički, dok svakodnevicu živim u sigurnom, zelenom gradu s ugodnom, umjerenom dinamikom (bar iz moje perspektive). Posebno cijenim slobodu koju ovdje imam: nema sitnog kriminala na ulicama, a žene mogu u bilo koje doba dana i večeri šetati same, gotovo posvuda i bez brige. To je razlika koja se najviše osjeti u usporedbi sa Zapadom.
Rekli ste kako Vas je boravak u Milanu ojačao. Svladali ste neke svoje strahove. Znači li to da mlade ljude treba ponekad „gurnuti u vatru“?
Danas sam komunikativna osoba, ali nisam oduvijek bila takva. Nisam se rodila kao ekstrovert. Bojala sam se vlastite sjene i pristup drugima nije mi bio prirodan. Neugodnost koju sam osjećala – jer sam mislila da propuštam prilike i da sama sebi otežavam život – dovela me do zaključka da moram nešto mijenjati. Izašla sam iz zone komfora, otišla u Milano kako bih pobijedila svoj strah od pristupa ljudima i od javnog nastupa. Svojoj djeci danas govorim da odrastanje znači upravo suprotno od toga da budu „mammoni“. Konkretno, s 18 godina trebaju znati zašiti gumb, skuhati nešto jestivo i biti spremni za život izvan kuće. Životne kompetencije čine veliku razliku: kritičko razmišljanje, mentalna organizacija, pozitivan stav, empatija, izražavanje vlastitih stavova i emocija – to su alati za kvalitetan život i prilika za dobar posao. Moj zadatak, kao majka, jest ukazati djeci na to vlastitim primjerom.
Svatko ima jedinstvenu priču koja samo čeka da bude otkrivena. Uvijek postoji prostor za diferencijaciju i promociju točaka koje čine neku stvarnost posebnom – u moru sadržaja gdje svi tvrde da su najbolji.
Kakve Vam je sve mogućnosti donio rad u korporacijama? Što ste ondje svladali i naučili?
Dok sam radila u korporaciji, uključila sam se u interne programe za zaposlenike i pohađala korisne tečajeve o osnovama upravljanja vremenom i ljudskim interakcijama, što mi je dalo novu perspektivu, a to integrirano znanje danas je dio mene. Jedna od vještina koja mi je posebno vrijedna jest timski rad. Razmjenom znanja i iskustava postiže se veća kreativnost, kroz različite perspektive stvara se osjećaj zajedništva i podrške. U sinergiji tim brže dolazi do rješenja, a rezultati su kvalitetniji i održiviji. Osjećaj pripadnosti bio mi je važan faktor u odluci koliko ću ostati u nekom radnom okruženju. Zahvaljujući njemu, osjećala sam se podržano i s veseljem se budila te odlazila na posao.
Vi ste svestrana i kreativna osoba koja ne voli rutinu. Komu dugujete zahvalnost za svoju kreativnost?
Znanost pokazuje da je kreativnost kombinacija genetike, učenja i okoline – i da se može vježbati. Sklonost novim izazovima, strah od rutine i uočavanje razlika moje su gorivo i moj jedinstveni recept za kreativnost. Sretna sam što su me roditelji uvijek podržavali i ostavili mi slobodu: omogućili su mi preseljenje na studij u Milano, a zatim mi dali vjetar u leđa za dolazak iz Italije u Hrvatsku. Dolazak iz druge sredine pomogao mi je da lakše uočim razlike i ponekad ih pretvorim u poslovne prilike. Uz to, smatram da kreativnost dolazi kada si spreman na igru – kada ne gledaš na svaku ideju kao na rizik, nego kao na priliku da testiraš nešto novo.
Ako se ne varam, iskustvo ste stekli i u jednoj stomatološkoj tvrtki. Za sebe kažete kako ste znatiželjna, empatična i usmjerena na korisnika, uživate osluškujući potrebe kupaca i pronalazite kreativna rješenja za pružanje izvanrednih iskustava. Kako to postižete?
Imala sam priliku raditi s vodećim stomatološkim ordinacijama i iskusiti kako funkcioniraju veliki sustavi s mnogo zaposlenika, ali i srednje-male ordinacije. Struktura automatski određuje odnos prema pacijentu. Kad je zdravlje u pitanju, komunikacija je ključna za izgradnju povjerenja, i to najprije na daljinu. Moj pristup vrlo je konkretan i edukativan: govorim o svim mogućim posljedicama, što često zbliži pacijente sa mnom, jer vide da ne „pričam pričice“, nego im objašnjavam sve moguće scenarije.
U velikim organizacijama, zbog složene interne strukture i velikog broja zaposlenika, procesi se dijele i pacijent prolazi kroz ruke više ljudi. Tako gubi osjećaj da ima jednu osobu od povjerenja koja ga prati otpočetka do kraja. Zato volim raditi s manjim ordinacijama, pratiti sve procedure izbliza i biti prva osoba s kojom pacijenti razgovaraju o svojim problemima, očekivanjima i povijesti. Ostajem uz njih prije, tijekom i nakon zahvata. Od prvog trenutka slušam, istražujem, uvažavam njihove potrebe i jasno im kažem da ću biti uz njih – od dočeka, preko same operacije (ako treba i držeći ih za ruku), do pomoći tijekom boravka u nepoznatom gradu s jezičnom barijerom. Mogu se definirati kao facilitator i kulturološki most, spremna objasniti razlike između Hrvatske i zemlje iz koje pacijenti dolaze. Tako ublažavam frustracije zbog udaljenosti od doma, umora od putovanja i strahova da nešto može poći po zlu.
Godine 2014. osnivate vlastitu agenciju za savjetovanje i provedbu kreativnog marketinga, komunikacije i podršku korisnicima. Je li to bio idealan način da slijedite svoju prirodu prihvaćajući nove izazove?
Osnivanjem agencije ublažila sam frustraciju zbog dugog radnog vremena dok su djeca kod kuće još bila mala. Mogla sam bolje raspolagati vremenom i biti prisutnija u važnim trenucima njihova odrastanja. Kao prvo, postigla sam novi balans posao-kuća.
Dugo sam i dalje razmišljala o sebi kao zaposlenici i nije mi odgovarala ideja rizika da neću moći računati na redovitu plaću. Tek kasnije shvatila sam poduzetništvo kao veliku priliku da se oslobodim i pokrećem projekte u koje vjerujem i u kojima istinski uživam. Znate onaj osjećaj kada zaboravite na sat dok radite ono što volite!
Što su neke navike ili rituali u Vašem svakodnevnom životu koji vam pomažu da se „napunite” i održite emocionalnu i mentalnu ravnotežu?
Ujutro imam ritual: kada se probudim, ostanem u krevetu i zahvalim svemiru na zdravlju i blagostanju. Pijem limunadu i započinjem dan. Slijedi obilni slani doručak i malo istezanja i tibetanskih vježbi – kratko i slatko. Jedan do dva puta tjedno idem na grupne treninge u teretanu. Jednom do dva puta mjesečno idem plesati s društvom. Često si priuštim dozu smijeha prateći stand-up scenu u Zagrebu. Naučila sam zanemarivati ono što nije hitno ni bitno i tako postigla novi balans – bez grižnje savjesti. Ponekad petkom idem na masažu leđa i limfnu drenažu. Ono što sam prije smatrala luksuzom – danas zovem prevencijom.
Osmislili ste i zanimljiv školski projekt za bolju organiziranost školaraca, inovativno rješenje na domaćem tržištu – školski rokovnik. O čemu se radi?
Radi se o „otkrivanju tople vode“. Ipak, izazovno je razviti novu svijest, a zatim i naviku. Primijetila sam da većina djece u Hrvatskoj ne koristi školski planer i nema učinkovit alat protiv zaborava i učenja u zadnji čas. Dolazim iz Italije, gdje učenici najprije biraju svoj „school diary“ između različitih formata i boja, a tek onda ostali pribor. Za razliku od većine planera za školarce, odlučila sam se za strukturu s tjednim prikazom, umjesto dnevnim rasporedom. Taj detalj čini veliku razliku: sve informacije raspoređene po kalendaru nalaze se na jednome mjestu. Zadatke koji „padaju“ iz različitih izvora planer slaže poput puzzla.
Moja djeca su moji prvi savjetnici, a zatim i pomagači u projektu usmjerenom na učenike osnovnih i srednjih škola. Od provjere ideja do etiketiranja barkodova i slanja pošiljaka sa školskim planerima – uvijek uskoče kada zatreba. Dali su se čak i snimiti za potrebe promidžbe planera, a njihove sam prijedloge uvažila prilikom grafičkog oblikovanja školskih planera. Njihove sugestije bile su dragocjene i u osmišljavanju interaktivnih edukacija za tinejdžere na temu „Učiti kako učiti“.
Takva struktura potiče kritičko razmišljanje, planiranje po prioritetima i olakšava donošenje odluka. Posebno me raduju povratne informacije: nastavnici su planer prepoznali kao koristan alat u razredu jer potiče odgovornost, roditelji ga hvale jer razvija samostalnost, a učenici su sretni jer napokon imaju sve što ih zanima pregledno na jednome mjestu – od rođendana i izleta do slobodnih aktivnosti, koje su integrirane i nadopunjuju školski dio.
Koji je bio presudan trenutak u Vašoj karijeri kada ste shvatili da želite u potpunosti posvetiti vrijeme projektima kojima se danas bavite?
Ono što me privatno zanimalo – pretočila sam u projekte. Opsjednuta sam idejom da dam svoj doprinos u razvijanju soft skillsa: planiranja, rješavanja problema, prilagodljivosti, upravljanja vremenom, donošenja odluka, upravljanja stresom, emocionalne inteligencije i komunikacijskih vještina. Sve to čini život i odnose lakšima i ispunjenijima. Do kraja godine provodit ću interaktivne radionice „Level up – učiti kako učiti“ za početak u školama – o motivaciji, organizaciji, strategijama učenja i pamćenja. To je za mene prilika da se predstavim pred publikom. Određene škole u Istri već su ih naručile. Kažu da su moje dinamične edukacije pravi spektakl, nešto friško i coinvolgente: Provare per credere! U istom stilu pripremam i edukativni modul o učinkovitoj komunikaciji.
Jesu li postojale situacije u kojima ste morali prilagoditi svoj kreativni pristup zbog vanjskih faktora (npr. financijskih, vremenskih ili zahtjeva suradnika)? Kako ste to riješili?
Verzija koja je sada dostupna – treća je po redu. Ovaj planer jedini je u Hrvatskoj koji je odobrila Agencija za odgoj i obrazovanje i uvrstila u virtualni repozitorij kao dodatni obrazovni materijal (DOM). Da bismo dobili to priznanje, pazili smo na veličinu i tip fonta, prošli recenziju četiri stručnjaka i jedno pozitivno psihološko mišljenje. Zbog promjena kalendara praznika i školskih termina kasnili smo s tiskom i distribucijom, što je uzrokovalo gubitke.
Naučila sam iz tih situacija i prilagodila materijale i dizajn da planer bude unisex, namijenjen i mlađima i starijima te neovisan o vladinim odlukama. Na početku je planer imao dva izgleda po dobnim skupinama, tvrdi omot i deblji papir. Ove godine pojednostavila sam format i optimizirala resurse da cijena ostane prihvatljiva. Odnedavno postoji i posebna talijanska verzija za učenike škola talijanske manjine u Istri i Sloveniji. Razmišljam i o drugim planerima za druge skupine korisnika, ali prerano je o tome govoriti.
S obzirom na Vašu karijeru i iskustvo, koje ste najveće izazove morali prevladati i što ste naučili od njih?
Izazov je bio „posložiti“ mozak da radi za mene, a ne protiv mene! „Hakiranje“ mozga postalo je moj najnoviji hobi. Eliminirala sam pretjerano razmišljanje i prekomjernu analizu koja koči akciju. U tome su mi novu perspektivu dali NLP i autogeni trening, joga i tai chi. A spoznaja da niti nebo nije granica motivira me da dalje istražujem, igram se i stvaram – i da vjerujem da najbolje tek dolazi.
