Doći u priliku pisati uvodnik za časopis Poduzetnik izuzetna je čast. Odmah su mi se počele motati po glavi ideje o čemu pisati, što je bitno… Što je najbitnije. I samo mi bljesne u umu Ujevićev citat: „A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.“
I riječi same kreću teći. Odmata se film u kojem kao dvadesetogodišnja studentica izlazim iz zone komfora i krećem u poduzetničke vode. Jeans kao statusni simbol osamdesetih godina bio je moja ulaznica u svijet tekstila koji se do danas razvio u proizvodnju korporativne odjeće, tekstila za interijer i održavanje tekstila kroz praonu.
Prebirem po događajima uz koje sam se približila svom šezdesetom, a Naftalininom četrdesetom rođendanu; balansiranje i slalom između izazova koje poduzetništvo samo po sebi donosi, a osobito kada se sagleda kroz prizmu proživljenog Domovinskog rata, bankrota, ponovnog uzdizanja, rasta u niskoprofitnoj tekstilnoj branši, recesije, inflacije, prodora nelojalne konkurencije sa stranih tržišta do korone i trenutnih globalnih poremećaja dobavljivosti sirovina i rasta cijena energenata.
Iskaču mi slike brifinga s mojom dugogodišnjom prijateljicom i poslovnom mentoricom, Jagodom Divić, samostalnom savjetnicom u Hrvatskoj gospodarskoj komori, s kojom analiziram trenutne situacije i slažem strategiju djelovanja s obzirom na predviđena tržišna kretanja.
Wow! I nasmijem se sama sebi kada zamislim kakva je to kocka u kojoj je koloplet svih nabrojanih situacija… Je li to uistinu kristalna kocka vedrine koju želim ostaviti svojim potomcima?
I zamislim svoju djecu, Domagoja i Mateu, i vidim ih kako sa strahopoštovanjem preuzimaju tu kocku iz mojih ruku – spremni ju čuvati i razvijati.
I znam da će biti dobro jer je Domagoj, koji je nakon više od 15 godina rada u svjetskim korporacijama na rukovodećim mjestima, izjavio da nikada nije bio zadovoljniji nego sada za kormilom Naftaline dok unosi elemente modernizacije uvažavajući iskustvo kolega koji dugi niz godina čine Naftalininu obitelj.
I znam da će biti dobro jer vidim s kojom lakoćom Matea vodi prodaju i plovi promotivnim, marketinškim vodama pozicionirajući Naftalinu na zasluženo mjesto, lojalnog partnera sklonog novim idejama i prijedlozima.
I mislim, ako je moguće u tekstilnoj, proizvodnoj branši biti profitabilan u našoj Hrvatskoj koju svjetsko tržište ne mazi, onda je moguće u gotovo svakom području.
Kako? Tako da uspjeh u smislu profita, moći, liderstva nije osnovni pokretač, nego je posljedica želje za stvaranjem. Realno gledajući, postoje poduzetnička područja koja su puno isplativija i brže donose profit, ali pogled na proizvedene tekstilne kolekcije, na vrijednost koja nastaje uz brujanje proizvodnih pogona, nezamjenjiva je. A kao roditelju koji vidi kako njegova djeca nalaze svoje mjesto izražavanja autentičnosti kroz iste stvaralačke vrijednosti, moje srce je puno i nemam strepnje od povlačenja iz aktivnog poduzetničkog života.
P. S. Sada se opet sama sebi smijem jer čujem kako baš svi oko mene reagiraju kada kažem da se povlačim: „Ma daaaa, kako ne. Nikada, pa ni tada.“
I vjerojatno su u pravu, jer moj posao je moj život.
