Što prolazi vašim umom kad upoznajete nove ljude? Možda ste centrirani i u miru sa samim sobom te sigurni kako imate ‘ono nešto’ što dodaje vrijednost vašim razgovorima. Ili se možda počinjete povlačiti u sebe uvjereni kako će vaš sugovornik radije ‘proći operaciju Ahilove tetive’, nego se upustiti u dublji razgovor s vama.
Samokritika bez granica
Ovaj oblik samokritičkog razmišljanja objašnjava ‘raskorak sviđanja’ koji govori da sustavno podcjenjujemo koliko se sviđamo drugim ljudima. U studiji The Liking Gap in Conversations: Do People Like Us More Than We Think? (Erica Boothby, Gus Cooney, Gillian Sandstrom, Margaret S Clark, 2018.), objavljenoj u časopisu Psychological Science, ispitanici su, nakon niza međusobnih interakcija u različitim kontekstima (laboratorij, studentski dom, radionica profesionalnog usavršavanja), trebali procijeniti koliko se sviđaju jedni drugima. Rezultati su pokazali da postoji vidljiv nesklad između njihove procjene i stvarnoga stanja. To je vrijedilo čak i za ljude s visokim samopoštovanjem.
Ove interakcije među ljudima promatrali su i neovisni promatrači koji su na kraju trebali procijeniti koliko se ispitanici sviđaju jedni drugima. Pokazalo se da su te procjene bile točne. No njihove pretpostavke o samoprocjenama ispitanika značajno su se razlikovale od realnog stanja. To znači kako drugi ljudi pokazuju znakove da im se sviđamo, no oni su jasni drugima oko nas, ali ne i nama samima.
Ali zašto je to tako?
Zašto smo tako nesvjesni načina na koje ljudi pokazuju svoj interes za nas? Sjećam se izjave jedne moje cool prijateljice iz srednje škole koja je mudro primijetila: “Svi su tako usmjereni na sebe da neće niti primijetiti ništa neobično na tebi.” Ovaj savjet srednjoškolke ima uporište i u znanstvenim istraživanjima. Naša interpretacija interakcijâ među ljudima više je određena razinom naše samousmjerenosti, a ne realnom situacijom.
U već spomenutoj studiji ispitanici su, između ostalog, trebali opisati svoje misli koje su imali tijekom interakcija i procijeniti je li njihov odnos prema razgovoru bio pozitivan (npr. Vow, baš se dobro slažemo!) ili negativan (npr. Baš i nisam neko društvo.). Ispostavilo se da su ispitanici s negativnijim stavom češće podcjenjivali koliko se sviđaju ljudima. To znači da je njihova precepcija realnosti bila iskrivljena njihovim osobnim doživljajem tê interakcije.
Navedena studija nudi korisne informacije onima koji se bore s pretjeranom samokritikom. Uglavnom, ljudi su prema nama manje kritični nego što smo to mi sami prema sebi. Iako nam se osjećaj da se ne sviđamo drugima može činiti tako stvaran, istraživanje nas uvjerava kako je taj osjećaj često netočan.
Izvorni tekst možete pročitati ovdje: Psychologytoday.com
