Nastanak drugog dugometražnog filma, u opusu mladog američkog redatelja Damiena Chazellea, (rođenog 1985. g.) “Whiplash” (2014.), među hrvatskim distributerima naslovljen kao “Ritam ludila”, može se opisati kao prava filmska, gotovo holivudska priča, koja govori o zahtjevnom odnosu između mladog talentiranog bubnjara i njegova strogog profesora.
Preko trnja do zvijezda
Naime, tada 28-godišnji redatelj Chazelle pokušavao je prikupiti dovoljno novca za snimanje filma o jazz bubnjaru, a kako je financijskih sredstava imao tek za snimanje pokoje scene, upravo je nešto slično i učinio. Snimivši kratki 18-minutni film koji je zaintrigirao producenta Jasona Reitmana, a potom osvojio nagradu žirija za najbolji kratkometražni film na slavnom filmskom festivalu u Sundanceu, Chazelle je napokon dobio priliku, odnosno producentsko zeleno svjetlo za svojevrsni produžetak “Whiplasha” te je istoimeno dugometražno ostvarenje već dogodine prikazano na istom festivalu. Ondje je ponovno osvojio priznanje, ovaj put glavnu nagradu žirija za dugometražni film. Chazelle je nešto kasnije slavio i na dodjeli Oscara, odakle se “Whiplash” vratio s čak tri pozlaćena kipića – Oscarom za najbolju mušku sporednu ulogu, najbolji zvuk i najbolju montažu.
Od ritma ludila do ritma pobjede
“Whiplash” je priča o mladom bubnjaru Andrewu Neymanu (impresivna interpretacija Milesa Tellera), koji pohađa prestižni njujorški glazbeni konzervatorij “Shaffer”, gdje ga zamjećuje osebujni profesor Terence Fletcher (fenomenalni J. K. Simmons). Budući da želi dobiti mjesto bubnjara u fakultetskom orkestru, spreman je na mukotrpno vježbanje i odricanje, no Fletcherove nastavne metode znaju biti uistinu brutalne i sadističke, čak i za preambicioznog Andrewa. Usto, Andrew je dijete razvedenih roditelja i živi s ocem, prilično je nesiguran i introvertiran mladić, kako u interakciji s okolinom, tako i u odnosu s djevojkom Nicole.
“Velik dio ovog filma je autobiografski. U stvarnom životu pokušavam stvarati filmove dok se istodobno bavim i glazbom, a u oba svijeta neminovno je suočavanje sa stalnim odbijanjem. Samo jedan posto ljudi u bilo kojoj branši uspije se probiti. Želio sam napraviti film o nekome tko na početku nije osobito dobar glazbenik, ali uspije se probiti kroz krv, znoj i suze” – izjavio je Chazelle u razgovoru za “Hollywood Reporter”.
Koliko smo spremni podnijeti za ostvarenje svojih snova?
Chazelleov je “Whiplash” film o tome koliko smo i što sve spremni podnijeti za ostvarenje svojih snova. Drugim riječima, u nemilosrdnom kompetitivnom svijetu na tronu se mogu naći samo najuporniji, odnosno najbolji. Mučenički put Andrewa i njegovih kolega kroz gotovo vojničku torturu po uzoru na satnika Hartmana iz Kubrickova “Full Metal Jacketa”, Fletcher će opravdati rečenicom: “U protivnom, uskraćujemo svijetu novog Charlieja Parkera ili Armstronga.”
Fletcherov fanatizam također (“Not quite my tempo”) u komunikaciji sa svojim studentima izravna je reakcija na prokletstvo “dobro obavljena posla”. Za Fletchera jednostavno ne postoji omraženija fraza od poznate “good job” jer smatra da se istinska virtuoznost postiže isključivo izvlačenjem maksimuma iz ionako silno talentiranih studenata. Stoga će u završnoj sceni “Whiplasha” talent, marljivo vježbanje, upornost i trud dobiti svoju punu afirmaciju, a Andrew shvatiti kako dovoljno jaka želja u konačnici pobjeđuje sve prepreke na putu do cilja.
