U drugoj polovici osamdesetih godina 20. stoljeća u Hollywoodu je zavladao trend snimanja filmova o bejzbolu. Onodobni hitovi poput “Bulla Durhama” redatelja Rona Sheltona ili “Eight Men Out” (u nas prevedeno kao “Namještaljka”) velikog Johna Saylesa, publiku željnu sportskih filmova ipak nisu mogli u potpunosti pripremiti za “Polje snova”, jer se ovdje nije radilo o tipičnoj sportskoj drami kakve su se u to vrijeme snimale.
“Field of Dreams” (1989.), u režiji Phila Aldena Robinsona, zapravo je ekranizacija romana “Bosonogi Joe”, kanadskog pisca W. P. Kinselle, o farmeru koji potaknut misterioznim glasovima u svom kukuruzištu izgradi bejzbolsko igralište na kojem se okupljaju duhovi bivših igrača. Točnije, farmer Ray Kinsella (glavni lik filma nazvan je prema autoru romana) iz Iowe, u sjajnoj interpretaciji Kevina Costnera, inače strastvenog obožavatelja bejzbola koji je oduvijek smatrao kako je najbolji igrač svih vremena Joe Jackson zvani Shoeless, zapravo začuje glas koji mu poručuje: “If you build it, they will come” (“Ako ga sagradiš, oni će doći.”)
Snovi su sadnice stvarnosti
Glas pripada upravo Shoelessu koji je igrao u Chicago White Soxima, ali je 1919. godine, zajedno sa sedmoricom suigrača, doživotno suspendiran zbog optužbe za lažiranje utakmica. Rayeva supruga Annie podrži Raya u izgradnji bejzbolskog igrališta da bi se jedne noći uistinu pojavio duh Joea Jacksona Shoelessa (Ray Liotta) i njegovih suigrača koji Raya pozivaju da s njima zaigra bejzbol. Isprva ne znajući što ga je snašlo, Ray potraži savjet starijeg doktora Grahama (Burt Lancaster u svojoj posljednjoj filmskoj ulozi) i pisca Terencea Manna (James Earl Jones).
Dok je Saylesov “Eight Man Out” bio pedantna rekonstrukcija spomenutih događaja oko lažiranja utakmica, Robinsonov film sportsku aferu promatra kroz prizmu običnih ljudi, sportskih fanova utjelovljenih upravo u Rayu Kinselli. Štoviše, u prvi plan vrlo brzo dolazi Shoeless Joe, kao svojevrsni pali anđeo koji će Kinselli pomoći da izmiri duhove prošlosti. Robinson je u “Polju snova” vješto izmiješao zbilju i maštu, obiteljsku dramu i humorne dionice te uspio povezati emocionalni intenzitet s vremenskim putovanjem kroz Ameriku 20. stoljeća.
Premda gledateljima s ovih prostora bejzbol i White Soxi ne znače previše, “Polje snova” zapravo i nije film o bejzbolu kao takvom, već ponajprije o obitelji i vraćanju zaboravljenim vrijednostima, kao i o ustrajnosti u slijeđenju vlastitih snova, pri čemu bejzbol funkcionira kao univerzalna metafora.
U tom smislu vrlo je znakovita i posveta “našim roditeljima” koja stoji na samom kraju filma.
“Polje snova” osvojilo je tri nominacije za Oscara – najbolji film, najbolji adaptirani scenarij i najbolju originalnu glazbu (James Horner), a za svaku je pohvalu i održavanje festivala u čast “Polja snova” na kojem se svake godine u Dyresvilleu u Iowi okupljaju zaljubljenici u bejzbol i ovaj film, gdje im se, u povodu 25 godina od premijere, pridružio i Kevin Costner, koji je tom prigodom obje momčadi izveo na igralište.
U svakom slučaju, “Polje snova” prekrasna je fantazija koja se ne gleda glavom, već srcem. Uostalom, kao i sve bajke!
