Nikad nisam požalio što sam umjesto materijalnog odabrao duhovno

Pitanje svih pitanja je kako probuditi ljudsku nadu i angažirati transformativne potencijale.

peter-kuzmic

Peter Kuzmič hrvatski je teolog rođen u Sloveniji, u Prekmurju, 1946. godine, a osim Slovenije i Hrvatske, ima još jednu domovinu – Sjedinjene Američke Države. Kuzmič je protestantski teolog i dekan Visokog evanđeoskog teološkog učilišta u Osijeku.

Imali ste izbor 1964. godine: privlačan studij strojarstva ili studij teologije? Izabrali ste poziv samoodricanja. Njemačka, Engleska, SAD… shvatili ste koliko je važno obrazovanje za “dvostruku vjernost”.

Dvaput sam se našao na raskrižju, pred kušnjom primamljive stipendije. Najprije u Zagrebu, gdje mi je kao najboljem srednjoškolcu ponuđena puna stipendija na Strojarskom fakultetu. Nije bilo lako jer bez odsluženja vojnog roka nisam mogao dobiti putovnicu za odlazak na studij teologije u Njemačku, pa sam čekajući radio, čak i tri smjene u tvornici. Drugi put je to bilo na prestižnom Harvardu gdje sam prekinuo doktorski studij zbog hitnog poziva iz domovine da kao teološki najobrazovaniji protestant preuzmem vodstvo teološke škole u osnivanju. Nikad nisam požalio sto sam umjesto materijalnog odabrao duhovno.

Kada ste 1972. bili jedan od utemeljitelja današnjeg Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku, jeste li bili svjesni važnosti ovog visokog učilišta?

Tada nismo mogli ni sanjati o rastu i međunarodnom utjecaju škole. Danas oko 1200 bivših studenata služi u više od 50 zemalja svijeta na svim kontinentima, mnogi na vodećim funkcijama u svojim crkvama i drugim paracrkvenim i nevladinim organizacijama, kao i na sveučilištima, u medijima i u društveno-političkom životu. Silno sam ponosan na njihovu transformativnu viziju, liderske sposobnosti i rezultate rada priznate mnogim napredovanjima i odlikovanjima.

Što nam je danas potrebno, gnjev ili hrabrost kako bismo donijeli promjene koje znače boljitak? Živimo u svijetu izokrenutih vrijednosti, očekivao bi se prosvjed kao moralni bunt očajnika u potrazi za nadom.

Vi očito aludirate na genijalnu definiciju nade velikog crkvenog oca Augustina, kojeg često citiram. On je rekao da nada ima dvije kćeri: gnjev i hrabrost. Gnjev ili bijes kao pravedničku indignaciju i hrabrost, to jest odvažnost, da se mijenjaju stvari koje nas čine gnjevnima. Moralni ljudi ne mogu biti ravnodušni sučelice nepravdi i patnji nedužnih i slabih. Nemirenjem sa statusom quo te nužnim razvijanjem samostalnog kritičkog razmišljanja koje prati proročka hrabrost za istinu i smiono suprotstavljanje svemu sto je lažno, pokvareno i nepravedno. Prosvjed je uvijek ispravniji od licemjerstva! Ako želimo boljitak, treba nam odvažnost umjesto straha, sveta neustrašivost da angažirano uđemo u sve prostore koji vape za promjenom. Pitanje svih pitanja je kako u vrijemenu u kojem ljudi sa sve većim nepovjerenjem gledaju u budućnost, probuditi ljudsku nadu i angažirati transformativne potencijale.

Bez zdravog djetinjstva i cjelovitog odgoja teško je postići osobnu zrelost i društvenu odgovornost. Što su Vas roditelji naučili? A što bi naše škole trebale naučiti mlade?

Nema sazrijevanja karaktera i uspješnog života ako zataji moralni lanac koji počinje s obitelji i nastavlja se sa školom, a kasnije i odgovornim radom. Jer ako zataje roditelji, prosvjetni djelatnici, duhovne zajednice i mediji, onda nema zrelih ličnosti i uspješnog života. Obiteljski odgoj je krucijalan za izgradnju cjelovite osobnosti jer se karakter, osjećaj odgovornosti, ljubav, zajedništvo, vjernost, požrtvovnost i poštenje ne mogu kupiti.

Ja sam bio blagoslovljen kršćanskim roditeljima punim ljubavi i životne mudrosti. Moja majka je bila najvrednija i najdarežljivija žena koju sam ikad upoznao, a otac je bio izuzetno pošten i pravedan čovjek koji je živio uzornim, da ne kažem svetačkim, životom. Nikada neću zaboraviti njihovu praktičnu mudrost utemeljenu na istinoljublju i moralu i životna načela kojima su nas učili. Recimo, samo jedan primjer: “Štednja je vrlina, škrtost je grijeh.”

Učili su nas odricanju, jednostavnosti, solidarnosti, vrijednosti žrtve i važnosti radosnog darivanja. A škole bi nas, osim odgojne formacije u oblikovanju karaktera i stjecanju dobrih navika, prvenstveno trebale naučiti kako razmišljati i donositi racionalne odluke te odgovorno živjeti od svoga rada, a ne iskorištavanja drugih. Osim toga, škole trebaju otkrivati i poticati našu kreativnost te položiti temelje za cjeloživotno učenje.

Seminar u Osijeku s doktorandima Sveučilišta u Bostonu

Živimo li danas u svijetu potrošačke površnosti i nerealnih očekivanja? Ipak trošimo više nego što imamo (i kao društvo i kao pojedinci)?

Suvremeno društvo prožeto je mentalitetom konzumerizma koji ljude pretvara u nezasitne potrošače. Danas se mnogi odnosi grade isključivo na kupnji i prodaji, i onoga što treba i onoga što ne treba. Ljudi teško razlučuju bitno od nebitnoga te sve više robuju onomu što im je pomodno i što im se medijskim reklamiranjem nametne. Posvuda se promiče pogrešan odnos prema novcu, stimulira požuda tijela i život sebičnog uživanja, što sve često vodi u idolopoklonstvo i hedonizam, koji ne donose slobodu, kako se često pogrešno očekuje, nego, naprotiv, čovjeka odvlače u ropstvo i stvaraju društvo koje se guši u sebeljublju i sveprisutnoj korupciji.

U svijetu u kojem demagogija, diskriminacija i prisila ponizuju čovjeka, trebamo neumornim moralnim pročišćavanjem stvarati duhovnu ekologiju u kojoj se mogu realizirati sloboda i dostojanstvo svake osobe individualno i društva kao cjeline.

Reduciranje ljudske osobe na pukog proizvođača i potrošača te egoizam i koristoljublje kao vrhovno načelo vrednovanja ukorijenjeni su na krivim antropološkim pretpostavkama. Posljedice u Hrvatskoj su lakomislene gospodarske i socijalne politike koje se, šire gledano, temelje na logici rasprodaje nacionalnoga bogatstva, inozemnoga zaduživanja i nekontrolirane potrošnje bez pokrića.

Dovedeni smo do ruba dužničkoga ropstva i sveprisutne socijalne nesigurnosti, a da ne spominjem da imamo pravu pomutnju u sustavu vrijednosti u našem društvu, koje se treba temeljiti na cjelovitom poštovanju ljudskoga dostojanstva i na tom dostojanstvu utemeljenih neotuđivih ljudskih prava. Moramo se kontinuirano zauzimati za jednu revoluciju u mentalnoj strukturi ličnosti te se vratiti zdravom realizmu, rehabilitaciji zajedničarske dimenzije i transformativnom društvenom angažmanu.

Nedostaje li nam samokritičnosti, hrabrosti da ukažemo na sva zla, zloporabu moći, nepravedne zakone… Vi ste to nebrojeno puta učinili u svojim kolumnama. Je li imalo efekta?

Svi smo pozvani na poštenje, istinoljubivost, samokritičnost, hrabrost i odgovornost. To je niz velikih moralnih osobina bez kojih nema napretka u životu i društvu. Mnogi su kritični, ali rijetko samokritični, valjda zato što nemaju dovoljno zdravog samopouzdanja. Za samokritičnost nam treba poniznost kao što nam za društvenu kritičnost, osim precizne analitike i snažnih moralnih uvjerenja, trebaju hrabrost i spremnost suočenja s konsekvencama. Ja sam ohrabren kada se susrećem s ljudima ili dopisima koji mi kažu: “Hvala, vi ste probudili moju savjest!” Ili: “Ohrabrili ste me da konačno postupim ispravno.” Svima treba mentalna preobrazba, biblijska metanoia kao promjena načina razmišljanja i poziv na osobno obraćenje.

Neki kažu, pohlepa je omogućila razvoj društva. Vi kažete, treba razlikovati gospodarsko natjecanje u utrci za profitom od pohlepe.

U Hrvatskoj je procvat divljeg kapitalizma nažalost nadjačao demokratske tendencije pa je došlo do naglog socijalnog raslojavanja, sumnjivog bogaćenja (preko noći) malog broja ljudi, dok je većina ostala prikraćena, a mnogi čak i gladuju. Nezasitna pohlepa rađa korupciju, a ona predstavlja jednu od najpogubnijih pošasti hrvatskoga društva. Mi smo kao društvo sami sebe prevarili kada smo lažnim domoljubljem dopustili da se etničko stavi iznad etičkog. Dodajmo tomu i širi kontekst razornih posljedica ekonomsko-tehničke i financijske globalizacije na osnovama dominantnih načela egoizma, koristi, interesa i dobiti, pa se to kombinirano očituje i grubo manifestira kroz sve opipljivije grabeži, obmane, ucjene i sam lopovluk. Tu onda više nema ni motiva ni prostora za zdravu konkurenciju i fer natjecanje koji omogućuju razvoj društva. Stoga treba imperativno razvijati etiku odgovornosti te se ustrajno boriti protiv korupcije i mita. Uz profesionalnost mora ići i poštenje!

A nove tehnologije, mladi se sve više okreću njima. Mi stariji možda malo kaskamo, ali to je izgleda neminovnost. Kakav je Vaš stav?

Živimo u svijetu strelovitih promjena u kojem se svake godine na tržištu predstavljaju nove tehnologije te postaju sve dostupnijima. Neke od njih su nesumnjivo postale pravi generatori poduzetničkog uspjeha. Budućnost transakcijskog poslovanja i takozvana Četvrta industrijska revolucija nezamislive su bez inteligentne tehnologije. Mnoge od tih tehnologija su čudesno inovativne i donose nevjerojatan napredak u raznim područjima, od medicine do poljoprivrede. Neke od tih tehnologija su već transformirale naš način i standard života, posebno načine kako komuniciramo i trgujemo u društvu. One vrlo rapidno revolucioniziraju svijet oko nas. Internet i digitalna tehnologija pružaju nove prilike za učenje i brzi prijenos informacija i znanja. Tu se sada pojavljuje i novi fenomen takozvanih virtualnih zajednica koje su utemeljene na zajedničkim interesima. S druge strane, uz digitalne tehnologije ide pojava otuđenja, posebice unutar obitelji. Stvaraju se nove ovisnosti, a sve češća su ozbiljna upozorenja stručnjaka kako digitalne tehnologije mogu od djece stvoriti duhovne i fizičke invalide.

Što bismo strateški mogli iskoristiti kao naše gospodarske, kulturne i zemljopisne prednosti?

Naše prednosti su u dobroj mjeri determinirane našim geografskim položajem, iako se često spominjana komplementarnost “zelene i plave” (poljoprivredom bogate Slavonije i turistima privlačnog prekrasnog Jadrana) ne ostvaruje na učinkovit način. Svijet nas uvelike prepoznaje po sjajnim sportskim uspjesima, a nešto manje po našoj bogatoj kulturnoj prošlosti, sadašnjoj kreativnosti i zdravoj hrani. Pod hitno nam trebaju jasno definirani ciljevi održivog razvoja i vrijednosnog sustava u interesu vlastitog blagostanja. Ali na tom putu su nužne i velike strukturalne reforme jer imamo odviše centraliziranu državu s prekobrojnom i premalo kompetentnom birokracijom uz sustavno ignoriranje načela supsidijarnosti.

Prošle su, ako se ne varam, 502 godine od početka (Lutherove) reformacije. Što se od tada promijenilo? Vaš odnos s papom Franjom je zaista dobar i u mnogim se stvarima slažete.

Mnogo toga se promijenilo. Povijest zapadne civilizacije, posebno europske i sjevernoameričke, nezamisliva je bez snažnog formativnog kulturološkog pečata reformacije. Upravo protestantski naglasak na individualnoj savjesti i odgovornosti pojedinca da osobno uči Božje istine izravno iz Biblije, znatno je oblikovao identitet i politički eksperiment građen na predanju individualizmu, ravnopravnosti i pravima, slobodi religije, izbora i mišljenja. Uz to je protestantizam naglašavao radnu etiku, racionalni stil života i odgovornost pojedinca za vlastiti uspjeh ili poraz u životu.

Papa Franjo je pohvalio Luthera zato što je “Božju riječ povjerio puku”. Papa Franjo se kao nadbiskup i kardinal u Argentini bratski družio s mojim evanđeoskim prijateljima, pa su zajedno proučavali Bibliju i molili. To objašnjava njegovu otvorenost, a ja sam počašćen time što mi je u jednom srdačnom osobnom susretu u Tirani, u prisutnosti albanskog predsjednika, dopustio da ga umjesto sa “Sveti Oče” oslovljavam sa “Sveti brate”. On, pod utjecajem Evanđelja, nije politički nego pastoralno orijentiran poglavar i ne zanimaju ga novac i moć, nego milosrđe i služenje. Kad je u kontekstu reformacijske obljetnice otišao na zajedničku proslavu sa Svjetskim luteranskim savezom u Lundu u Švedskoj, najtiražnije njemačke novine su ga velikom naslovnicom nazvale “Martin Luther 2017. godine”.

Jedan Vaš stav me zaintrigirao. Za Angelu Merkel rekli ste kako je mudra i strpljiva luteranka. Ovo Vas pitam zato što čujem kritike oko njezina stava prema migrantima.

Angela Merkel je na jednoj ključnoj proslavi reformacije rekla: “Slaviti reformaciju za protestante znači tražiti horizonte milosrdnosti u našoj kulturi, a milosrdnost je sestra velikodušnosti, koja nas uvijek obvezuje da odgovorno postupamo prema najslabijima i najpotrebitijima, što uključuje i odgovornu otvorenost prema imigrantima.” To je njezin kršćanski odgovor onima koji su kritični zbog njezine otvorenosti za imigrante, a tu je njezin stav identičan stajalištu pape Franje. Najmoćnija žena svijeta ne stidi se svoje evangeličke vjere niti se njome ne razbacuje. Ne voli pobožne fraze i svetom vodicom poškropljenu politiku. Ona je tu protestantski racionalna i moralno odgovorna, uvijek odmjerena na riječima jer smatra da djela govore glasnije od riječi. Kancelarka Merkel duboko je uvjerena da “kršćansko poimanje čovjeka oslobađa od vjere u političku svemoć ili svenadležnost politike i države”. Zalaže se na prvom mjestu za slobodu koja proizlazi iz savjesti. Ova mudra političarka, čija vjerska uvjerenja dijelim, zaslužuje da je citiram još jedanput: “S unutarnjom slobodom znamo da smo kao ljudi nesavršeni, da pravimo pogreške. Svi ćemo na kraju odgovarati pred Bogom. I to nas uči da moramo biti ponizni – i kada smo u politici ili na odgovornim dužnostima. Jer politika je u funkciji služenja.”

U mirovini ste, kako se osjećate i što radite? Čemu ste dali prioritet?

Mirovina ne znači pasivno mirovanje jer bi to značilo brzo umiranje. Radi se o mijenjanju brzina i ciljeva bez pritisaka izvana. Još uvijek predajem u Osijeku i doktorandima u Bostonu. Član sam dviju međunarodnih komisija, pa to zahtijeva pripreme i putovanja. Trenutno pišem članke za dvije međunarodne enciklopedije i dovršavam neke dugo odlagane projekte. Nije mi uopće dosadno, a sve češće i više uživam sa svojih osam prekrasnih unuka. To mi donosi puno radosti.

P_154

Prijavite se na naš Newsletter

Saznajte novosti iz svijeta poduzetništva.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.