Magični Krakov – grad legendi i stotina crkvi

Krakov – powered by Panadria Fly

Krakov-stari-grad

O njemu je mnogo toga napisano, njegova je ljepota možda već i previše puta opjevana po brojnim stranicama, bilo internetskim ili onim papirnatim, no Krakov je jedan od onih gradova, bogatih i neiscrpnih za pisanje iznova i iznova.

Grad u kojem se povijest, legende i tradicije isprepliću s mladošću i živošću, čije nas šarmantne ulice zovu u razgledavanje, a crkvena zvona prate kao „soundtrack“. Slikovit, bajkovit, kompaktan i skladan – svi ti epiteti i hiperbole, možda na prvu izlizani i otrcani, u slučaju Krakova u potpunosti su opravdani. Neovisno o dobu godine, od raznovrsnih dnevnih izleta do bogatog noćnog života, u Krakovu nam može nedostajati samo vrijeme, ali nikako i sadržaj. Klopot konjskih kopita izmiješanih sa žamorom riječi različitih jezika znak su da smo blizu srca grada, navodno najvećeg srednjovjekovnog trga u Europi – Ryneka Główny, koji danas jednako kao i nekoć živahno kuca. A onda nam se ubrzo, u svom svojem opsegu, izlaže ovaj veličanstven trg, ne samo zbog veličine, već i stilske raznolikosti građevina koje ga čine – na, oko i ispod – restorani, kafići, trgovine, spomenici, tržnice. Trgom dominira prekrasna renesansna palača Sukiennice, ili u prijevodu Dvorana platna, jer su ovamo nekoć putujući trgovci iz cijelog svijeta dolazili kako bi razmjenjivali dobra, s naglaskom na tekstil i sol kao ondašnje „bijelo zlato“, čineći je stoga (s obzirom da i danas služi za istu funkciju, samo što se umjesto tekstila i soli danas ovdje prodaju suveniri) najstarijim trgovačkim centrom u Europi!

Nad srednjovjekovnim trgom nadvija se i pročelje jedne od najprepoznatljivijih građevina, odnosno impozantna Bazilika Svete Marije; bilo zbog vanjštine u mističnom gotičkom ruhu od crvene cigle i pratećih ukrasnih detalja te ušiljenih krovova, ili elegantne unutrašnjosti s raskošnim oltarom koji krase više od 200 vješto urezanih likova ili pak tajanstvenih legendi u duhu gotike kojima su njezina dva neusklađena tornja obavijena, epitet „impozantna“ svakako je opravdan.

Zašto su dva tornja crkve različite visine i izgleda?

Ne postoji konkretno objašnjenje, ali izostanak pravog odgovora na ovu zagonetku nadomješta mračna legenda o dvojici braće graditelja koja su dobila zadatak izgraditi svaki po jedan toranj na postojeći trup crkve. Oba su braća marljivo i složno radila na svojim tornjevima sve do trenutka kada je trebalo postaviti krov. Zanesen, stariji je brat nastavio povisivati svoj toranj. Kad je mlađi brat primijetio da je njegov toranj ostao kraći, osjetio je zavist. Ne mogavši je zatomiti, jednoga dana sukobio se s bratom i probo ga nožem u srce, a zatim bacio s njegova tornja. No, grižnja savjesti koja je uskoro nastupila bila je prevelika za mlađeg brata te se, na dan posvete crkve, i sam probo istim nožem te bacio sa svog tornja.

bazilika
Bazilika Svete Marije, Krakov

Istinita ili ne, nož koji visi na ulazu u Dvoranu sukna navodno je isti nož kojim su oduzeta ova dva života! Nepredvidiv srednji vijek zahtijevao je gradnju promatračnica za promatranje dolazećih neprijatelja, a legenda o požrtvovnom stražaru iz tornja veže se upravo za ovo drugo objašnjenje razlike u izgledu dvaju tornjeva.

Legendarni zov trube iz višeg tornja bazilike Sv. Marije

Uskoro će puni sat, a rulja turista već je okupljena oko pročelja crkve. Žele svjedočiti tradiciji staroj bar stotinu godina. Završnom riječi njihova vodiča, dok u nižem tornju odzvanja zvono za početak novog sata, s višeg počinje odjekivati najpoznatija melodija Krakova – hejnał Mariacki ili u prijevodu Marijin zov trube. Ova kratka, misteriozna melodija seže u 13. stoljeće, odnosno u vrijeme kada se navodno odvila ova druga legenda o hrabrom stražaru iz tornja. Jedne zore, izvirivši kroz prozor svog tornja, gradski je stražar na obzoru ugledao neobičan prizor. Iz magle u daljini nazirale su se crne mrlje gomile konjanika, koji su se kroz mračne slavenske šume krišom sve više približavali gradu.

„Zloglasni mongolski ratnici došli su sve do Krakova!“ – osamljenom stražaru postalo je jasno i stoga je, hitro podignuvši trubu, otpuhao ono što će stotine godina kasnije postati legendarnim zovom trube. Melodija s tornja crkve Sv. Marije odjeknula je preko krovova krakovskih kuća točno na vrijeme da probudi ostatak straže i zatvore sva gradska vrata. Mongolima stoga nije preostalo ništa drugo nego povući se pred visokim zidinama i čvrsto zatvorenim vratima grada. Krakov je bio spašen, i to zahvaljujući preciznoj reakciji stražara!

Ovaj nesebični čin pamti se i danas, čiji značaj potvrđuje ova melodija koja, posvećena njemu u spomen, četiri puta sa sva četiri krila tornja odjekuje ulicama Staroga grada, održavajući tako legendu na životu. Stražara više nema, stoga je ona danas dužnost lokalnih vatrogasaca i, osim par propusta kad ih savlada san, teče poput satnog mehanizma – svakog sata, svakog dana, bez obzira na doba dana i godine, u smjeru četiriju gradskih vrata koja su zadržala Mongole izvan grada.

No, svatko će zamijetiti da se, osim što je kratka, melodija iznenada prekida prije vremena. Nije slučajnost, već riječ o možda najzanimljivijem segmentu legende, točnije njezinu tragičnom završetku. U svoj zbrci da uguše odaslano upozorenje gradu, Mongoli su na grad ispalili strijelnu vijavicu, od kojih je bila dovoljna jedna da požrtvovnom stražaru trubaču prođe ravno kroz vrat. Zov trube tada je naglo okončan, kao i sam život jadnog stražara koji je pao, ne uspijevši otpuhati završnu notu melodije. Oponašajući tako legendu, melodija se svaki put iznenada prekida kako bi dosljedno dočarala taj tragičan trenutak.

Dvije su mane legende koje joj ruše potencijalnu vjerodostojnost. Prvo, to jutro bilo je kobno ne samo za trubača, nego i cijeli Krakov, u koji su Mongoli 1241. ne samo upali, već ga i razorili do temelja. Drugo, ne može biti riječ o tornju današnje bazilike jer je ona sagrađena stotinu godina nakon prodora Mongola, odnosno u 14. st. Ipak, postoje navodi da je podignuta na ruševinama prethodno razorene crkve. Stoga, kako je dokazano da su u srednjovjekovnim europskim gradovima postojali stražari svirači koji su ovakve melodije odašiljali kao upozorenja, možda u tornju prve crkve jest postojao kakav požrtvovni trubač, no ipak manje uspješan.

Bilo kako bilo, ona će i dalje nositi titulu najšarmantnije tradicije Krakova, a melodija postati draga srcima još mnogih prolaznika koji se u pravom trenutku nađu na ulicama Staroga grada. Jednom kada su Mongoli bili zasvagda protjerani iz grada, rodila se još jedna tradicija, ovoga puta s osebujnim likom u glavnoj ulozi po imenu Lajkonik. Prema legendi, Krakovljani su pobjedu nad Mongolima odlučili proslaviti na šaljiv način. Odjenuvši se kao poražena strana, paradirali su ulicama Staroga grada. Jedan je od njih, međutim, otišao korak dalje te neprijatelje počeo oponašati ne samo u odjeći, već i vladanju, pa je tako, jašući ulicama Staroga grada, batinao ostale Krakovljane! Od tada se navodno svake godine vraća prvog četvrtka nakon Tijelova, pa ako se u isto vrijeme nađemo na ulicama Staroga grada i uočimo dugobradog lika u istočnjačkoj odjeći sa šiljatim šeširom i konjem pričvršćenim o pojas, znat ćemo da smo nabasali na Lajkonika! No, ne brinite se, onoga koga njegova palica cakne, pratit će ga dobra sreća u životu!

Na glavnom se trgu, kao da je pala iz vedra neba, nalazi i najpoznatija glava Krakova, skulptura glave grčkog boga ljubavi – Eros Bendato ili u prijevodu “Eros vezanih očiju” – popularno je mjesto okupljanja i osnovni motiv mnogih turističkih fotografija jer su u njegovoj šupljini mnogi prepoznali prostor zgodan za poziranje. Jedna od najpoznatijih ulica Staroga grada jest Florijanova ulica, danas njegova žila kucavica koja turiste potiskuje sve do sjevernog ruba Starog grada, Florijanovih vrata, kroz koja su poljski kraljevi, knezovi i plemići nekoć svečano ulazili u grad, nastavljajući povorku duž cijele istoimene ulice.

Osim paprenih cijena, kao podsjetnika na nekadašnju slavu, poseban štih daju joj i lokalni slikari i glazbenici najrazličitijih motiva i žanrova. Ipak, prije Florijanovih vrata, trebalo je najprije proći kroz Barbakan – jedinu danas preostalu gradsku kapiju srenjovjekovne utvrde koja je nekoć okruživala cijeli Stari grad štiteći ga od prodora neprijatelja. Na mjestu nekadašnjih zidina, izniknuo je Park Planty, zeleni pojas i splet staza i puteljaka koji kao kakav prsten okružuju cijeli Stari grad prateći nevidiljive obrube nekadašnjih zidina. Pun povijesnih skulptura, žuborećih fontana te klupa koje pružaju predah od meteža centra, bio pun cvijeća ili prekriven sniježnim pokrovom, svojom ljepotom ozbiljno parira znamenitostima centra.

Spuštajući se parkom put će nas dovesti i do impresivne zgrade krakovskog Jagelonskog sveučilišta, Collegium Novum, izgrađene u 19. st. u neogotičkom stilu, kako bi se uklopila u ambijent srednjovjekovlja, odnosno u 14. st. kada je i osnovano sveučilište. Ono je dalo mnoge važne osobe poput astronoma Nikole Kopernika te Papu Ivana Pavla II., a opsjedaju ga i tragične priče o profesorima koji su bili uhićivani i završavali u logorima u vrijeme II. svjetskog rata.

Ušiven u Stari grad jest brežuljak Wawel koji se živopisno izdiže nad lijevom stranom rijeke Visle i na čijem se vrhu ugnijezdio utvrđeni kompleks izgleda poput onih iz bajki. Njegove zidine skrivaju nekadašnju prijestolnicu poljskih kraljeva i biskupa – sklop građevina najrazličitijih odlika i stilova, od kojih se ističu dvije ujedno najveće, a to su kraljevski dvorac, današnji muzej, na kojem su skladno kombinirani gotički, renesansni, rokoko i romanički elementi i, iza njega skrivena, wawelska katedrala u svom barokno-gotičkom ruhu, poznata još i kao Bazilika sv. Stanislava i Vjenceslava – nekadašnje mjesto krunidbe i ukopa. Osim predivnog pogleda na rijeku Vislu i grad, spustivši se s brda niz šetnicu, pozornost će nam privući skupina okupljena oko kipa zmaja.

Wawel
Wawel, Krakov

Kupujući suvenire, pitala sam se zašto je svaka druga tričarija zmaj. Ubrzo potom čitam o jednoj od najomiljenijih poljskih legendi po kojoj je nastao ovaj kip, legendi koja se u Poljskoj još od srednjeg vijeka prenosi s generacije na generaciju, o zmaju koji je, živeći nekoć u brlogu podno wawelskog brežuljka pred kojim danas stoji, ulijevao strah u kosti svih Krakovljana.

Stoga je legenda o zmaju wawelskom svakako vrijedna da je čuju još mnoge strane uši, a glasi ovako… Jednom davno u wawelskom dvorcu, na brežuljku uz rijeku Vislu, živio je jedan kralj, a okolni mještani živjeli su sretnim i mirnim životom, sve dok jednoga dana iz podnožja brežuljka nisu odjeknuli neobični zvukovi. Uplašeni, no nadasve znatiželjni, pohitali su doznati što je to proizvelo takve zvukove, da bi, došavši onamo, pronašli iskopan brlog, a u njemu ni više ni manje nego velikog zmaja! Uplašeni, pobjegli su, i ne sluteći da će se njihovi životi ubrzo pretvoriti u pravu noćnu moru. Gladan, zmaj je tlačio seljane, jeo njihovu stoku i živad te ubirao plodove i uništavo usjeve tijekom cijele godine. Kako je hrane s vremenom ponestajalo, nije se ustručavao napadati i ljude koji su sada strepili od svakog novog jutra. Očajni, odlučili su jednog dana obratiti se kralju moleći ga da nađe izlaz iz tog sveopćeg kaosa. Kralj je dugo razmišljao ne znajući što učiniti, no odlučan da proždrljivom zmaju stane na kraj, došao je do ideje – odvažnog muškarca koji prvi ubije zmaja dvostruko će nagraditi tako što će ga po završetku zadatka, oženiti svojom predivnom kćeri, princezom Wandom i time mu prepustiti krunu.

Ideja je naizgled upalila – mnogo se hrabrih vitezova iz raznih dijelova zemlje odazvalo u borbu. Naoružani do zuba, ispaljivali su strjelice na zmaja, no bez uspjeha – svaka se ko od šale odbijala o snažno i krljuštima prekriveno tijelo zmaja. Jedan za drugim vukli su deblji kraj u borbi sa zmajem i kako je svaki idući vitez došao s istom taktikom na umu, ubrzo je postalo jasno da niti jedan neće biti dorastao zadatku. Vrijeme je prolazilo i sve manje je vitezova dolazilo na Wawel. Mještani, gladni i nesretni, više nisu gajili nade da postoji čovjek, oružje ili način kako pobijediti zmaja. No, onda je jednog dana, sasvim iznenada, na vrata dvorca pokucao mladi, siromašni postolar. Bez oklopa i oružja, noseći samo konopac, iglu i ono što će se kasnije pokazati najvažnijm, oštar um – odnosno pomno osmišljen plan za nadmudrivanje zmaja. Kralj mu je, ne imajući ionako drugog izbora na raspolaganju, pristao pružiti priliku. Sve što je postolaru bilo potrebno jest pribaviti mu tri pomalo neobične stvari, a to su: truplo ovce, sijeno i sumpor. Stoga, donijevši mu potrebne stvari, kralj ga je ostavio da preko noći radi na provedbi svog lukavog plana.

Postolarov plan bio je jednostavan – iskoristiti zmajevu proždrljivost pa je uzeo truplo ovce, ispunio ga sijenom i sumporom te potom zašio. Ranom zorom prikrao se zmajevom brlogu te ostavivši mu mamac, sakrio u obližnji grm čekajući da se zmaj probudi. Zmaj se uskoro probudio, po običaju gladan pa je, ugledavši obrok, skočio te ga u jednom zalogaju progutao. Budući da se sumpor u njemu ubrzo upalio, zmaj je odjurio žeđ utažiti u rijeci Visli. Ispijao ju je tako u velikim gutljajima, sve dok se odjednom nije počeo grčiti. A onda, nakon nekoliko trenutaka začulo se „bum“! Pun vode, zmaj je eksplodirao! Točno prema planu postolara koji je sve to s oduševljenjem promatrao.

Vijest o postolarevu dolasku do tada se već pročula po gradu pa su sada svi potrčali vidjeti što se to upravo dogodilo. Početnu nevjericu ubrzo je zamijenilo veselje. Je li moguće?! Zmaj je doista mrtav! Oduševljen mudrošću postolara, kralj je održao svoje obećanje te dopustio postolaru ženidbu. A osim žene i krune, u čast novopečenog princa Krakusa, grad je dobio i novo ime, kojim ga zovemo i danas, odnosno Krakov.

zmaj
Legenda o zmaju, Krakov

Pouka priče je jasna – više se isplati biti pametan nego snažan. Danas je, ironično i na Krakusovu žalost, zmaj pak glavni simbol Krakova. Turistički potencijal priče prepoznat je i iskorišten sedamdesetih godina prošloga stoljeća kad je izrađen i na današnju lokaciju postavljen kip ove legendarne zvijeri koja riga vatru svakih nekoliko minuta, štiteći tako svoj brlog u koji se pak možemo prikrasti spiralnim stubama. Osim kipa, tri velike kosti koje vise kod zapadnog ulaza u katedralu navodno su zmajeve! Međutim, povjesničari tvrde da se radi o kostima mamuta, nosoroga i kita.

Lokalni ugođaj nasuprot turističkom naći ćemo u uličicama četvrti Kazimierz – u kojoj su se ispreplele dvije kulture, židovska i poljska, te tako stvorile jedinstvenu, Kazimierzu karakterističnu atmosferu, koja se uspjela zadržati sve do danas. Nekoć nezavisan grad, danas povijesna četvrt Krakova, vrvi restorančićama, barovima, pivnicama, suvenirnicama, uz poneku galeriju i muzej te dvije sinagoge.

Vedrih dana posebice je lijepo prošetati se bulevarom uz rijeku Vislu te prateći njezin vijugav tok, uživati u krajoliku koji se živopisno izmjenjuje svakim novim korakom, a onda prijeći preko jednog od mnogih mostova i tako zakoračiti u južni dio grada – modernu četvrt Podgórze, u kojoj je smještena i glasovita Tvornica Oscara Schindlera. Ponedjeljkom je besplatna za posjetitelje, no zbog ograničenog broja ljudi koje po danu prima, svoje mjesto valja rezervirati unaprijed kako ne biste propustili priliku. No, i da propustite, druga skoro pa jednako zanimljiva alternativa jest istraživanje čari ove četvrti poput prelijepe Crkve Sv. Josipa, izgrađene po uzoru na baziliku Sv. Marije ili Placa Bohaterów Getta po kojem su u spomen na žrtve iz nekadašnjeg židovskog geta “razasute” stolice, ili se pak možemo popeti na brežuljak Krakus i uživati u 360-stupanjskom panoramskom pogledu na Krakov i njegovu okolicu.

Zapadno od centra nalazi se Nacionalni muzej Krakova u kojem se čuva najdragocjenije umjetničko djelo Poljske koje je ovdje osvanulo spletom okolnosti – Da Vincijeva tajanstvena Dama s hermelinom – portret prelijepe mlade djevojke podrijetlom iz Italije, pjesnikinje i glazbenice Cecilije Gallerani, poznatije pak kao ljubavnice kneza Ludovica Sforza.

Ludo zaljubljen, dao je izraditi portret, no s obzirom na to da je tada već bio obećan drugoj, nije ih bilo moguće prikazati zajedno. Stoga je Leonarda zamolio za prijedlog, a on je nakon par pokušaja, u konačnici domišljato naslikao djevojku s hermelinom kao simbolom te zabranjene ljubavi. Naime, Sforza je nosio nadimak „bijeli hermelin“ i portret stoga tek suptilno upućuje na vezu ovo dvoje ljubavnika. Još zapadnije, iza beskonačno dugog parka Bolonia, nalazi se Kościuszko brijeg – umjetno podignut i nazvan prema istoimenom nacionalnom heroju, gdje se, posebice za bistrih dana, može uživati u veličanstvenom panoramskom pogledu na rijeku i Krakov.

U blizini je još jedan, brijeg Piłsudski. Imamo li nešto više vremena na raspolaganju, možemo produžiti i do Bielańsko-Tyniecki pejzažnog parka dodiruje zapadni rub grada, gdje guste šume, zelene površine i stjenovita obala rijeke Visle pružaju svojevrsno sklonište od gradske vreve. Istočni dio grada pruža sasvim drukčiju sliku, u obliku socijalističke četvrti Nowa Huta, u čijoj se blizini nalazi i četvrti te ujedno posljednji, Wandin brežuljak, pod kojim ona navodno počiva.

Dok smo već u Krakovu, dva top izleta izvan grada su: (I.) za emocionalno pripremljene, Auschwitz-Bikernau – ujedno lekcija iz povijesti na licu mjesta. Discower Cracow tura s izvrsnim voditeljima pruža informativan i dirljiv uvid u zločine počinjene za vrijeme Holokausta, vodeći nas kroz dva glavna kampa, administrativni Auschwitz I. te onaj za istrebljivanje, Birkenau – ujedno i prve stanice na nekadašnjem „putu smrti“, a koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. (II.) Rudnik koji je stotinama godina opskrbljivao grad tonama kamene soli koja je poslužila kao zamašnjak razvoja Krakova kao trgovinskoga grada – Wieliczka rudnik soli – danas podzemno čudo na dubini od 200 m puno umjetničkih rezbarina, u kojem je skrivena i najveća, u potpunosti izgrađena od soli, podzemna crkva na svijetu, Kapela blažene Kinge!

I za kraj, što jesti u razmaku od svih tih izleta s obzirom na dane okolnosti (I.) Za hitnu okrepu u hodu pogodan je obwarzanek krakowski – uvijeno u kolut pecivo koje ćemo u kolicima djedica bez truda naći u svakoj drugoj uličici Staroga grada. (II.) Gladnima, a nevoljnima za izdvajanjem više novca i vremena, savršeno će odgovarati najpopularniji sendvič u Poljskoj – zapiekanka – nešto nezgrapniji za jesti, no vrlo ukusan otvoren sendvič od baguette kruha i originalno samo tri sastojka: zapečenih gljiva, topljenog sira te prelivenog kečapa.

Zbog svojih jeftinih sastojaka dugo se smatrao sendvičem siromaha. Nastao u vrijeme postkomunizma, kao prva poljska inačica brze hrane prije dolaska zapadnjačkih lanaca, ovaj „sendvič s pričom“, koji mnogim Poljacima budi nostalgiju za djetinjstvom i mladošću, danas pak dolazi u bezbroj varijacija i s bezbroj preljeva: svoju zapiekanku krakowsku našla sam na Placu Nowy, ionako poznatom po „prstenu šandova“ koji ih spravljaju, iz vruće pećnice ravno u vaše ruke. Dobar tek! (III.)

Konačno, poželimo li sjesti za stol i jesti kao “pravi” Poljak, omiljeni nacionalni specijalitet zasigurno su pierogi, koji se jedu neovisno o dobu dana, kao predjelo, glavno jelo ili desert, kuhani ili pečeni te bez obzira na punjenje – od gljiva, kiselog kupusa, piletine, špinata, krumpira, sira do šljiva, jagoda i čokolade. Nije čudo onda što se ova isprva seljačka hrana ubrzo našla i na stolovima plemića – svatko će naći bar jedan po svom ukusu pierog!



Pretplati se

Prijavite se na naš Newsletter

Saznajte novosti iz svijeta poduzetništva.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.