Larisa Čišić je arhitektica, dizajnerica, svjetska putnica i strastvena ljubiteljica života koja vjeruje u “ruach” – starohebrejsku kreativnu, iznenađujuću i nesputanu pokretačku energiju koja nas sve ispunjava. Kao ovlaštena arhitektica, fokusirana je na kreiranje arhitektonskih i dizajnerskih rješenja u segmentu održivog luksuza.
Larisino putovanje obilježeno je iskrenom željom da sklad iz prirodnog svijeta prenese u svakodnevni život, stvarajući prostore i/ili jedinstvene objekte koji odražavaju našu iskonsku bit, nadahnjujući našu ponovnu vezu s prirodom.
Svoje životno putovanje i poziv Larisa Čišić najbolje opisuje svojim riječima…
Odluka za studiranjem arhitekture nakon matematičke gimnazije i opsjednutost likovnim izražavanjem, za mene je bila rješenje vrlo jednostavne jednadžbe: matematika + umjetnost = arhitektura. Prva godina studiranja bila je težak put u nepoznato, obilježen prevelikim očekivanjima, no već na drugoj godini razvila sam interes za japansku arhitekturu i shvatila to kao svoj poziv. Svaka gruba izgradnja koju ću projektirati morala je oživjeti kroz svoj potencijal iscjeljenja, opuštanja i veze s prirodom.
Svoje godine studiranja iskoristila sam kao poligon za istraživanje. Praksu sam započela u najvećem i najnagrađivanijem arhitektonskom uredu 3LHD-u. Odselila sam se u Japan i tamo radila u studiju Go Hasegawe i NAP-Hiroshi Nakamure, zatim surađivala sa studiom Njirić+, odselila se na studentsku razmjenu na Politecnico di Milano, u najuzbudljivije vrijeme kad je Milano bio domaćin EXPO-a, a koncept je projektirao moj profesor Stefano Boeri.
Na neugodno iznenađenje mojih roditelja, u Milanu sam vidjela oglas za razmjenu sa sveučilištem CEPT u Indiji, tako da se realizirao i moj najluđi pothvat razmjene u Ahmedabadu, na kampusu koji je projektirao Balkrishna Doshi, dobitnik Pritzkerove nagrade i Le Corbusierov učenik. Moj diplomski rad bio je sinergija svih iskustava koje sam prikupila i ponovno bacanje na glavu, a mentorstvo drage profesorice Mije Roth Čerine bilo je ključno u formiranju mog arhitektonskog izraza. S Miom i Tončijem Čerinom, u studiju rothčerina, (koji su nedavno nominirani za prestižnu europsku nagradu za arhitekturu Mies van der Rohe), provela sam tri predivne i izuzetno kreativne godine nakon studija. Idući korak bio je selidba u Samobor i rad u stvarnom užurbanom tempu gradilišta u Studiju BauBau s kolegicom Viktorijom Jagodić.
U to vrijeme s partnerom Danielom pokrećem umjetnički brend pod nazivom Earth Wind Desire. Kupujemo svoj refugium – napuštenu vikendicu na obroncima Samoborskog gorja i samostalno ga preuređujemo u mjesto za život.
Moj arhitektonski kunstmanir STUDIO bio je jedini logičan nastavak profesionalnog puta. Danas sam jako zahvalna na prilici svim investitorima koji nam se obraćaju i povjeravaju svoje velike životne projekte.
U slobodno vrijeme ne prestajem putovati jer je to izvor mog “ruacha”, a s vremenom se to manifestiralo i u poslu: tako danas imam gradilišta po cijeloj Hrvatskoj, a internacionalni brend EWD podrazumijeva da smo povremeno u Austriji, Švicarskoj, Italiji, Sloveniji… Volim čitati i izrađivati keramiku koja je našla svoje mjesto u konceptu uporabnih predmeta Earth Wind Desire koncepta.
Već do svoje tridesete usavršavali ste se i živjeli na mnogim mjestima diljem svijeta. Kako Vas je Samobor uspio zadržati?
Rođena sam u centru Zagreba, u donjogradskom bloku i građanskom stanu, koji je bio primjer tipične amfilade: prevelike sobe nizale su se jedna za drugom i nikad ih nije bilo moguće dovoljno zagrijati. Hodnik je bio toliko velik da sam u njemu učila voziti bicikl. Unutarnje dvorište je bilo zeleno, ali nedostupno zbog štakora. Vlaga u zraku uvijek se osjećala, crnilo zavjesa i prašinu nikad nije bilo moguće dovoljno očistiti. Kada bismo legli u krevet, na stropu su se izmjenjivale sjene automobila Zelenog vala, a kao dijete, uvijek sam željela samostalno trčati, što je po uskom pločniku bilo nemoguće. To su moja najranija sjećanja na stresore grada.
Kad sam se u svojoj 21. godini preselila u Tokio, postala sam još svjesnija koliko je život u gradu stresan. Živiš među 36 mil. ljudi i u podzemnoj željeznici ne smiješ hodati stranom kojom želiš, nakon što te u vlak utisnuo japanski kondukter – inače ugurivač u vlak. Samobor je bio mjesto gdje sam s mamom išla planinariti kao dijete, a u kasnim dvadesetima moj svjestan, koliko i podsvjestan, izbor mjesta za život. Kuća u kojoj živim ima samo elektro priključak, dok za vodu skupljamo kišnicu.
Možda zvuči kao riskantan potez, no za mene je to još jedan način povezivanja s prirodom – u kišna vremena potrebno se dugo tuširati kako spremnici ne bi poplavili, to su naši wellness dani, dok je u vrijeme suhih ljeta, tuširanje kratko. Također, iskustvo iz prve ruke omogućuje mi da investitorima nedvosmisleno približim prednosti i mane takvih održivih rješenja.
Odakle crpite kreativnu i stvaralačku energiju za svoj rad?
Putovanja su za mene izbor cjelokupne kreativne i pokretačke energije. Putovanja su me izgradila u profesionalnom smislu, ali jednako tako, kad ispraznim baterije, odlazim na daleka i nepoznata mjesta gdje se moguće u potpunosti isključiti. Tako smo prošle godine bili na lokalnom otoku Mafushi na Maldivima, gdje smo prikupili otpadne materijale za novu kolekciju EWD-a, a prije 2 tjedna vratila sam se sa samostalnog putovanja iz Kerale u Indiji, gdje sam tjedan dana odsjela u naturopatskoj klinici Prakriti Shakti, gdje sirova prehrana, joga, masaže, mindfulness tehnike i sama arhitektura holistički iscjeljuju rane 21. stoljeća.
Ponekad je važno usuditi se, pitati, ići dalje, istraživati… Vi ste to svojim primjerom potvrdili. U kakvom sjećanju nosite svoja iskustva?
Ovo pitanje vratilo me u 2013. godinu, kad sam u prvom tokijskom studiju, gdje sam radila kao studentica arhitekture, bila poslana na gradilište jer nije bilo dovoljno radnika da dovrše kuću. Nakon dva tjedna teškog fizičkog rada, kad sam se vratila u ured, dobila sam mail svoga šefa koji je tvrdio da se ne trudim dovoljno i da je vrijeme da napustim studio. Imala sam još 4 mjeseca do povratne karte, nakon što sam 8 mjeseci radila na tome da dobijem stipendiju i odem na neplaćenu praksu u Japan. To mi je bila prva situacija u životu gdje mi je netko rekao da se ne trudim dovoljno (najčešće su me upozoravali da se trudim previše i da ću izgorjeti).
U toj silini tuge i očaja, jedino čega sam se sjetila bilo je da bih mogla putovati Japanom dok tražim drugu praksu. Tako je i bilo. Spakirala sam mali ruksak i uputila se na putovanje vlakovima i brodovima po cijelom Japanu, s vrlo ograničenim financijskim mogućnostima. Raspored je bio sastavljen prema lokacijama remek-djela arhitekture. Ponekad nije bilo nikakvog javnog prijevoza do tih lokacija, pa bih biciklom prelazila silne kilometre kako bih vidjela i osjetila neki hram ili muzej. Sjećam se da sam jedan dan provela čekajući trajekt za otok Teshimu koji ide jedanput dnevno i gdje se nalazi čudesan projekt SAANE Teshima Art Museum. U antikvarijatu za 100 yena (0,7 eura) kupila sam knjigu: What I Wish I Knew When I Was 20: A Crash Course on Making Your Place in the World Hardcover – April 14, 2009. autorice Tine Seelig, koja je obilježila moj daljnji tijek života.
Imate zaista poseban pristup životu. Nečemu što priroda odbacuje kao višak, Vi nastojite udahnuti novi život. A sve s ciljem osvještavanja ljepote i ugroženosti prirode. Možemo li i hoćemo li uspjeti očuvati prirodu od nas samih?
Ono što nam je olakotna okolnost jest da je priroda uvijek jača u odnosu na civilizacijske dosege. Sjetite se samo fotografija napuštenih tvornica, elektrana, poplava ili potresa. Koliko god smo u stanju toga uništiti, u borbi s prirodom nemamo šanse. Ali ono što je u opasnosti jesu kvaliteta i trajnost našeg života, tj. ono što smatram da trebamo čuvati smo mi sami. Otuđenost, buka, zagađenje zraka, nekvalitetna prehrana i sl., dokazano nas polako ubijaju.
Burnouti, pokušaji suicida, mentalne bolesti, ne piše nam se dobro ako se ne pobrinemo za to. Moja je velika povlastica da se bavim arhitekturom i umjetnošću koje imaju iscjeljujući meditativni potencijal. Upotrebom održivih materijala i kreativnim pomacima možemo se približiti prirodi bez obzira na prostorna ograničenja života u gradu. Uostalom, zaista ne moramo svi živjeti u gradovima. Stambeno pitanje u Zagrebu i prometna zagušenost i te kako uzimaju svoj danak, dok s druge strane imamo toliko napuštene izgradnje na 30, 50 ili 100 km od grada. Ukoliko nema prijeke potrebe za novom gradnjom, ja sam uvijek najveći pobornik obnove i rekonstrukcije.
Iz Vaše velike ljubavi prema umjetnosti razvio se jedan poseban brend – Earth Wind Desire (EWD). Kako biste ga opisali našim čitateljima?
Uz moj rad kroz kunstmanir Studio, krenula sam na kreativno putovanje sa svojim partnerom Danielom, kroz naš EWD projekt. Njime spajamo umjetnost i zanatstvo s načelima povratka prirodi i otkrivanja vlastite nutrine. Od prirodnih materijala stvaramo predmete koji vas vode na putovanje, a inspiraciju pronalazimo u drvu, kamenu, staklu, soli… Takva vrsta umjetnosti savršeno se uklapa u moj stil projektiranja interijera koji bi se mogao definirati sintagmom wabi-sabi (u prijevodu s japanskog: ljepota je u nesavršenosti). Wabi-sabi filozofija slavi prirodnu ljepotu. To je postala glavna nit vodilja moga dizajna. Nadahnjuje me da tražim sklad, autentičnost i cijenim jednostavne i nesavršene aspekte života. Od upotrebe ekološki prihvatljivih materijala do naprednih tehnologija, cilj mi je stvoriti prostore koji nisu samo estetski ugodni i funkcionalni, već održivi i ekološki odgovorni.
Unatoč miru koji pruža priroda, Vaš posao traži koncentraciju, sastanke i rokove, sve ono što život čini stresnim. Kako uspijevate pronaći balans?
Ludi rokovi i radikalna odgovornost arhitektonske profesije svakako su ogromni stresori. Balans takvoj nepredvidivosti posla može se postići samo ako se strogo držimo dnevne rutine, zdrave prehrane i tjelovježbe. Snagu pronalazim u dolasku doma i predivnom pogledu na Samoborsko gorje, koje je poput oživljene razglednice – neovisno o godišnjem dobu. Vikendom je to dulja šetnja u prirodi, a povremeno bijeg iz rutine na neko neotkriveno mjesto gdje inspiracije i ideja za nove projekte nikad ne manjka.
Kakva je danas situacija s arhitektima na tržištu i mogu li mladi uspjeti u toj niši?
Ako govorimo o arhitekturi, situacija na tržištu je zbilja dobra. Posla ima puno i vjerujem da se može uspjeti. Razni su faktori: potres, rast potražnje za stanovima, radi se puno toga i sve više ljudi poklanja povjerenje nekim novim, nerazvikanim arhitektima. Bez obzira na sve navedeno, ja osobno smatram da čovjek uvijek ima priliku uspjeti. Možda zvuči preoptimistično, ali kad pogledam svoj put, vjerujem da prilike uvijek postoje. No prilike se neće pojaviti same od sebe. Nekad treba kucati na puno vrata da bi se bar jedna otvorila. Danas, kad imam svoju firmu, poslovi i prilike mi dolaze na temelju nekih davnih kvalitetnih kontakata i projekata. Duboko vjerujem da ako radiš točno ono što želiš i voliš, život će te kad-tad nagraditi.
Kažete da imate veliki privilegij u životu, kreirati nešto zbilja posebno za svoje klijente. Koji je zajednički nazivnik svih Vaših ostvarenja?
U svom studiju imam privilegij kreirati jedinstvena iskustva za klijente. Moja se filozofija temelji na uvjerenju da priroda drži ključeve pravog luksuza i mira. Projektiram prostore koji prizivaju harmoniju prirode, dopuštajući materijalima da prožimaju svaki atom nekog prostora. Naš studio na glavnom je samoborskom trgu, prvi kat, velika staklena stijena. Sve to čini oazu gdje klijenti mogu osjetiti u kakvoj će atmosferi raditi s nama. Svi naši dosadašnji klijenti suradnju su dogovorili po preporuci. Sad ulazimo u treću godinu poslovanja i odradili smo 55+ projekata za velike klijente, kao što su gradovi i općine, poslovni i privatni projekti u najrazličitijim mjerilima: od mikro kušaonice vina, privatnog wellnesa uz postojeću kuću do glamping kompleksa, dječjeg vrtića ili velikog centra integracije. Zajednički nazivnik svim našim klijentima je shvaćanje dodane vrijednosti koju mogu dobiti kroz kreativnu suradnju s nama: težnja za vezom s prirodom i povjerenje u struku i proces.
Vaš posao traži kreativno izražavanje, istraživanje, ponekad mir, kako to postižete? Postoji jedan posebno drag projekt…
Posao je dinamičan i iziskuje jako puno komunikacije s različitim ljudima kao što su projektanti suradnici, izvođači, javnopravna tijela, klijenti, što ponekad crpi kreativnu energiju. Moje rješenje za to je, ukoliko tijekom radnog vremena ne uspijem riješiti određeni kreativni problem ili zadatak, s isprintanim nacrtom otvorenog pitanja liježem u krevet i maštam o rješenju, koje ponekad dođe i u snu.
Projekt koji bih izdvojila je prvi samostalno osvojen natječaj iz 2017. što je popratio projektantski nadzor i realizaciju za Aleju poginulih branitelja u Brdovcu. U odnosu na druge radove koji su uglavnom bili likovni osvrt na temu, moja je ideja bila više urbanistička: Brdovcu koji je općina nastala uz glavnu prometnicu, ponuditi ideju za realizaciju prvog javnog prostora-aleje niz koju je ostvarena izmjena mikrolokacija kao spomena sjećanja na poginule branitelje. Svako spomen mjesto uključuje svjetlo/vertikalu koja perforacijama asocira na metke i otiskuje ime branitelja, konzolnu klupu koja otiskuje godinu sjećanja te stablo koje zasjenjuje to mjesto kontemplacije. Prilikom svečanog otvorenja, održana je vojna ceremonija uz prisustvo Predsjednika, čime je moja karijera dobila veliki uzlet te je otvaranje vlastitog studija bilo jednostavno nametnuto potražnjom za projektima.
Vrijeme u kojem živimo obilježeno je ekspanzijom izgradnje, stresora, gradovi nikad nisu bili zagađeniji i puniji, a cijena građevinskog materijala i radne snage nikad veća. Baš zato su arhitektonska odgovornost i etičnost toliko ključni u bilo kakvoj promjeni.
Kakvi su Vaši ciljevi za budućnost?
Ciljevi za budućnost su nastaviti rad na tako inspirativnim projektima kao dosad. Arhitektonskom timu ove se godine priključila kolegica Dora Kostrevec, uz sedam stalnih vanjskih suradnika za različita inženjerska područja. U ovoj ćemo godini imati desetak realizacija, što je odlično za arhitektonsku profesiju koja je izuzetno spora i zahtijeva veliko strpljenje te uključenost velikog broja ljudi o kojima ovisi budućnost realizacije. Uspješne realizacije i zadovoljni klijenti kruna su našeg rada, trenuci kada shvatiš da se sav trud isplatio. U ovoj godini planiramo i otvorenje fizičke trgovine našeg brenda Earth Wind Desire, uz želju da nas zdravlje i inspiracija ne prestanu služiti.
Foto: Privatni arhiv
