Unatoč kriznim situacijama, rokovima, nervozama i neslaganjima, bez obzira na to bile one predsjedničke, bračne, prijateljske, roditeljske ili dječje prirode – svađa ili “izazov” u komunikaciji, uvijek je potencijal za rješenje problema i prelaženje na viši nivo odnosa i razumijevanje za drugu stranu.
Kvalitetna komunikacija uvijek je maraton i utrka na duge staze. Emocija i strast su više nego dobrodošle u javnom nastupu svake vrste, to je sigurno. No što kada je emocija jača od nas?
Situacija:
Čekajući autobus, smrzavam se na autobusnoj stanici. Pored mene mama i dvojica dječaka. Dječacima nije hladno jer ih grije – svađa! Svojski se trude uvrijediti jedan drugoga, zadaju si verbalne udarce, jedan bolniji od drugoga. Ne odustaju dok nisu na rubu plača ili incidenta u obliku dobre stare dječačke tučnjave, iliti “šore”. Mama ih smiruje, ali neuspješno; gubi živce prijeteći izostankom crtića kada dođu kući. I mislim si u sebi, djecu treba učiti kvalitetno se svađati. Što se dogodilo s debatnim klubovima u školi?
A onda dođem kući i upalim TV. Gledam sučeljavanje predsjedničkih kandidata… Ni njima nije hladno, jer je sučeljavanje nalik na okršaj “Kod Ok Corrala”… Frcaju uvrede, optužbe, jedna brža od druge…
I dolazim na temu – kultura govora… uvijek ili ponekad?
Je li kultura govora vrijednost sama po sebi?
Ili, kada je viši cilj u pitanju, bez obzira radi li se o izbornoj pobjedi ili pobjedi u dječačkoj svađi, treba li zadržati određenu razinu komunikacijske kulture? Smatram da da. Posebno kada imamo odgovornost javne komunikacije gdje dajemo primjer onim klincima sa stanice.
Fokusirat ću se na komuniciranje u afektu. No što kada je emocija jača od nas? Kako ne prijeći granicu, unatoč neslaganjima?
• Ostati u “ja porukama” – Isticanje vlastitih osjećaja, a izbjegavanje formulacije koje počinju sa “ti…”. “Ti poruke” potiču konflikt jer zvuče napadački i potiču drugu stranu na obranu, opet napadom, gubeći iz vida ciljeve komunikacije.
• Fokus na rješenje, a ne na problem – Unatoč neslaganjima, fokus na rješenje miče fokus sa sukoba, što je samo po sebi pomirujuće te potiče vrijednost zajedništva u komunikaciji.
• Vizija – Imati viziju pomaže nam da, iako u afektu, zadržavamo osjećaj za viziju nekog odnosa. Vizija pomaže da ne prijeđemo granicu i ne porušimo odnos komunikacijom koja je na granici pristojnosti.
• Kultura tolerancije – Najčešće polazimo od sebe i vlastitog kuta gledanja. Kultura tolerancije nam pomaže da gledamo “tuđim” očima, potiče empatiju i vodi k rješenju konflikta.
• Izbjegavanje pasivno-agresivnih formulacija – Hrabro i jasno komuniciranje pomaže u dolasku do rješenja. Skrivanje iza pasivno agresivnih poruka truje komunikaciju i krajnje je nekonstruktivno.
Primjerice, nedavno sam sudjelovala u raspravi gdje je jedan od prisutnih nakon nekog vremena prešao tu granicu pristojnosti, a zatim rekao da se samo šalio. Svima je ostao gorak okus u ustima, odnosi su se narušili, a “šala” nikome nije bila nimalo smiješna.
