Prvog dana Greencajt festivala posebnu pažnju publike privuklo je izlaganje Bena Foglea, svjetski poznatog avanturista, autora i jednog od najprepoznatljivijih BBC-jevih televizijskih lica, koji je pred prepunom dvoranom HNK2 u Zagrebu održao inspirativno predavanje pod naslovom “New Lives in the Wild: Beyond the Map”.
Barbara Slade Jagodić napisala je svoj osvrt na Fogleovo izlaganje
“Život je tu da se upotpunjujemo, a ne da se u njemu natječemo. Iako će se ponekad činiti kao natjecanje, nemojte dopustiti da vas to povuče. Ovo nije utrka” – jasno je pred prepunom dvoranom Greencajt festivala 1. lipnja svima poručio poznati istraživač i pustolov, Britanac Ben Fogle.
Živimo u diktaturi tablica, ocjena i KPI-jeva. Od dječjih soba do ureda, sve menadžiramo, sve optimiziramo. Sve je u brojkama. Uspjeh mjerimo ocjenama u školi, brojem followera, brojem kuća, auta i love na računima. To su postali neki naši zlatni standardi. Stalno neka trka, stalno gledamo tko ima više. Ta “utrka” ljude umara. Duboko u sebi znamo da tu nešto ne štima i ne vodi nikamo, ali svejedno svakodnevno zaboravimo to mijenjati.
Predavanje Bena Foglea na nakratko nas je podsjetilo na to kako smo, u potrazi za nametnutim mjerilima, usput uspjeli potpuno izgubiti čovjeka, jednako u timu, kao i u vlastitom domu.
Ben Fogle postavio je dva važna pitanja
- Što ako sve vrijeme pogrešno mjerimo uspjeh?
- I što ako sve vrijeme zato pogrešno mjerimo čovjeka?
Mene instant podsjetilo na onu Grdovićevu: “Nije u šoldima sve!”
Nije jedini uspjeh u životu biti najveći poduzetnik ili stalno zgrtati bogatstvo. Zapravo, znam dosta vrlo bogatih ljudi koji su duboko nesretni. Na putu do velikih brojki, izgubili su smisao života i ostala im je samo ovisnost o parama. Po meni, oni nisu uspješni. Samo imaju puno novca.
Istinski uspjeh nije trčanje stazom koju je netko drugi zacrtao. Rutinski život “diploma-posao-penzija” ubija čovjeka puno više od toga da pokuša živjeti po svome. Jer mnogi od nas mogli bismo se prepoznati u ribi iz one priče: “Svatko je genijalac. Ali ako o ribi sudiš prema njezinoj sposobnosti da se popne na stablo, ona će cijeli život provesti vjerujući da je glupa.”
Baš ta paralela lijepo sažima naš problem da etiketiramo ljude oko sebe kao nesposobne mjereći im samo jednu površnu dimenziju. Svi to radimo, nekako po navici.
Zato je petica iz matematike uglavnom svima važnija od petice iz likovnog koju dijete donese. Tko zna koliko smo zbog toga ubili najvećih talenata na planetu! Zato umjesto još jednog Picassa, imamo niz prosječnih zaposlenika koji i ne mogu biti više od prosječnih jer neprestano pokušavaju ne biti “ribe” iz one priče.
Rijetki se uspiju othrvati prosječnom životu. Ben Fogle, koji sada drži predavanja diljem svijeta, živi je primjer da se život može živjeti i mimo utabane staze “diploma-posao-penzija”.
Kao netko tko je u školi bio slab, čak među “otpisanima”, uspio je pronaći svoj životni put. Nije se našao u učionici, nego u divljini, istraživanju i pomicanju vlastitih granica. Uspio je to zahvaljujući i roditeljima koji ga nisu tretirali kao neuspjeh, nego su mu pomagali da nađe svoj put i bili uvijek tu za njega kad zbog loših ocjena nije upisao nijednu srednju školu u Londonu. Umjesto pritiska da bude poput njih, roditelji su odabrali uvjeriti ga da ne postoji ono što on ne može ostvariti ako to uistinu želi.
Danas svi za Foglea govore da je iznimno uspješan, ali prema ovim standardima: čovjek ima stotine tisuća followera, a nedavno je kupio i tvornicu odjeće za boravak na otvorenom Buffalo Systems. No bitnije je naglasiti kako je do svega došao alternativnim putem, ne onim koji mu je sustav nametao.
Publika mu je na kraju predavanja glasno i dugo pljeskala, prepoznavši se očito u njegovim riječima, u svojim ugašenim snovima, u snovima koje, možda i nesvjesno, gasimo svojoj djeci.
Fogle je sve menadžere, sve zaposlenike i sve roditelje u publici podsjetio na ono što zapravo znamo, ali uspijevamo svakodnevno ignorirati: da se ne smijemo ograničavati na ono što društvo definira kao uspjeh.
Hint poduzetnicima i menadžerima
Ako ste poduzetnik ili menadžer, primijenite ovo i za sebe, ali i za zaposlenike u svojoj firmi.
Koliko često unutar tima imate ljude koje ste spremni otpisati samo zato što ne briljiraju u jednom specifičnom zadatku ili onako kako ste vi to zamislili?
Koliko često tjerate neki cilj jer se vama to baš hoće ili jer drugi misle da biste trebali?
Hoće li vas usrećiti novi auto i kuća? Ako hoće, odlično! Ali nemojte osuđivati druge kojima to nije smisao života.
Moj slučaj primjerice. Kad sam iz korporacije prepune stresa prešla u poduzetništvo, umalo sam upala u još gadniji stres. Srećom pa sam bila u 40-tima, kad čovjek malo pogleda život koji je dotad imao i zamisli se. Odlučila sam (p)ostati solopreneur. Ne širiti biznis koji je cvjetao. Stala sam kad sam primijetila da skrećem prema onoj istoj stazi stresa. Umjesto da sam prihvaćala svaku ponudu, ja sam ih bar polovicu odbila. Jako puno ljudi pitalo me zašto nisam ambiciozna. Naježila sam se, jer sam se sjetila tog istog pitanja i u bivšoj firmi nakon što sam odbila ponudu da postanem voditeljica. Jednostavno nisam htjela još više stresa. Nisam htjela “ambiciozno” raditi od jutra do sutra. Odabrala sam “i jutra i sutra” zadržati za sebe. Imala sam svoje ambicije, ali one koje društvo ne priznaje.
Mogla sam dosad imati puno više svega što danas imam, ali mogla sam biti i posve zauzeta ili slomljena, ne sudjelovati u životu svoje kćeri, kao što, nažalost, mnoge žene rade iz straha da neće biti više relevantne u poslovnom svijetu. O muškarcima da i ne govorim!
Viđam previše dadilja po parkićima, dječjim aktivnostima i dječjim rođendanima, samo to ću reći.
Ako netko osjeća osudu nakon ovih mojih riječi, sada znate kakav je osjećaj kada te promatraju kao propast svijeta zato što nemaš firmu s 20 ili 200 zaposlenika. Tuđa mjerila ne bi vam trebala biti bitna, ni moja ni vaših roditelja.
Inspirirana govorom Bena Foglea, mogu reći: Ako ste roditelj, pokušajte ne ocjenjivati svoju djecu penjanjem po tuđim ljestvicama. Nemojte ih otpisati samo zato što se ne uklapaju u jedan, arbitrarno postavljen standard, jer im možete stvoriti nepotrebnu sumnju u vlastitu vrijednost i ugasiti pravu iskru u životu. Svatko od nas ima jedinstvene snage koje se ne mogu izmjeriti školskim testovima.
Kraj je školske godine. Pokušajte ne osuđivati djecu govoreći: “Zašto nisi dobio peticu?” ili “Nikad ništa od tebe s ovakvim ocjenama”. Pokušajte ne projicirati vlastite želje oko upisa nekog fakulteta. Podržite dijete u njegovim ambicijama, ma koliko se vama činile sulude.
Vi svoj život već debelo živite, djetetov život nije vaša druga šansa.
Foto: Gordan Svilar i Barbara Slade Jagodić
