Relativizacijom kibernetičkog kriminala sklapamo oči pred problemom i postajemo tihi saveznici. S jedne je strane dobro da je ova tema počela zauzimati sve više medijskog prostora, međutim, loša je vijest da je kibernetički kriminal polako, ali sigurno ušao na mala vrata i omasovio se.
Sto napada dnevno
Prema neslužbenim podacima u Hrvatskoj se dogodi stotinjak kibernetičkih napada dnevno. Neki od njih ostavljaju ozbiljne reputacijske i financijske posljedice, dok drugi dio čini tek manju i neznatnu štetu. Međutim, trebali bismo prestati razmišljati o kibernetičkim napadima kao „malima“ i „velikima“ te bismo ih trebali početi gledati kao kibernetički kriminal. Podatak koji zabrinjava jest da 95% tvrtki prešućuje da su postali žrtve i spremno plaćaju otkupnine. A otkupnine su definirane tako da ih napadnuta tvrtka može platiti bez većih financijskih posljedica.
Ne postoje „mali“ i „veliki“ hakerski napadi. Postoji samo kibernetički kriminal i moramo ga početi tretirati kao i svaki drugi kriminal!
Tepanje kriminalcima
Kibernetičke napade ili kibernetički kriminal najčešće obavljaju pojedinci. U javnosti je za njih uvriježen naziv hakeri. Izgleda da smo odlučili kriminalce nazivati prigodnim imenima. Biti haker danas je posao. Hakeri, odnosno pojedinci koji ulažu svoje znanje i vještine kako bi sustave činili sigurnijima i otpornijima nazivaju se etičkim hakerima. No s druge strane imamo hakere koji postaju odmetnici i kriminalci – njih nazivamo black hat hackerima. Njihova ideja je da protupravno stječu nepripadajuću materijalnu i nematerijalnu imovinu u svoje ili u ime drugih subjekata.
Relativiziranje
Često kao posljedice hakerskih napada razmatramo koliko imamo „materijalne“ štete i koliko smo izgubili podataka. Potom relativiziramo problem pod krinkom „ma ionako su ti podaci neupotrebljivi“ ili „pa te podatke svatko može pronaći po bespućima interneta“. Ovo je krivo na više razina. Podaci su, naime, naša nematerijalna imovina s pomoću koje obavljamo svakodnevno poslovanje. Kada bismo unutar prostora tvrtki pronašli fizičku osobu koja je neovlašteno ušla u naš prostor i uzela nam nekoliko registratora „nebitnih i javno dostupnih podataka“, bismo li samo stajali i gledali tu osobu? Naravno da ne. Stoga i svoj digitalni ili virtualni prostor trebamo početi gledati kao vlastiti prostor i jednako ga štititi.
Simpatični maloljetnici ili Anonimusi jednako su opasni. Onog trenutka kada tvrtka postane žrtva izvršenja kibernetičkog napada to je već kraj napada. Tvrtke i/ili pojedinci postaju žrtve puno prije samog izvršenja. Zamislimo situaciju u kojoj svakodnevno izvršavamo svoje poslovne obveze, a kraj nas sjedi kriminalac kojeg ne vidimo i ne primjećujemo. Nebitno je radi li se o simpatičnom maloljetniku ili pripadniku globalne mreže Anonimusa – kriminal je kriminal i tako ga trebamo početi nazivati!
