Iza nas je jedna od najtežih godina, o čijim bi gospodarskim posljedicama sada bilo neumjesno govoriti jer su mnogi naši sugrađani ostali bez svojih domova i žive u neizvjesnosti gdje će provesti sljedeću noć. Malo je koja godina, izuzev onih ratnih, izazvala toliko emotivnog naboja u svakom od nas. Čovjek ne može ostati ravnodušan.
Sredinom prosinca napisao sam komentar za časopis Lider govoreći o tome što očekujem od 2021. godine, i ne sluteći da će ona, koja je tada bila na izmaku, tek pokazati svoje zube. Pozvao sam na optimizam, podsjećajući kako su mnoga omiljena rješenja, poput svima dragog namaza od lješnjaka, nastala iz nužde. Vjerovao sam da su lekcije koje smo trebali naučiti u 2020. godini usvojene, da ćemo već s prvim danom nove godine zasukati rukave i jače prionuti na posao.
Kolone kamp-kućica
I dalje optimistično vjerujem da ćemo i iz ovog izazova koji je pogodio Banovinu izaći jači, mudriji i složniji. Siguran sam da nitko nije ravnodušan kada vidi koliko je ljudi sjelo u svoje automobile, kombije i kamione i zaputilo se prema Petrinji, Glini, Sisku i drugim potresom pogođenim područjima. Pokazali smo opet da smo tu jedni za druge kada najviše treba.
Dirljivo je vidjeti kako iz Dalmacije, Istre, Slavonije i Međimurja kolone kamp-kućica putuju prema Banovini, kako naše susjedne zemlje i brojne druge članice Europske unije šalju šlepere s grijalicama, dekama i hranom, ne samo za stanovnike koji su u trenu ostali bez domova, nego i za volontere koji su od tog 29. prosinca toplinu svoga doma zamijenili nestabilnim krovovima banijskog područja.
Ostanimo ljudi i gradimo zajedno!
U godini koja nam je tek započela predvidio sam kako će se promjene naših poslovnih navika u smjeru digitalizacije nastaviti, kako ćemo potaknuti pozitivnim iskustvom, nastaviti tu digitalnu transformaciju. Prigrliti alate koji snižavaju troškove, koristiti cloude za čuvanje dokumenata, a umjesto zidova punih registratora, težiti otvaranju eUreda. Lekciju o tome kako je teško pristupiti dokumentima pod ruševinama, nažalost, naučili smo još u ožujku nakon potresa u Zagrebu.
Daleko od toga da mi se vizija gospodarskog oporavka kroz digitalizaciju promijenila, te stavove gajim godinama, no možda bih u ovom trenutku samo poželio, potaknut svim onim iskustvima kada život nastavi teći svojim tokom, što najbolje mogu posvjedočiti svi oni Zagrepčani koji još uvijek nemaju grijanja ili krova nad glavom, da ostanemo kakvi smo bili tog užasnog 29. prosinca kada su prvi volonteri krenuli prema Banovini i kakvi smo danas kad organizirano nosimo pomoć, raskrčujemo ruševine i uplaćujemo novac za obnovu srušenih gradova i sela.
Želim da ostanemo – ljudi.
