Slušajući Chopenove valcere prisjetio sam se djetinjstva i zima kada je još postojala bara, blizu mojeg doma, na kojoj smo se sklizali sestra, prijatelji i ja. Zime su obilovale snijegom. Podkalničke zime doista su bile snježne. Ponekad su mećava i obilan snijeg prekinuli promet prema Križevcima i Varaždinu. Kada je „potegnulo“ s Kalnika, često smo ostajali bez struje. Tada smo imali vremena, ali i vode u izobilju.
Trenuci druženja, priča, zajedništva…
Ljeti su kreketale žabe. Uživali smo loveći punoglavce i uzgajajući ih u staklenkama. Hranili smo ih suhim koprivama i čudeći se gledali kako im rastu noge. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlučeno je da se bara isuši. Nakon nekog vremena na tom je mjestu izgrađena kuća. Danas sam željan čuti kreket žaba.
Voda – divna božanska suza radosnica koja nam je darovana za život, znak je vječnog gibanja, neuništivosti i dio naše suštine iz koje smo sazdani.
Kada bi se duša mogla vidjeti, bila bi to prekasna lelujava tvar s platinastim sjajem u tirkiznim svitanjima. Voda. To je dio naše osobnosti i fluida. Njeno rasipanje nije ništa drugo nego naše nestajanje u modrom vihoru kapi. Tako se vraćamo tami. Njeno uništavanje, zagađivanje i trošenje bez svrhe sotonski je odnos prema nečemu što je rajska tvorevina. Ona nas čini jedinstvenima s drugim bićima. Sva bića na svijetu sadrže vodu i vjerujem da je barem jedna njena molekula, koja je sad u meni, bila u nekom cvijetu. Ona nas povezuje sa svim živim bićima. Izravno nas povezuje i s mineralima, Svemirom, a napose s oblacima koji su negdje između nas i Njega, koji su oduvijek pobuđivali zanimanje i maštu te izazivali svojom veličanstvenošću, ljepotom, veličinom, pa čak i bojom istovremeno i strah i ushit. Očaranost njihovom ljepotom i gibanjem postojala je još kad su naši preci živjeli po načelima ljubavi i potreba.
Više od nas vole je oni čiji je ona dom
Dom je milijardama živih bića, sićušnih, koji su prapočetak svega. Njihov dom trujemo, uništavamo i trošimo. Ne možemo očekivati da ćemo opstati na Zemlji koja je modri planet zahvaljujući oceanima, morima i čije kopno vrvi žilama slatke vode, dok se jezera stapaju sa šumama i gorjima. Sve to čini radost žiteljima gradova kojima je potreba za opuštanjem poput hrane. Ako je doživljavamo kao osobno vlasništvo i ako se ponašamo prema njoj kao robovlasnici, odnosno ako razmišljamo kako je „ona samo moja i mogu s njom činiti što želim“, daleko smo od prve iskre. Uništiti nečiji dom nije grijeh. Sigurno ste zgroženi takvom tvrdnjom. Naravno da to ne mogu nazvati grijehom jer za takvu grozotu još nije izmišljena riječ. Tek kada je izmisle, moći ću reći to je to!
Legenda o boginji ljubavi i ljepote
Afrodita je izašla na Cipar blizu grada Pafosa. Tu je prvi puta i zaplakala. Od njenih su suza, prema legendi, nastale stijene. Vjeruje se da će osoba koja se okupa između tih stijena imati sreću u ljubavi cijeloga života. Tirkizno plavo, smaragdno zeleno more. Prirodno je da se u takvoj ljepoti rodila boginja ljubavi i ljepote. Da sada vidi što se događa s vodom, ljepotom i ljubavi općenito – plakala bi.
