Gledam ovih dana SAD, Japan, Italiju, Španjolsku, Francusku, susjednu Austriju, Srbiju, Sloveniju i uspoređujem kako Hrvatska prolazi kroz aktualnu pandemijsku krizu.
Usprkos općoj zabrinutosti i strahu, vidim pokazatelje zaraženosti i smrtnosti koji su među najboljima u svijetu. Vidim kompetentne vladine službenike koji uspješno kontroliraju tešku situaciju. Vidim opskrbu koja funkcionira i život koji se odvija bez većih problema. Promatram građane, čak i mojeg rodnog Zagreba, koji je prije mjesec dana preživio prilično katastrofalan potres, kako disciplinirano i uljuđeno prolaze kroz nevolje, usprkos nemaru i nesposobnosti gradske uprave. Vidim solidarnost, zajedništvo, brigu za druge, ljudskost i toleranciju kakvih se ne sjećam još od svoga djetinjstva.
U ranoj mladosti bio sam opčinjen filmovima Brucea Leeja i iznimno zainteresiran za aikido, kung fu i karate. Puno godina poslije, kao gostujući profesor u Pekingu, uspio sam ostvariti mladenački san, posjet kultnom Shaolinu, budističkom svetištu smještenom na romantičnim obroncima kineskih planina. Iako se na prvi pogled nimalo ne razlikuje od drugih svetišta, njegovi se redovnici bave neobičnim poslom, svladavanjem borilačkih vještina. Veliki majstor hrama Li Xiaolong ovako objašnjava temeljni cilj obuke: Mnogi misle da umjetnost borbe služi pobjeđivanju neprijatelja, no upravo je obrnuto. Mi štićenike poučavamo da spoznaju svoje mogućnosti i pobijede neprijatelja u sebi.
Zašto mi se to iskustvo vratilo u sjećanje upravo ovih teških dana karantene izazvane virusom Covid-19? Kako se mi, stanovnici Hrvatske, borimo s neprijateljem? On jest tamo negdje vani, ali je također i u nama. Hoćemo li iskoristiti prigodu da jednim udarcem ubijemo dvije muhe, pobijedimo virus i neprijatelja u sebi?
Vjerojatno se pitate kamo vodi ova diskusija? Reći ću vam.
Ova kriza je prilika da postanemo i ostanemo bolji! Svaki je narod ono što o sebi misli i može postati ono što misli da jest! O tome sam prije deset godina imao prigodu razgovarati s nedavno preminulim Jackom Welchem, čelnikom General Electrica koji je proglašen “menadžerom 20. stoljeća”.
Welch je tvrdio da su Amerikanci veliki u biznisu, sportu, filmu, znanosti i tehnologiji jer imaju pobjednički stav o sebi. Mentalitet nacije odgovoran je za njezine uspjehe na svim poljima. Ja sam ga podsjetio da je hrvatska košarkaška reprezentacija 1992. godine igrala u finalu Olimpijskih igara protiv njegova “Dream Teama”, da su naši rukometaši i vaterpolisti bili svjetski prvaci i zlatni olimpijci, da su naši nogometaši osvojili svjetsko srebro i broncu, da smo dvostruki osvajači Davis Cupa u tenisu, a o Kostelićima da se i ne govori.
Međutim, iako smo u gotovo svakom kolektivnom sportu sposobni biti na vrhu svijeta, nemamo nijedno poduzeće, čak niti u top 5.000. U sportu, čini se, vjerujemo u sebe, a u gospodarstvu, znanosti, kulturi ili politici to nije slučaj.
Neka okružja te potiču da vjeruješ u sebe, da se usudiš i uspiješ, druga te prigušuju, navode na pasivnost i paralizirajuću samokritičnost. Poput nas, većina malih nacija ima problema s kolektivnim osjećajem inferiornosti. U smislu: mi to ne možemo, nismo mi Amerikanci, Nijemci, Englezi…
Jednom sam, nostalgično je toga se sjetiti u doba prekida svih putovanja, letio iz Kijeva za Cleveland. Morao sam nekoliko puta presjedati, jedan mi je let otkazan pa sam kasnio, izgubili su dio moje prtljage. Kad sam konačno stigao i putovanje opisao američkim prijateljima, uz smiješak su rekli: Ah te europske zrakoplovne kompanije… Zlurado sam objasnio da sam koristio baš američkog prijevoznika. Onda ste imali peh, naše su kompanije najbolje na svijetu, samouvjereno su dodali.
Zamislite, kao suprotnost, naš mentalitet. Koristim usluge Croatia airlinesa, poletjeli smo i sletjeli na vrijeme, let je bio ugodan, usluga u avionu odlična, pilot tečno govori jezike, kao i stjuardese koje uz to dobro izgledaju… Slučajno smo imali sreću, reći ćemo. Mi obično sve zabrljamo! Kako to da s koronom nismo zabrljali?
Za razliku od pobjedničkog mentaliteta imperijalnih nacija poput Amerikanaca, mi ne vjerujemo u svoje sposobnosti. Našeg umjetnika ili znanstvenika priznat ćemo tek nakon što ostvari svjetsku afirmaciju. Stalno ćemo biti gladni vanjske potvrde svojih vrijednosti jer sami u njih dovoljno ne vjerujemo. Bit ćemo skloni sumnji u sebe, zabrinutosti i depresiji. Vjerovat ćemo da nismo dorasli problemima i imat ćemo niska očekivanja. Lako ćemo se predati pred teškoćama i krizama, a tuđu procjenu i komentar doživljavat ćemo kao kritiku i napad na ličnost. Kad god nam se dogodi neuspjeh, smatrat ćemo se za njega osobno odgovornima. Kako to da nam, u ovoj korona-situaciji, stvari idu relativno dobro?
Dva razloga čine mi se važnima. Prvi je činjenica da u krizama ne vrijede uobičajena pravila. U miru svatko može postati general ako je dovoljno dugo u sustavu i poslušno mu služi. No tek u ratu prepozna se tko su sposobni, a tko nesposobni. Drugi je razlog da se krizni problemi dobro rješavaju jedino ako glavnu riječ vode struka i znanje.
U normalnim uvjetima, uspješni su oni koji se služe političkom protekcijom ili nepotizmom. Zato je na vodećim pozicijama često više podobnih nego sposobnih. To najbolje pokazuje višegodišnje kadroviranje gradonačelnika Zagreba koje je uništilo stručnost na račun podobnosti i udvorništva. Zato ne čudi da se grad teško nosi s posljedicama potresa i da većina gradske uprave ne štima.
S druge strane, Vlada je u prvi plan stavila stručnjake, sluša njihove savjete, donosi odluke i rješava probleme bez političkih kalkulacija. Također, što ne mogu riješiti institucije, to riješe civilni sektor, razne udruge i sami građani. Postoji i treći razlog, građani se drže preporuka jer su razumne i dobro objašnjene, a vjerojatno se ne bi držali naredbi koje bi bile nametnute bez objašnjenja.
Ovo nije pouka samo politici već, također, učiteljima, profesorima, roditeljima, a posebno menadžerima i poduzetnicima. Želite li efikasne djelatnike, uspjeh i rezultate, poštujte one kojima upravljate, govorite im istinu, objašnjavajte i uvjeravajte, umjesto što naređujete i tjerate!
Pametni ljudi u krizi vide šansu. Za Hrvatsku ona već sad nudi puno zanimljivih pouka. Kao prvo, nismo tako loši kako se sami često vidimo. U stanju smo, kao u sportu, biti jako dobri u svemu što radimo, samo ako politika i institucije dopuste da sposobnost i znanje dođu ispred ideologije, političke pripadnosti i stranačke poslušnosti.
Zaslužujemo više vjerovati u sebe i vlastite sposobnosti! Hrvatskoj je potrebno jačanje samopouzdanja svakog pojedinca. To će nas najbrže izvući iz recesije kad virusna kriza oslabi ili prođe. Moramo vjerovati da možemo, onda ćemo i moći. Treba očekivati pozitivne ishode naših akcija pa će nam se oni i ostvariti.
Kriza nas mora naučiti da pobijedimo neprijatelja u sebi. Onda ćemo lakše savladati sve vanjske neprijatelje, od pandemije do recesije.
Velimir Srića sveučilišni je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i konzultant iz menedžmenta i informatike u nizu tvrtki kao što su Coca Cola, Fina, Gorenje, dm, INA, PBZ i Krka. Bio je direktor Zavoda za informatičku djelatnost, Predsjednik Komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku i član Hrvatske vlade. Programski je direktor privatne konzultantske tvrtke za digitalne inovacije i razvoj menadžmenta. Objavio je sedamdesetak knjiga i preko petsto članaka, a koautor je i Međunarodne enciklopedije menadžmenta. Redoviti je profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, gostujući profesor na UCLA (University of California at Los Angeles) i na Renmin sveučilištu u NR Kini, a predavao je na sveučilištima u Shanghaiju, Budimpešti, Dubaiju, Grazu, Mariboru, Rijeci, Sarajevu, Splitu i Osijeku. Ekspert je Svjetske banke za Change Management, član Europske akademije znanosti i umjetnosti te Komisije za Digitalno društvo pri ICC (International Chamber of Commerce).
