Da bismo odgovorili na to pitanje, prvo bismo se mogli zapitati koliko smo upoznati s temom i koje su informacije dostupne ili se raspravljaju u poslovnim krugovima.
MBA Croatia napravila je istraživanje kako bi odgovorila na neka temeljna pitanja u vezi s predstojećim hrvatskim predsjedanjem Vijećem Europe. U cjelini gledano, samo mali broj profesionalca iz nekoliko poslovnih udruga nije upoznat s predsjedanjem – 75% ispitanika navodi da zna što to predstavlja. Ipak, još 25% uopće ne zna što to predstavlja. Još je veći broj ljudi svjestan toga da ćemo predsjedati za nekoliko mjeseci – > 80%, iako očito neki od njih ne znaju što to predstavlja. Samo 10% ispitanika uopće nije svjesno ove činjenice. Čini se da je hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova dobro obavilo posao u tom području.
Što bi predsjedanje EU-om moglo donijeti hrvatskim tvrtkama?
Budući da je opća svjesnost relativno visoka, pomalo zabrinjava da, usprkos tomu, više od 80% poslovnih ljudi nije upoznato s bilo kakvim ciljevima koje bi Hrvatska u državnom i poslovnom smislu mogla imati, ili s različitim programima koji bi se mogli pokrenuti u našu korist. Činjenica da 76% donositelja odluka u privatnom sektoru ne zna kako bi predsjedanje moglo utjecati na naše tvrtke, ni u kratkoročnom ni u dugoročnom smislu, govori o našoj razini znanja o ovoj potencijalno vrlo važnoj temi. Poslovanje na najvišoj razini je prilično internacionalizirano te često usmjereno na razini država i putem legislative koja se u nekom području predlaže, a hrvatski poduzetnici očito ne sudjeluju u tom procesu.
Vrlo važan detalj koji treba razumjeti jest da u teoriji nije moguće izravno promovirati nacionalne interese, već ih je moguće usmjeravati putem upravljanja i postizanja konsenzusa oko različitih zakona koji bi nam mogli biti prioritet – predsjedatelj postavlja agendu Vijeću i može ubrzati ili odgoditi dokumente koji odgovaraju njezinu nacionalnom interesu. Ako želite prodati bilo što na jedinstvenom tržištu, nužno se morate uključiti u legislativu EU-a; zdravlje i sigurnost na radu vaših zaposlenika zaštićeni su zakonom EU-a; odluke o trgovinskoj politici s trećim zemljama donosi Europska komisija i mogu izravno utjecati na konkurentnost vašeg poslovanja i mogućnost izvoza. Ostaje pitanje treba li MVEP ili netko drugi diseminirati te informacije.
Imamo li prave ljude koji to rade?
U cjelini gledano, ne postoji povjerenje u to da su naši predstavnici i zaposlenici, uključeni u ovaj projekt (u Bruxellesu ili u Hrvatskoj), dovoljno kompetentni da uspješno obave taj posao. Samo 5% ispitanika vjeruje da imaju potrebne vještine i odgovarajuću edukaciju za taj zadatak. 15% odgovorilo je da nije sigurno, a 80% njih reklo je da misli ili bar pretpostavlja da nisu spremni. To bi trebalo privući pozornost hrvatske Vlade i premijera Andreja Plenkovića jer se može odraziti na percepciju njihove kompetencije.
Taj nedostatak povjerenja nije baš utješna činjenica jer se čini kako je naša Vlada potrošila 7 milijuna kuna na edukaciju nekoliko stotina ljudi koji će s hrvatske strane sudjelovati u predsjedanju EU-om. Mnogi stručnjaci tvrde da je iznos potrošen na osnovne informacije te da tom procesu nedostaju dubina i vještine potrebne za diplomaciju na najvišoj razini. Naravno, moguće je da će, u vremenu koje je preostalo, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, organizirati neke druge, složenije edukacijske programe, u suradnji sa stručnjacima za odnose s javnošću i tvrtkama za profesionalno lobiranje (tvrtke poput Vlahović Grupe koja je član FIPRA-e ili novoosnovanog Seeporta), kao i diplomatskim krugovima. Taj problem nije specifičan samo za Hrvatsku – prepoznato je da mnogim novim (a posebno malim) članicama nedostaje iskusnih ljudi koji rade na administrativnim pozicijama u EU.
Primjeri drugih
Strateški gledano, država može postići neke pojedinačne ciljeve ovisno o svojoj taktici, ali za to imamo nedostatak, ako ne diplomatskog znanja, onda administrativnog i lobističkog iskustva. Tek nakon predsjedanja moći ćemo prepoznati jesu li postavljeni ispravni ciljevi (ako postoje) i jesu li oni ostvareni.
Na primjer, Bugarska je iskoristila svoju priliku za organiziranje 200 političkih i kulturnih događaja za promociju svoje zemlje. Estonija je bila uspješna u ubrzavanju rješavanja pitanja vezanih uz digitalno tržište i politiku digitalizacije. S druge strane, Malta je bila dobra u postizanju političkog konsenzusa u prethodno neriješenim područjima.
Rumunjske namjere jasno je izrazio Victor Negresku: “Prioritet je Rumunjske pokazati profesionalizam u predsjedanju Vijećem Europe, ali i iskoristiti ovaj trenutak za poboljšanje imidža i jačanje svoje pozicije na europskoj razini.” Kada bi Hrvatska ostala upamćena po postignuću nečega na toj razini značaja, to bi premašilo sva naša očekivanja.
Čini se da su trenutačno glavne teme vezane uz područje ljudskih prava, pa će postizborni fokus biti na zaštiti i obnovi europskih vrijednosti, što će omogućiti trenutačnom triju (Rumunjska, Finska i Hrvatska) da napravi značajne promjene. Kao što se očekuje, različite zainteresirane strane promovirat će svoje “strateške dokumente” kako bi pokušale promovirati svoju agendu. Na primjer, predstavnici civilnog društva aktivno sudjeluju u tom procesu i rade prilično dobar posao.
Postoji li hrvatska poslovna agenda?
Postoji li poslovna agenda koja je stvorena radi zaštite i promocije hrvatskih kompanija ili bar procjene kako će potencijalne promjene politika u različitim sektorima/legislativi (na primjer, niska emisija ugljikova dioksida, Brexit, jedinstveno digitalno tržište ili, primjerice, budžet EU-a 21-27) utjecati na njihove financijske rezultate? MVEP u preostalim mjesecima organizira nekoliko okruglih stolova pa bi oni možda mogli biti usmjereni prema tim pitanjima. Gotovo podjednako je važno pitanje – što Hrvatska gospodarska komora radi (ako nešto radi) da najbolje iskoristi ovu priliku za dobrobit hrvatskih tvrtki? Organiziraju li se poslovni summiti ili investicijski sajmovi? Ako ne, zašto ne?
Svi se možemo nadati da će ovaj “diplomski ispit”, kako ga neki opisuju, pokazati našu kompetentnost i omogućiti naše dublje uključivanje u političke procese. Ako izgubimo ovu priliku za promociju svojih političkih prioriteta i inovacija, oportunitetni trošak bit će značajan, a izgradnja savezništva i suradnja s drugim zemljama morat će pričekati bolja vremena. Ako ništa drugo, dokazali smo da nam medijska pozornost naše države, primjerice ona vezana uz sport (Svjetsko nogometno prvenstvo), neće donijeti mnogo prednosti ako nemamo odgovarajuće alate i znanja da bismo je koristili.
Odgovornost je i na našim poslovnim udruženjima jer njihovi članovi, prema provedenom istraživanju, nemaju dovoljno informacija i zanimanja za prilike koje su se pojavile pred njima. Bilo je pomalo iznenađujuće vidjeti da je jedina tvrtka, koja se bavi marketingom povezanim s predsjedanjem EU-om i potencijalnim projektima, Vlahović Grupa – tvrtka za profesionalno lobiranje.
Troškovi i rezultati
Procjenjuje se da bi trošak ovog “projekta” mogao biti oko 70 milijuna eura i bilo bi šteta ne dobiti ništa zauzvrat. Stoga se nadajmo da će naša Vlada dati sve od sebe kako bi pripremila i educirala svoje predstavnike te ih motivirala da ostvare neke jasno postavljene ciljeve. Ono o čemu bi se poslovni sektor trebao brinuti jest, planira li Hrvatska iskoristiti predsjedanje EU-om za postizanje nacionalnih ciljeva i zadaća, podizanje ugleda u EU i međunarodnoj zajednici te za promicanje benefita članstva u EU za hrvatske građane? Ili je cilj jedino taj da sljedećih šest mjeseci ništa ne prođe katastrofalno loše?
Srećom, rezultati će biti vidljivi vrlo brzo, neki od njih već u drugom dijelu 2020. godine.
Autor teksta Aco Momčilović predsjednik je udruge MBA Croatia i vlasnik tvrtke FutureHR.
