“Ne pokušavam ljude pretvoriti u bolje verzije sebe u dva sata, nego želim da odu s novim uvidom, perspektivom ili nečim što mogu koristiti u svakodnevnom radu. Tražimo male stvari koje se mogu lako primijeniti i dovesti do većih pomaka.” – Sonja Jovanović, obrt Točka.na.S
Sonja Jovanović osnovala je obrt Točka.na.S 2023. godine, nakon odluke da promijeni vlastiti način rada. Iza nje su bile godine u velikim poslovnim sustavima, puno iskustva i sve jasniji osjećaj da želi raditi s ljudima na temama za koje je vidjela koliko su bitne za poslovnu efikasnost i radni proces, a za koje u svakodnevnoj poslovnoj žurbi često nema dovoljno prostora.
„Posebno me privukla tema sreće na radnome mjestu. Vidjela sam da se u drugim zemljama njome ljudi bave profesionalno, dok se kod nas još uvijek doživljava kao lijepa priča koja nije našla svoje mjesto u poslovnim strukturama. Iz te ideje razvile su se i TOčke predaha – prostor za kratki odmak tijekom radnog dana kroz kreativnost, društvene igre, opuštanje ili nešto treće. Sve povezuje isto pitanje: kako podržati ljude da se na poslu osjećaju bolje, daju svoj doprinos rezultatima, a pritom sačuvaju mentalno zdravlje“ – priča nam Sonja.
Za sebe kaže: „Rekla bih da sam osoba koja voli ljude, prirodu, putovanja, sport, dobar razgovor i druženje uz puno smijeha. Znatiželjna sam i zanimaju me priče koje ljudi nose sa sobom, osobito one koje se ne vide na prvi pogled. Vjerujem da se ne možemo ujutro pojaviti na poslu kao „profesionalna verzija sebe“, a sve ostalo ostaviti pred vratima. Sa sobom donosimo misli, brige, odnose, energiju, umor i veselje. Zato mi je važno da o poslu govorimo na način u kojem ima mjesta za cjelovitog čovjeka. Po obrazovanju sam diplomirana ekonomistica, a zadnjih 15 godina provela sam u financijskom sektoru na financiranju poduzetnika i kompanija.
Često sam se osjećala kao prevoditeljica između svijeta procedura, regulative i brojki te svijeta ljudi sa stvarnim potrebama, emocijama i ambicijama. Na poslovanje sam gledala kroz brojke, rezultate, procese i rizike. To iskustvo mi je pomoglo vidjeti koliko na rezultate utječu stvari koje se u izvještajima ne vide: odnosi, povjerenje, komunikacija i energija u timu. Organizacijska kultura i mikroklima tima za mene nisu sporedne teme, već strateški pokazatelj dugoročne održivosti i uspjeha.
Osim u struci, kontinuirano sam se educirala u coachingu, području radne sreće, sistemskim konstelacijama te pristupima koji uključuju rad s tijelom i kreativnim alatima. S vremenom sam odlučila da želim raditi posao koji ima više smisla, smanjuje stres i iscrpljenost te pomaže drugima da pronađu svoju mjeru. Danas to radim kroz obrt Točka.na.S i platformu Happiness is Serious Business, s timovima, liderima i organizacijama koje žele stvarati zdravije mjesto za rad.
Nemam univerzalni recept za odmor. Nekad mi treba šušur, puno ljudi, glazba i večernji izlazak, a nekad obožavam biti sama u šumi i pustiti mislima da idu svojim putem. U toj se šetnji u mojoj glavi zna odigrati svašta – monolog, dijalog, smijeh, suze – i nakon toga osjećam mir. U prirodi se najlakše resetiram. Svašta me veseli i puni energijom, osim kad me znatiželja ne povuče na sve strane odjednom pa se moram prisjetiti da i u lijepim stvarima treba ostaviti prostora za predah.
Kako direktor može prepoznati ljude koji rade, ali su se iznutra već isključili?
Teško ih je prepoznati jer i dalje dolaze na posao i izvršavaju zadatke. Ali sve rjeđe predlažu nešto novo, ne postavljaju pitanja i prestaju se zauzimati za ideje do kojih im je nekad bilo stalo. To je važan signal: osoba prestane vjerovati da će se nešto promijeniti ako bilo što predloži. Na „Kako si?“ odgovore automatski „Dobro“, jer su naučili da za iskreniji odgovor nema prostora. To nije pojava samo u pojedinim tvrtkama. Prema Gallupovu istraživanju za 2025., u Europi je samo 12% zaposlenika angažirano na poslu. Ti podaci pokazuju koliko je pogrešno pretpostaviti da je sve u redu samo zato što se posao obavlja.
Koliko je hrvatskim liderima teško priznati da nešto ne znaju?
Mislim da je mnogima teško jer smo dugo učili da osoba na rukovodećoj poziciji mora imati odgovor. U tome ima nešto i u našem odnosu prema autoritetu, ali i u patrijarhalnoj predodžbi da je dobar vođa onaj koji je uvijek siguran u sebe, čvrst i drži sve pod kontrolom. Zato „ne znam“ nekima zvuči kao slabost. A u poslu, osobito danas, nitko ne može znati sve. Puno je uvjerljiviji lider koji kaže: „Ovo ne znam dovoljno dobro. Provjerit ću s ljudima koji znaju“, nego onaj koji odgovori odmah samo zato što misli da mora.
Može li autentičnost postati nova poslovna maska?
Rekla bih da može. Danas nije teško naučiti govoriti o empatiji, slušanju i povjerenju. Teže je tako se ponašati kada netko kaže nešto što nam se ne sviđa ili upozori na problem za koji smo i sami odgovorni. Lider koji želi biti autentičan trebao bi raditi na sebi: primijetiti kada se brani umjesto sluša i kada mu je važnije biti u pravu nego razumjeti. Autentičnost se gradi kroz svakodnevne postupke.
Ako lider kaže „Moja su vrata uvijek otvorena“, a ljudi ipak paze u kakvom je raspoloženju prije nego što mu se obrate, očito je da iza riječi ne stoji autentičnost. To se pokazuje ponašanjem: kako sluša, kako reagira na neugodne informacije i što se dogodi nakon razgovora. Tu se gradi ili gubi povjerenje.
Koliko lider smije biti ranjiv pred svojim zaposlenicima? Postoji li trenutak kad autentičnost prestaje biti snaga i počinje opterećivati tim?
Mislim da pitanje nije koliko ranjivosti lider „smije“ pokazati, nego što s njom želi postići. Ako kaže: „Pogriješio sam u procjeni i želim čuti kako vi vidite rješenje“, otvara prostor za iskren razgovor i preuzima svoj dio odgovornosti. Ali autentičnost ne znači izgovoriti pred timom baš svaku svoju brigu. Lider ima pravo na strah i nesigurnost, no važno je prepoznati kada mu treba podrška izvan tima. Dobra mjera je ako nakon razgovora ljudi imaju više jasnoće i povjerenja.
Što se događa s čovjekom kada mu date nešto tako jednostavno poput bojice ili kockice?
Najprije se često nasmije i kaže: „Ja ne znam crtati!“ Srećom, to uopće nije važno. Ne tražim lijep crtež ni vješto složen model, nego način da osoba pokaže nešto što joj je teško odmah izreći. Kad se misao nađe na papiru ili u obliku modela, možemo je pogledati iz različitih perspektiva. Osoba sama primijeti što je stavila u središte ili gdje je napravila gužvu. Ne tumačim što crtež ili model „znači“, nego pitam što u njemu vide.
To je posebno vrijedno u radu s timovima. Kad razgovaramo o napetosti ili lošoj komunikaciji, lako se počnemo braniti ili tražiti krivca. Model od kockica ili crtež daje dovoljno odmaka da pitamo: „Gdje primjećujete nesklad? Što biste napravili da to popravite?“ Tako se nitko ne osjeća direktno „napadnut“ i lakše čuju i vide mogućnosti.
Kažete da „ruke često pokažu ono što glava još pokušava racionalno objasniti“. Što ste kroz kreativne alate otkrili o ljudima što Vam oni sami, možda nikada ne bi rekli?
Ne bih rekla da sam otkrila nešto što mi osoba nije htjela reći. Zanimljivije mi je kada ona sama, gledajući ono što je napravila, prvi put primijeti nešto što dotad nije uspjela jasno imenovati. Primjerice, netko kaže da mu je „samo malo teško uskladiti obveze“, a onda nacrta svoj radni dan i zastane jer na papiru nema mjesta za ono što smatra prioritetom. Dovoljno je pitati: „Što primjećujete?“ Često osoba odmah i sama vidi zašto se osjeća preopterećeno. Kada nešto što živimo napokon možemo vidjeti cjelovitije, o tome uspijevamo razgovarati jasnije i lakše prepoznamo gdje bi promjena mogla započeti.
Možemo li u poslu vjerovati signalu tijela kada razum govori nešto drugo?
U poslu smo naučeni odluke obrazložiti činjenicama i brojkama, i to je važno. Ali dok razmišljamo, tijelo također reagira: mijenja se disanje, pojavljuje se napetost, mijenja se energija. U psihologiji se opažanje tih unutarnjih signala naziva interocepcija. Ako vam ponude novu poslovnu poziciju koja se čini dobrom prilikom, a svaki put kad o njoj govorite osjetite snažnu napetost, to ne znači da je trebate odbiti. Vrijedi istražiti na što zapravo reagirate: na samu ulogu, uvjete, odgovornost ili odnose s ljudima. Važno je da signal ne zanemarimo, nego ga pogledamo u kontekstu cijele situacije i tek onda donesemo odluku.
Kada postavljate pitanje, a kada nudite konkretan smjer?
Ponekad je teže ne ponuditi odmah rješenje, pogotovo kad mi nešto zvuči poznato. Ali ja ne živim situaciju osobe koja je preda mnom. Mogu je voditi kroz razgovor, postavljati pitanja, ponuditi iskustvo i alate, ali ona treba pronaći ono što ima smisla u njezinu životu i poslu. Zato i kada nudim prijedloge, gledam da ih bude više kako bi osoba sama odabrala što joj odgovara. Nekome će pomoći disanje, drugome šetnja, razgovor ili nekoliko minuta mira. Važno je da sama prepozna što joj koristi.
Vaša ponuda nije klasična edukacija „sjedni, slušaj, zapisuj“. Što nudite organizacijama i po čemu se vaš pristup razlikuje od uobičajenih edukacija razvoja kompetencija?
Ne razlikujem se toliko po temama, koliko po načinu na koji do njih dolazimo. Stres, komunikacija, granice, emocionalna inteligencija, samopouzdanje ili fokus nisu novi koncepti. Važno mi je da ljudi ne ostanu na razini „da, to već znam“, nego da nešto dožive, isprobaju i povežu sa svakodnevicom. Zato u edukacijama koristim iskustvene i interaktivne metode – kreativne zadatke, vizualne kartice, kockice, rad s tijelom, igru, razgovor i kratke praktične vježbe. Možemo sat vremena razgovarati o delegiranju, a možemo napraviti zadatak kroz koji će osoba sama vidjeti što nosi i što bi mogla. Možemo pričati o komunikaciji, a možemo stvoriti situaciju u kojoj ćemo primijetiti koliko toga pretpostavljamo i zbog toga dolazi do nesporazuma. Kad nešto sami iskuse kroz vježbu, uvid ostaje dublji.
Drugi dio priče su Točke predaha, odnosno zone koje se mogu ugraditi u radni dan. Ideja je jednostavna: ne čekati da čovjek bude potpuno iscrpljen pa mu ponuditi wellbeing program, nego mu omogućiti male trenutke predaha. Predah može biti društvena igra između dva sastanka, kratko istezanje ili masaža, kreativna aktivnost, razgovor ili nekoliko minuta bez ekrana. Takve aktivnosti pomažu čovjeku odmaknuti se od ritma rada, vratiti fokus i obnoviti energiju. No nije dovoljno samo osmisliti prostor i staviti u njega bojice, društvene igre ili ponuditi masažu.
Voljela bih da ne moramo čekati da nas život ozbiljno prodrma kako bismo se sjetili koliko znače ljudi oko nas. Danas jedni drugima šaljemo „meme“, „emoji“ ili „gif“, a prođemo pokraj kolege bez pozdrava. 😊 Možda za početak ne trebamo ništa revolucionarno: češće podignuti pogled s ekrana, nasmijati se, pitati „kako si?“ i saslušati odgovor.
Ako zaposlenik ima osjećaj da bi u tom trenutku trebao biti za računalom i „raditi nešto korisno“, predah će doživjeti kao krađu vremena. Zato je uloga lidera ključna: svojim ponašanjem treba pokazati da je predah dopušten i da čovjek zbog njega nije manje odgovoran ili posvećen. Ne možemo s jedne strane govoriti da se brinemo o dobrobiti ljudi, a s druge nagrađivati stalnu dostupnost, prekovremeni rad i kulturu „samo još ovo“.
Edukacija daje ljudima alate, Točka predaha prostor da ih tijekom dana primijene, lideri ponašanjem potvrđuju da je to dopušteno, a organizacijski procesi i kultura trebaju slati istu poruku.
Nije ideja organizirati još jedan wellbeing program, nego stvoriti okruženje u kojem se ono što govorimo, učimo i ono što ljudi stvarno žive međusobno ne pobija. Na kraju, nitko ne očekuje da ljudi na poslu budu stalno sretni, nego da imaju uvjete u kojima mogu dobro raditi, imati energiju za ono što je važno, razvijati se, povezivati i ostati mentalno zdravi.
Kako vi vidite sretna i produktivna radna mjesta i zašto bi upravo ona trebala biti strateški cilj svakog poslodavca?
Sretna radna okruženja su ona u kojima ljudi osjećaju sigurnost da izraze ideje bez straha. Imaju jasnoću oko uloga i ciljeva, znaju da njihov doprinos ima smisla i osjećaju da ih netko vidi, čuje i cijeni. To je prostor uzajamnog povjerenja, jasnoće i psihološke sigurnosti. Nisu potrebne velike reforme ni budžeti. Riječ je o malim svakodnevnim koracima: check-in razgovorima, psihološkoj sigurnosti – dozvoli da se pogriješi, pita i uči – te njegovanju zahvalnosti i međusobnog podržavanja.
Što želite postići projektom Happiness is Serious Business?
Želim da razgovor o sreći na poslu izađe iz okvira lijepog dodatka radnom danu. Važno mi je i da publika ne provede tri sata samo slušajući. Želim da nešto isproba, osjeti, pita se, nasmije se i da se razgovor nastavi i nakon programa. Ozbiljne teme ne moramo uvijek otvarati ozbiljnim izrazom lica. Drugi MeetUp kreće od pitanja: „Koliko nas košta način na koji danas radimo?“ Koliko fokusa gubimo zbog stalnih prekida? Koliko iskustva propustimo zbog generacijskog jaza koji stvara predrasude? Što se događa kada rad pod pritiskom postane uobičajeno stanje, a lider misli da uvijek mora imati sve odgovore? To se tiče i poslovnih rezultata i života izvan posla.
Želim da MeetUp otvori prostor holističkom pogledu na poslovanje, u kojem je svaki dio radne cjeline priznat, vrednovan i ima svoje mjesto. Ako nakon susreta netko drukčije pogleda važnost predaha, sasluša mlađeg ili starijeg kolegu ili se usudi otvoriti razgovor koji dugo odgađa, projekt već živi i izvan dvorane.
Kada ste posljednji put shvatili da nešto morate promijeniti?
S godinama su se mijenjali prioriteti i sve mi je jasnije da je manje često više. Učim ne popunjavati svaki slobodan trenutak novom obvezom, nego ostaviti više vremena za ljude i stvari koje volim. Savršenu ravnotežu nije lako pronaći, ali prije primijetim kad je narušena. Veća promjena dogodila se kada sam shvatila da više ne želim birati između dobrog posla i osobnog zadovoljstva. Godine u poslovnom sustavu mnogo su me naučile, ali željela sam raditi na način koji povezuje moje iskustvo s temama do kojih mi je stalo. Iz toga je nastala Točka.na.S, a potom i Happiness is Serious Business.
Foto: Manuela Tunjić
