U pokušaju da se osjećamo bolje, mirnije i stabilnije, taj je pojam postao sveprisutan, ali i sve nejasniji. Umjesto da nas vodi prema većoj povezanosti sa sobom i drugima, često nas odvodi u izolaciju, emocionalno izbjegavanje i pogrešno shvaćenu brigu o vlastitom miru.
U zadnje se vrijeme na društvenim mrežama ideja o brizi o sebi često pretvara u iskrivljenu verziju individualizma u kojoj se briga za mentalno zdravlje miješa s bježanjem od odnosa, konflikata i neugode. Pod krinkom „čuvanja mira“ i „zaštite energije“, mnogi se ljudi povlače u emocionalnu izolaciju, uvjereni da je to znak zrelosti, samosvijesti i osobnog rasta.
Poruke poput „ne treba mi nitko tko mi ne podiže vibraciju“ ili „ne dopuštam nikome da mi kvari raspoloženje“ zvuče osnažujuće, ali često skrivaju strah od bliskosti, ranjivosti i emocionalne složenosti odnosa. Takav oblik toksične pozitivnosti sugerira da bismo trebali stalno biti mirni, zahvalni, sretni i „visokofrekventni“, a sve što odstupa od toga – tuga, ljutnja, frustracija i dosada – doživljava se kao osobni neuspjeh. U svijetu u kojem usamljenost zauzima visoko mjesto na ljestvici gorućih društvenih problema, ovakav narativ šalje potpuno pogrešnu poruku o tome što mentalno zdravlje i rad na sebi uistinu jesu.
Mentalno zdravlje ne znači stalno se osjećati dobro, nego imati kapacitet susresti se s onim što jest. Proći ravno kroz nelagodnu emociju, umjesto da od nje bježimo u afirmacije, prisilni optimizam i ideju da moramo „vibrirati visoko“ cijelo vrijeme.
Istraživanja koja Lisa Feldman Barrett opisuje u knjizi Kako stvaramo emocije jasno pokazuju da ljudska bića nisu samoregulirajući sustavi u izolaciji. Naše emocije, misli i tjelesna stanja neprestano se oblikuju kroz odnose s drugima. Mi svoje unutarnje „tjelesne proračune“ usklađujemo kroz kontakt, pripadanje i povezanost. Kroz razgovor, smijeh, dodir, zajedničke rituale i aktivnosti koje možda nemaju nikakav dublji smisao, ali nas povezuju i stvaraju osjećaj sigurnosti. Mi smo, prije svega, bića zajednice i privrženosti.
Kada se izoliramo, kada se svjesno odvajamo od ljudi kako bismo izbjegli nelagodu, ne gubimo samo odnose nego i pristup punom spektru vlastitih emocija. A bez kontakta s vlastitim emocijama, postupno gubimo i dozvolu za igru, glupiranje, odmor i spontanost. U redu je biti tužan. U redu je biti ljut, nervozan, razdražljiv ili potpuno nezainteresiran. U redu je imati dane kada nemamo odgovore, energiju ni volju za „pozitivan mindset“. Emocije koje ne proživimo ne nestaju nego se samo pohranjuju u tijelu.
Zato je važno ne bježati u nezdrave obrasce izolacije pod izlikom toga da štitimo svoj mir i mentalno zdravlje, stvarajući svijet u kojem nam nitko nije dovoljno dobar. Iscjeljenje se događa u odnosu. Bilo kroz prijateljstvo, partnerstvo ili terapijski odnos između terapeuta i klijenta. Tu leži sigurnost – ondje gdje se ljudskost susretne s ljudskošću.
Pisanje dnevnika, meditacija i trening u teretani vrijedni su alati. No živi odnosi, povezanost, privrženost, glazba, umjetnost i zajednička iskustva ono su što donosi stvarnu, dubinsku promjenu. To su trenuci u kojima se tijelo smiruje, a živčani sustav dobiva poruku sigurnosti i pripadanja.
