Drama ti je doručak, a osuda desert. Algoritam te bolje poznaje nego vlastita mama. Prvi klik? Nesreća. Sljedeći? Još veća. A kad si zadnji put kliknuo na dobrotu? Zahvalnost? Inspiraciju? Ne sjećaš se? Naravno da ne — to nije trending. Lakše ti je lajkat dramu nego prepoznati dobrotu.
I zato tvoj unutarnji skeptik već diže uzbunu jer ti nije jasno da je dobrota vitamin za dušu, a ne tableta “uzmi po potrebi kad život zvekne”. I da, vrijeme je za promjene, ne one iz horoskopa, nego one koje te protresu do kosti. Jer ako ti je i dalje zanimljivije klikati na “tko je koga prevario” umjesto na “tko je nekome pomogao”, onda nisi samo izgubio vrijeme, izgubio si i kompas. A tvom unutarnjem komentatoru, preživjelom glasu razuma, ne preostaje ništa drugo nego da te odvali realnošću pričom:
„Zamisli da hodaš okolo kao GPS iz 2007. — onaj što se pregrijava čim ga pogledaš i stalno mumlja “računam rutu”, ali rutu, naravno, nikad ne izračuna. To ti je nesvjesnost: udobna, mekana, kao dekica za ego, samo što je od poliestera i svrbi. Ali ti svejedno kažeš: “Ma super mi je.” Svjesnost je lijek, ali tog nema u ljekarni. Ovaj moraš sam smućkati, a najgori sastojak si – ti. Zvuči grozno, ali zapravo je banalno: staneš, spojiš dva i dva, i hop – shvatiš da se nešto događa. Ili, još bolje, tko se događa. E sad, stara priča o mravima: sto crnih i sto crvenih u staklenci žive kao u švicarskom selu: mir, red, sir. Dok netko ne protrese staklenku. Tek tada polude jedni na druge, uvjereni da je problem u boji. A pravi neprijatelj? Onaj tko trese staklenku. Smrad. Isto je i s ljudima: dijelimo se, glođemo, navijamo, mrštimo, a rijetko tko digne glavu i pita: “Ček’, tko ovdje trese?” Za to treba biti budan. Jer gnjevan je samo onaj tko spava. A onaj koji trese to jako dobro zna. Zato i kaže: zavadi pa vladaj. Ili još bolje: zatupi pa kontroliraj. A ako ni to ne upali, smisli nešto novo, ljudi ionako ne gledaju.“
I naravno, čim tvoj unutarnji skeptik digne glavu, odmah te tresne istinom kao mokrom krpom, bez upozorenja. I u tom trenutku shvatiš da je sve počelo još dok si bio mali, dok su te uvjeravali da će ti datum smrti nekog kralja iz 14. stoljeća jednom spasiti život. Učili su te i svetim zapovijedima školstva: šuti, bubaj, ne misli – disanje po želji. I tako ti odrasteš uvjeren da si slobodan, a zapravo samo čekaš da ti mediji jave što da voliš, čega da se bojiš i koga da mrziš. Drama i kaos postanu ti normalni, jer ako si rođen u ludnici, teško je primijetiti zidove. Jer ako ti je ludnica dom, tko još provjerava ima li izlaz.
I baš kad ti pukne film od svega što si progutao u životu, svemir ti pošalje reality check: par mrava paradira preko tvoje šalice čaja kao da su na all-inclusive odmoru. Ti, veliki majstor svjesnosti, zamahneš, napraviš mini masakr i, naravno, proliješ čaj. Tako to izgleda kad ratuješ s krivim neprijateljem. A mravi? Oni samo nastave, kao da si kulisa u njihovom dokumentarcu. Nose teret triput veći od sebe, otimaju keks, ignoriraju te s elegancijom koju ni najskuplji life coach ne može prodati, a jedan još i prdne u prolazu*, čisto da potvrdi tko je gazda. I onda ti sine: možda je vrijeme da se manje čudiš njima, a više sebi. Tu počinje sloboda – kad shvatiš da rat nije s mravima, nego s vlastitim iluzijama.
*Možda bi mogao i ti… znaš kako kažu, najgore je držati u sebi. Tako samo skupljaš pritisak i na kraju završiš s usranim idejama. A onda, hm, možda napokon klikneš i na nešto dobro.
