Mi smo hacks. Vi koji ovo čitate i ja koji ovo pišem. Riječima Roberta McKeeja, hacks su: “Pripovjedači koji se vode svojom publikom. Kad sjednu raditi, ne pitaju se što im je na srcu, već se pitaju što tržište traži.” Fran Mikuličić, MBA
Pisci i pripovjedači koji pišu romane, novele, kratke priče i poeziju, profesionalci u toj industriji, mogu govoriti iz srca. Predaju sebe i svoju viziju kroz riječi i slike. Publika im je cijeli svijet. Njihova umjetnost i priznatost ovisit će o ljudskom prihvaćanju njihove autentičnosti i zanatske umješnosti. Nama publika nije cijeli svijet. Naša publika je puno manja i vrlo često je poznajemo i možemo pobrojiti. Mi priče koristimo kako bismo inspirirali i educirali svoje ljude ili uvjerili svoje poslovne partnere i klijente. Zato nisu ni dugačke niti imaju puno likova ili detaljnih opisa. Naše priče imaju jasan cilj. Prevesti vuka, kozu i zelje na drugu stranu obale.
Žuri polako
“Manje je više” – kod poduzetničkog i menadžerskog storytellinga nije baš potpuno precizan savjet. Bogatstvo pridjeva i priloga, igra glagolima, omogućuje vašim slušateljima da intenzivnije urone u priču, na taj način bolje je zapamte i dublje promišljaju. Ali žuri polako jest precizan savjet. Naše priče imaju jasan cilj. Cilj koji vi imate na umu da želite postići sa svojim ljudima ili klijentima. Neko buduće stanje koje se ne događa zbog različitih prepreka i otpora, anksioznosti i strahova, nesigurnosti i nevjerice. Vama priča, jedna ili više njih, različitih ili međusobno nadovezujućih, služi ili kao most koji će povezati sada i budućnost ili kao niz kamenja koje polažete u potok kako biste ga mogli prijeći. U većini slučajeva potok je preširok da bi ga se preskočilo. Želite graditi promjenu kroz dovoljno male korake. Strpljen-spašen!
Pogrješka
Čestu pogrješku koju mi, amaterski pripovjedači iz nužde, potrebe i koristi koju priče donose činimo, jest da nam struktura i logika priče ne odgovara ljudima i odnosima na koje bi priča trebala utjecati. To nam se događa iz najmanje dva razloga. Prvi, nikada dovoljno vremena za sjesti, razmisliti, nacrtati i popravljati. Situacije se događaju same po sebi i vi poluimprovizirate onim što već znate. Drugi, vaša priča dolazi iz vašeg uma i obraća se njemu. Vaše usporedbe, metafore i alegorije imaju jasno iskustveno značenje za vas, ali ako zaboravite pripremiti ili provesti svoje ljude i klijente unaprijed kroz njih, oni neće sebe prepoznati. Bez sličnosti zapleta priče i snage njezinih emocija sa stvarnim životom u kojem vi želite učiniti promjenu, ona će i dalje biti zanimljiva i zabavna, ali je transformacijski učinak gotovo nepostojeći. Ako se i dogodi, to je slučajnost.
To nisam ja
“Tko sam ja, što ja smijem i zaslužujem i što sam sve u stanju?” pitanja su koja si ljudi postavljaju. Nekad svjesno na papiru, nekad nečujno u svojoj glavi. I sad u ta ista pitanja dodajte riječcu “ne”. Vaš storytelling služi kako bi na njih dao nove, kvalitetnije i pozitivnije odgovore. Samo to. Primjeri velikih povijesnih osoba, iz svih ljudskih područja djelovanja, i njihova nevjerojatna dostignuća kroz posvećenost, odricanje, fokus, trud i naporan rad jesu spomenik ljudskom duhu, ali mogu li se osobe u vašoj publici s njima poistovjetiti? Ili je to pokušaj preskakanja nabujale rječice? Vrlo često jest. Vizija cilja, odlučnost, upornost, predanost. Kvalitete koje svi želimo u sebi i u svojim ljudima. Birate li Edmund Hillaryja i njegov uspon na Mt. Everest ili Vladimira Horvata i njegove stube od Srneca prema Hunjki?
O čemu pričamo?
Američki autor Robert Heinlein je rekao da ako pričamo o ljudima, postoje samo tri vrste priča. Jedna od njih je kad muškarac upozna ženu, ljubavni padovi i ponovni usponi. O tome nećete pričati svojim ljudima i klijentima. Druge dvije vrste puno su nam korisnije. Prva je Hrabri mali krojač. Baš u nju je Heinlein upro prstom. Od “zero to hero”. Hrabrost, odlučnost, vizija glavnog lika. Naravno, nećete nikome pričati baš tu priču. Osim djeci. Muhe, divovi i brak s kraljevom kćeri ne prolazi “jesam li to ja?” test. No razlog zašto i razvoj priče kroz zaplet dobar su model za prenošenje u moderno doba s jednim ili više likova sličnih vašoj publici. Ovo su motivacijsko-inspiracijske priče koje zapale žar u ljudima koji ih slušaju. Ili gledaju. Ako se plamen osobne odgovornosti u osobi razbukta i povuče je prema naprijed, sjajno! Ako ne, nikomu ništa.
“Aha” trenutak i Kvaka 22
Treća vrsta su priče koje nam otvaraju vidike iz drukčije perspektive. Priče koje nam omogućavaju da doživimo sebe i svijet u obliku koji nam još nije pao na pamet. Da shvatimo kako će se promjenom načina na koji gledamo situacije u svom životu, i one promijeniti. Sjajan citat Wayne Dyera. I da, situacije su ostale iste. Bez ikakva značenja osim onog koji smo im mi davali. Mi smo se promijenili. Mi smo u priči našli naš “aha” element i promjena je započela. Koliko daleko će ona ići, ne znamo na prvoj stranici nove priče. Zato su, i ne samo u poslovnom storytellingu, ovakve priče najvrednije. Besplatne, a neprocjenjive. Kvaka 22 je da one pogađaju laserski precizno. A mi ih bacamo kao mrežu. Precizan zaplet i odnose među likovima, točne riječi i pravi tajming za pravo stanje slušaoca ne možemo prilagoditi cijeloj publici u istom trenutku. Što tada? Ništa, sutra je novi dan. Nova priča, novi pokušaj.
“Što ako” – logika, pa kreativnost
“Ja ne znam puno priča”, govore ljudi, “i one koje znam nisu prikladne.” Jesu, jesu. Samo im se još nije dogodio “aha”. Hackov logički hodogram je jasan. Priča mora pratiti stvarni život slušatelja, zadržati isti odnos među likovima i ubacivati potrebne stavove, vrijednosti i uvjerenja kako bi završila upravo s ciljem na umu. Sve ostalo je prilagodljivo. Što ako bismo mogli čuti stranu priče Snjeguljičine maćehe? Kraljica u najboljim godinama udaje se za plavokrvnog propaliteta kako bi mu pomogla spasiti kraljevstvo. Taman da je uspijevala napraviti muškarca od mlakonje, on umre. Preuzima brigu o njegovim podanicima, a pokćerka u teenagerskim godinama najveća joj je briga. Prkosna i nedokaziva, bježi od kuće i živi u skvoterskoj komuni. Što se tamo događalo, ne želimo niti zamisliti. Majka, žena, kraljica, a u biti svetica, pokušava je vratiti u normalan život i pružiti joj budućnost, a kao nagradu biva brutalno umorena od bande sitnih lopova.
P. S.
Neil Geiman je rekao: “Bajke su više nego istinite: ne zato što nam govore kako zmajevi postoje, već zato što nam pričaju kako zmajevi mogu biti pobijeđeni”. Naši zmajevi dolaze u različitim oblicima i s opakim moćima. I često junaci ne mogu sami protiv njih. Naša je dužnost pričati i stare i nove priče te neumorno tražiti načine na koje zmajevi mogu biti pobijeđeni.
