Jesmo li u današnje vrijeme opsjednuti ugovorima?

Abeceda suvremenog pristupa ugovorima i ugovornim partnerima

ugovor-medijacija

Ilustracija: Canva PRO

U cijelom zapadnom svijetu, a posebno u Hrvatskoj, vlada svojevrsna opsjednutost ugovorima. Veoma dugo u ljudskoj povijesti ugovori su se sklapali rukovanjem ugovornih strana. Drži se da je taj način ugovaranja imao najsnažniji obvezujući i samoregulirajući oblik. Riječ i ugled ugovornih strana bili su najbolja garancija za dobrovoljno izvršenje ugovora.

Razvojem masovnog društva, enormnim uvećanjem broja ljudi i njihovih odnosa, posebno poslovnih, te njihovom sve većom složenošću, rukovanje ugovornih strana kod sklapanja ugovora završilo je na posljednjem mjestu i izgubilo onaj početni samoobvezujući smisao. Rukovanje je postalo samo usputni ritual uzajamnog čestitanja na postignuću bez stvarnog sadržaja.

Ugovori su postali nešto na čiji se sadržaj moderni korisnici gotovo apsolutno fokusiraju, umjesto na njihov međusobni odnos. Gotovo se više ne možemo ni pomaknuti bez pisanog ugovora.  

Naravno, tomu je pripomogla i utjecajna pravna profesija, koja je obavljajući svoj posao sve profesionalnije i profesionalnije kod pripremanja i sklapanja raznovrsnih ugovora, a u iskrenoj namjeri da pokaže sve što zna u korist svojih klijenata, od ugovora napravila prave enigme i misterije, ponekad nedovoljno razumljive i njima samima.

Ugovori postaju sve duži i složeniji

Ugovori su postali sve duži i s većim brojem stranica. U njih se uključuje sve više i više ugovornih odredbi kojima se unaprijed sve moguće i nemoguće situacije koje se mogu zamisliti pokušavaju s njima predvidjeti i urediti. A za postupanje protivno ugovornim odredbama u ugovore se unose sve kreativnije i opakije posljedice u vidu raznovrsnih sankcija, u pogrešnom uvjerenju da su one jedini pravi i djelotvorni način za njegovo izvršavanje (što “opakiji” ugovor – to bolji!).

Ugovori su se s vremenom prestali baviti uređenjem poslovnog odnosa sa svrhom ostvarenja zajedničkih poslovnih interesa ugovornih strana, već su se pretvorili u žustro i agresivno natjecanje oko toga koja će od ugovornih strana, zajedno sa svojim pravnicima, snažnije i kreativnije zaštititi isključivo svoje jednostrane interese i po mogućnosti, odnijeti veći dio kolača. Odatle mnogi problemi iz ugovora. Jedan od razloga za njih je činjenica da ugovorne strane, posebno nepravnici među njima, često brkaju pravni savjet (pa i oko sastavljanja ugovora) s njihovim apsolutnim pravom.

Tako se i bez svijesti o tome prešutno dopustilo da se čisti i sasvim nevini poslovni odnos od kojeg su ugovorne strane s pravom mnogo očekivale, već na samom početku pregovaranja oko ugovora pretvorio u uzajamnu borbu oko toga tko bolje poznaje pravo, tko ima više prava u ugovoru i tko je više u pravu. Umjesto da se primarno uzajamno fokusiraju na ono što je za njih zajedno pravo ili ispravno.

Sve veća složenost ugovornih odredbi i njihova posvemašnja nerazumljivost ugovornim su stranama postali čak i pogrešni sinonimi za kvalitetu, vrijednost, pa čak i za cijenu.

Mi, ljudi, skloni smo apriori prihvatiti sve prijedloge i savjete koji dolaze od stručnjaka. Oni za nas, na području koje ne poznajemo, predstavljaju autoritete. Njihove savjete i prijedloge prihvaćamo nekako po inerciji samo zato što dolaze od autoriteta. To često ugovorne strane čine šutke i zato ih ne dovode u dvojbu, bar ne otvoreno. To ne čine čak i kada tiho sebi mrmljaju u bradu i kažu kako je mnogo toga što su prihvatili da uđe u ugovor i što nisu razumjeli, prema njihovom unutarnjem osjećaju, nepotrebno.

Ugovorne strane pritom zaboravljaju nešto najvažnije, a to je da da su upravo samo one jedini gospodari sebe, svog odnosa i svog ugovora te da ga mogu sklopiti pod svojim uvjetima onako kako oni to doista žele.

Foto: Canva PRO

Ugovorno pravo pogrešno zamjenjuje ugovorni odnos

Na opisani način pravo, pravnici i ugovori postali su važniji nego što se to može i zamisliti. I bez svijesti o tome, oni ako ugovorima pristupaju samo na tradicionalni način, često postaju ozbiljne zapreke u kreiranju, razvijanju i održavanju osobnih i poslovnih odnosa “zarobljavanjem” njihovih sudionika u prekomjernoj primjeni prava. Zapreke te vrste još su izraženije kod rješavanja neizbježnih nesuglasica ugovornih strana oko pojedinih ugovornih odredbi koje nakon sklapanja, prije ili kasnije, sigurno nastupaju.

Jednostavni su razlozi za to. Ugovorne strane, potaknute i podržane od svojih pravnika, za njih stručnih autoriteta, a posebno onih koji su osobno sudjelovali u sastavljanju ugovora, već kod prve pojave različitog tumačenja pojedinih ugovornih odredbi, opet po inerciji i strogim navikama (“oduvijek se tako radilo”) prebrzo i olako prestaju tražiti rješenje za njih izvan ugovora i izvan sebe kao jedinih eksperata za njihov odnos. A rješenja za te nesuglasice baš uvijek se nalaze u njima, u njihovom odnosu i izvan ugovora. Međutim, to je za ugovorne strane nevidljivo ako ne vjeruju sebi, svom odnosu i ako se u njihovom rješavanju oslanjaju samo na tradicionalne pravne profesionalce i ako rješenja isključivo traže u sadržaju ugovora.

Poslovni problem se pogrešno tretira kao pravni

I bez izravne namjere da to čine, sastavljači ugovora, bili oni pravnici ili ne, kod nesuglasica oko pojedinih ugovornih odredbi, pri njegovom izvršenju, obično čvrsto “staju na zadnje noge” ne bi li svim snagama obranili svoje gledište, svoj uradak i jedni drugima dokazali moć “kreativnih” ugovornih odredbi koje su sami ponosno kreirali bez promišljanja o mogućim njihovim posljedicama za ugovorne strane. Oni to čine s posebnim žarom i uzbuđenjem, a posebno tako postupaju njihovi pravnici, međusobno pokušavajući profesionalno obraniti interese svojih klijenata.

Na ovaj način životni ili poslovni problem ugovornih strana postaje isključivo pravni.

Možda niste razmišljali o tome. Pravni problemi u životu i u poslovanju u naravi ne postoje. Ugovorne strane zapravo i ne znaju što je to pravni problem, a još manje da ga imaju. Za njih postoje samo životni ili poslovni problemi za čije rješavanje oni često trebaju pomoć, međutim, na sasvim drugačiji način od onoga koji je te probleme proizveo.

Kada se pravnici suoče sa životnim ili poslovnim problemima svojih klijenata, oni ih obično ne znaju riješiti na drugi način osim uz pomoć prava, jer je to najčešće jedini alat koji posjeduju. Tako pravnici u najboljoj namjeri i u skladu sa svojim najboljim znanjem te pravilima struke, pokušavaju riješiti životne i poslovne probleme svojih klijenata na način da ih prevedu na pravni jezik i pretvore ih u pravne. Tako se životni i poslovni problemi njihovih klijenata (i oni iz ugovora) doslovce izgube u prijevodu.

Tada ugovorne strane kao nepravnici, pa tako i njihovi pravnici, veoma često više ne znaju pronaći izlaz iz tih problema. U uvjerenju da se rješenje za njih nalazi samo u ugovoru i pravu, oni sve više tonu zajedno u “živo blato” nesuglasica, nerazumijevanja i nadmetanja oko toga tko je od njih u pravu. Zato ove nesuglasice ozbiljno prijete da se pretvore u konflikte i sudske sporove. Svi oni pritom tako lako zaboravljaju i zanemaruju da se rješenje za problem iz ugovora isključivo nalazi u ljudima koji su ga sklopili – ugovornim stranama i njihovu odnosu.

Upravo zato poslovne ljude često podsjećam da svoje probleme iz poslovanja prihvate kao poslovne, a ne kao pravne. Jednako tako da ih i tretiraju baš onako kako tretiraju sve druge poslovne probleme. Onoga trenutka kada poslovni ljudi u pokušaju rješavanja svojih poslovnih problema posegnu isključivo za ugovorom i pravom te tradicionalnim pravnicima, najčešće upadaju u problem.

Sve što zakonom nije zabranjeno – dopušteno je

Mi pravnici smo već na prvoj godini pravnog studija učili: “Sve što zakonom (pravom) nije zabranjeno -dopušteno je.” Danas, posebno u Hrvatskoj, to sjajno zdravorazumsko načelo, koje potječe još iz rimskog prava, pretvorilo se u svoju suprotnost: “Sve što nije propisano zakonom (ugovorom) – nije dopušteno.”

Ovakva pogrešna ziheraška praksa stvara svima velike probleme u životu i u poslovanju te “paralizira” izgradnju i razvoj odnosa, povjerenje, inicijative, kreativnost, inovativnost, pravovremeno, mirno i dogovorno rješavanje problema (i medijaciju), rizik i svakovrsni uspjeh te izgradnju zdravog društva. Apeliram da se vratimo na naprijed spomenuto izvorno drevno zdravorazumsko pravno načelo.    

Nesuglasice oko prave volje ugovornih strana kod sklapanja ugovora

Bio sam svjedok brojnih ugovora oko kojih su se ugovorne strane i njihovi pravnici nemilosrdno sporili u dugotrajnim parnicama u kojima su, vjerovali ili ne, zahtijevali od suda, odnosno od mene kao suca, da upravo ja utvrdim njihovu pravu volju koju su imali kod sklapanja ugovora, odnosno kod prihvaćanja određenih među njima spornih ugovornih odredbi!?

Zamislite taj paradoks! Od suda i suca, koji nema nikakve veze s parničnim strankama i njihovim ugovorom, koji ne poznaje ni njih ni njihov život ili poslovanje, koji u sastavljanju njihovog ugovora nije sudjelovao, traži se da umjesto njih, a često i bez njih, odluči o tome koja je bila njihova prava volja kod sastavljanja ugovora. Ovo samo zato što su oni tu volju, zbog pogrešnih pristupa u međusobnoj komunikaciji, u međuvremenu “izgubili” u beskrajnom nadmetanju suprotnih osjećaja “ja sam u pravu” te pravnih strategija i taktika, u pravnoj areni ili izvan nje. Takvi zahtjevi i primjeri se, po mom osobnom mišljenju, možda griješim, mogu svrstati među vrhunce potvrđivanja nedjelotvornosti prava, ugovora i njihove primjene na pogrešnome mjestu, kao i angažiranja državnih pravnih institucija za pogrešne svrhe.

Ugovorne strane, kao odrasli, zreli i zdravi ljudi, na opisani način odgovornost za svoj problem u odnosu (konflikt) iz ugovora, sasvim prebacuju na treću osobu (za njih potpunog stranca), odnosno na instituciju koja s njihovim ugovorom i odnosom nema nikakve veze. Jednostavno još uvijek ne postoji alat koji bi ih zakonski unaprijed obeshrabrio isključivo oko izbora takva puta – bespotrebnog angažiranja skupog državnog aparata. I koji bi ih ohrabrio da preuzmu odgovornost za svoj život ili poslovanje, za svoj problem iz ugovora i za njegovo rješenje.

Ovo su samo crtice iz prakse pripremanja, sastavljanja i (ne)realizacije brojnih ugovora koje se u najvećem broju slučajeva opetovano ponavljaju, a bez ozbiljne volje da se te okoštale i neefikasne prakse promjene na dobrobit svih koji sudjeluju u bilo kojem obliku ugovaranja. Nije potrebno naglašavati koliko bi se kvaliteta ugovaranja i načina rješavanja problema koji iz ugovora proizlaze, pozitivno odrazila na uvećanu harmoniju i zadovoljstvo u cijelom društvu.

Može li se nešto napraviti ili popraviti i što?

Naravno da može! Prije detaljnog odgovora na to pitanje samo da podsjetim. Prvo, ugovorne strane su jedini gospodari svog odnosa, zajedničkog ugovora, i uvijek ga mogu sklopiti pod svojim uvjetima, onako kako to one žele. Samo o njima ovisi hoće li sklopiti ugovor, pod kojim uvjetima i koje pristupe će pritom izabrati.

Drugo, najbolje prakse stvaraju se uvijek kao najbolje za određeni trenutak. Ne treba ih se držati kao da su u kamen upisane. Veoma je poželjno biti otvoren i slobodan prema nužnosti da se najbolje prakse stalno mijenjaju i prilagođavaju novom vremenu i potrebama onih koji ih primjenjuju. Jednako je i s praksama pristupa ugovorima.

Pokušao sam na jednome mjestu kompilirati što više suvremenih pristupa u pregovorima oko sklapanja ugovora, u sklapanju ugovora i u njihovoj realizaciji te u odnosu između ugovornih partnera. Oni uvelike mogu smanjiti ili sasvim otkloniti mnoge praktične i ponekad veoma ozbiljne probleme označene u uvodu ovog teksta. Naravno, njihova pojedinačna i sveukupna prihvatljivost ovisi o konkretnim okolnostima i još i više, o sudionicima sastavljanja ugovora. Vrijeme je za ugovore nove vrste, prilagođene potrebama korisnika 21. stoljeća. 

Preporuke kod sastavljanja ugovora i za odnos među ugovornim partnerima

  • Ugovorni odnos ovisi o ljudima, a ne o ugovoru
  • Zaštitite jednako interese svih ugovornih strana
  • Kako vam mogu pomoći da ostvarite svoj interes iz ugovora?
  • Usvojite kod pregovora pristup pobjednik-pobjednik ili nema ugovora
  • Jasnoća i transparentnost
  • Već na početku ugovora utvrdite pravu volju ugovornih strana
  • Ugovor nije staklena kugla za proricanje budućnosti
  • Na ugovor gledajte kao na upute za postupanje
  • Ugovor je živi organizam
  • Temelj povjerenja je odnos, a ne ugovor
  • Utemeljite i gradite ugovor na reciprocitetu
  • Budite partneri i u rješavanju problema iz ugovora
  • Pravovremeno reagirajte na prve naznake problema
  • Suradnja i fleksibilnost
  • Uključite u ugovor klauzulu o obaveznoj medijaciji
  • Sudove koristite kao posljednju opciju
  • Zamijenite Business to Business (B2B) s Human to human (H2H) konceptom

Ne zaboravite! Ugovorni odnos ovisi o ljudima, a ne o ugovoru.

Nastavit će se…

srdjan-simac
Srđan Šimac je predsjednik Hrvatske udruge za medijaciju (HUM) i jedan od najvećih hrvatskih 
stručnjaka za medijaciju s dugogodišnjim iskustvom i visokim međunarodnim ugledom.

Želite li se uključiti u poduzetnički mindset, prvi doznati novosti iz svijeta poduzetništva i sudjelovati u našim novim projektima?! Obećavamo da vaše podatke nećemo ni s kim dijeliti.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.