Izazovi s kojima se suočavamo sve su zahtjevniji i traže našu pažnju i konkretne akcije, a postajemo sve nefokusiraniji, neodgovorniji i ležerniji. Naše misli i akcije postaju sve kratkoročnije, time još opasnije. Pada odgovornost, a bez nje nema ni održivosti.
U današnjem svijetu suočavamo se sa sve više paradoksa. Osjetimo klimatske promjene na koži u nekoliko dana, a i dalje ne marimo. Prepoznajemo porast agresije, kako među moćnicima koji ratuju – tako i među djecom, a ne radimo na jačanju empatije. Tehnologija nas čini kontinuirano umreženima, a sve smo udaljeniji. Bavimo se važnosti osobnog brenda jer nam time raste utjecaj, ali ne i koliko stručnosti iza toga stoji. Usta su nam puna priče o djeci, a ostavljamo im nestabilan, agresivan, nesmotren i otuđen svijet.
Odgovornost je širok pojam koji uključuje svjesnost o sebi, kontekstu i potrebama, primjereno (ma koliko neugodno bilo) davanje značenja onomu što se događa, odabiranje prikladnih resursa za rješavanje izazova i poduzimanje proaktivne akcije s fokusom na dugoročnu dobit i (po mogućnosti) omogućavanje kolektivnog zadovoljstva. Uz disciplinu, poštenje i brigu o posljedicama prilikom odabira i izvršenja akcija. A tko za sve ove detalje danas ima vremena? I to je jedan od razloga zašto je odgovornosti sve manje. Da bismo bili prisutni, prikladno promislili i fokusirano usmjerili energiju, potrebno nam je vrijeme, odnosno usporavanje mentalnih procesa.
Brzina kreira manje odgovorne akcije
Odgovornost se razvija i uči. To nije binarna skala, imaš ili nemaš, već širok raspon koji ovisi prvenstveno o našoj svjesnosti. Promatramo li razvoj društva, mi smo se prvenstveno kroz godine iza nas učili biti poslušni. Poštuj starije, slušaj zakon, ne preskači hijerarhiju u organizaciji. Poslušnost zanemaruje prirodne ljudske psihološke potrebe, kao što su potreba za autonomijom i izražavanjem. Očekivano je da nam to nije odgovaralo te smo se kolektivno pomicali prema sve većoj slobodi. Slobodi govora, ponašanja, izbora. Ono što nam preostaje jest naučiti kako sloboda ima svoju cijenu, a to je odgovornost.
Bijeg od odgovornosti
Izbjegavati odgovornost možemo iz perfekcionističkih standarda koji kreiraju prevelika očekivanja i onda ćemo preuzimanje odgovornosti odgoditi. Ponekad iz sniženog samopouzdanja jer ne vjerujemo dovoljno svom iskustvu i sposobnostima da ćemo se snaći kad odgovornost postane teška. I, u konačnici, jer je prihvaćanje odgovornosti neugodno. Nosi sa sobom rizik. Rizik neuspjeha, osjećaja krivnje, odbacivanja od drugih, narušavanja ugleda i slike o sebi, osjećaja nemoći. Zato ćemo s mjesta odgovornosti lako pobjeći i prebaciti je drugima oko sebe. Ali prije ili kasnije, netko je mora pokupiti. Onda iz iskustva znamo da ukoliko uzmemo više odgovornosti nego što nam pripada, primjerice za kolege kako bi se zadatak završio, za bolju polovicu kako bi dom funkcionirao, osjećamo ljutnju, umor, otpor. Prikladno je i pošteno uzeti i pojesti svoj dio kolača, ni više ni manje.
Razumijevanje psiholoških prepreka prvi je korak k preuzimanju odgovornosti jer pruža veću svjesnost. Nakon svjesnosti o tome kako je potrebno povećati individualnu (time i kolektivnu) odgovornost, postavlja se pitanje kako. O načinima kako povećati individualnu odgovornost u organizacijama, čitajte u idućem broju.
