Nakon bankrota podigao sam se kao Feniks iz pepela

Ako ustrajno i uspravno koračaš zacrtanim putem, svakodnevna posrtanja postaju životna snaga.

zlatko-rabik

Iza Zlatka Rabika, poduzetnika iz Slatine, 25 je godina poduzetničkog iskustva, a svih je ovih godina prolazio kroz teža i lakša razdoblja u poslu i životu.

“U poduzetničke vode krenuo sam dosta mlad, imao sam 32 godine, najbolje stvaralačke, ali i buntovne godine (kad odluke donosiš drugačije nego u zrelim godinama). Završio sam Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu i postao inženjer obućarske tehnologije. Kao odličan student dobio sam ponudu s fakulteta nastaviti školovanje i ostati na fakultetu. Odlučio sam testirati svoja teoretska znanja s fakulteta u industriji i imao sreću zaposliti se kao poslovođa montaže u Rukotvorinama Zagreb, gdje sam naučio većinu onoga što sada znam jer se znanje godinama nadograđivalo. Potom sam bio šef proizvodnje u varaždinskom VIKO-u i tehnički rukovoditelj proizvodnje u UZOR-u Slatina.”

 

zlatko-rabik-zlatna-nit
Zlatko Rabik u svojoj tvrtki “Zlatna nit”, Slatina

Inženjer ste obućarske tehnologije i cijeli život se bavite proizvodnjom obuće, baš kao i Vaš otac. Što Vas je usmjerilo u proizvodna zanimanja, posebno kada znamo da se danas malo mladih odlučuje za njih?

Kao odličan učenik (svih 12 godina osnovne i srednje škole) otišao sam na prijemne ispite za elektrotehniku u Zagreb i medicinu u Osijek. Na drugoj godini ETF-a upisao sam i Tehnologiju obuće te od tada, linijom manjeg otpora, otpočeo svoj životni obućarski put. Obućarstvo je uz tekstil jedno od najnezahvalnijih i najmanje plaćenih pa i priznatih poslova – znate onu izreku “ni baš spameten, al za šustera bu dober”. Srećom, izuzetno volim svoj posao i zato ga nikad nisam pomislio mijenjati.

Iz Vukovara ste otišli u Slatinu i jednoga dana odlučili pokrenuti vlastitu proizvodnju obuće. Sve ste godinama pripremali, na neki način od trenutka kada ste od novca iz svatova kupili strojeve za obuću koji su godinama stajali. Ipak, jednog je dana bajka, krenula.

Od mladosti sanjam i pričam o tome kako ću jednoga dana imati vlastitu tvornicu. Ako iskreno vjeruješ u svoje snove i spreman si učiniti sve kako bi ih ostvario, onda se stvari u životu poslože tako da se snovi počnu ostvarivati, a ti kao da i nemaš utjecaja na to. Kao da se odjednom sve posložilo slučajno, ali baš onako kako si ti sanjao. Strojeve sam kupio znatno prije pokretanja proizvodnje, bila je to prilika kakva se ne propušta, ali znao sam da bez strojeva nema ni početka proizvodnje. Onda je revolt privatizacije sve jače tinjao u meni, počeo sam šaputati, ali i sve glasnije pričati kako sam nezadovoljan i da ću svoju sreću potražiti u vlastitoj proizvodnji. Kad imaš razumijevanje obitelji i podršku roditelja, sve se lakše ostvaruje.

Prije 12-ak godina doživjeli ste bankrot i ostali bez svega, bez tvornice, strojeva, zaliha… Što je bio razlog bankrota, nakon fantastičnog početka rada tvornice?

Pravi razlog je neznanje, u biznisu se neznanje ne prašta. Rezultat neznanja bio je bankrot. Obuća koju smo proizvodili, kao i gotovo svih hrvatskih proizvođača obuće, asocirala je na brend poznate svjetske marke. Obuću su nosili gotovo svi, od vojske, specijalne policije, policije, šumara, cestara itd. Kako bi paradoks bio veći, policija nam je zaplijenila obuću kakvu su i sami imali na nogama.

Za vrijeme sudskog procesa raspisan je Javni natječaj s točno definiranim opisom obuće zbog koje se nama sudilo. S odvjetničkim uredom koji je zastupao poznati svjetski brend postigli smo izvansudsku nagodbu po točno definiranim kriterijima kojom se oni povlače iz spora, ali to nije bilo dovoljno kako bismo spor okončali u svoju korist. Tada se pojavljuju “biznismeni” koji operiraju upravo s takvim poslodavcima koji su upali u poslovne poteškoće, a dolaze iz miljea koji se javno ne usudim navoditi. Tako je tada pretužno završila naša prva poduzetnička avantura.

I danas je rijetkost da netko priča o svom bankrotu, a Vi ste nas tada pozvali u tvornicu. Ta slika je na mene ostavila snažan dojam. Prazna tvornica, kao da su radnici upravo otišli na pauzu. O čemu ste tada razmišljali?

Naš je mentalni sklop postavljen na način da pozitivno reagiramo samo na uspjeh, veselimo se i radujemo napretku i očekujemo da njemu nikada neće doći kraj. Nažalost, u životu, pa i u poslu, nije uvijek tako. I kada se to dogodi, dočeka nas uvijek nespremne. Tuga i očaj nisu emocije koje nas tjeraju naprijed. U tom beznađu smisla daljnjeg životnog puta analiziramo gdje smo pogriješili i vjerojatno zbog subjektivnosti na odluke koje smo donijeli teško prihvaćamo vlastitu krivnju. Pozvao sam vas jer sam bio ponosan na ono što sam do tada napravio (izgradio tvornicu iz svojih snova na livadi periferije grada) i vjerojatno tražio alibi za posljedice koje su nas snašle. Htio sam ovjekovječiti priču jer sam bio uvjeren da može postati legenda.

Cijela je obitelj osjetila udarac, djeca su Vam tada bila u pubertetu… Što ste tada odlučili?

Gledajte, mi smo tada radili velike godišnje promete i takav poslovni rezultat nam je dao priliku živjeti više nego solidan život. To više je teško definirati, ali iz jednog ugodnog života nađeš se u situaciji da nemaš više ni za kruh. To je životna tragedija, sve što si imao i pošteno zaradio nestalo je, a ti si u situaciji u kojoj si svjestan da još nisi odživio svoj život i da kraj ili krah poslovnog puta nije kraj životnog puta. I pitaš se što i kako dalje? Odlučio sam ostati u Hrvatskoj, iako sam imao ponuda iz inozemstva, i nastaviti raditi ono što najbolje znam. Nisam želio, a iz iskustva drugih sam to vidio, raspad obitelji.

Dugo ste razmišljali da se vratite u poduzetničke vode. A onda jednog dana kupujete tvrtku Uzor u stečaju u Slatini. Pokrenuo Vas je slučajni posjet dugogodišnjim prijateljima u Vukovaru. Počinjete svoju novu poduzetničku priču, ali opet proizvodnje obuće.

Da, tada smo bili desetak godina stariji, poslovno iskusniji. Ali to je naša treća poduzetnička priča. Druga je počela kada smo se ponovno vratili u posao, teško i mukotrpno, noseći hipoteku i teret doživljenog poslovnog sloma, da smo skromno živjeli i puno radili te uspjeli one pubertetlije iz prethodne priče odškolovati i uložiti u njih sve što smo tada stekli. Poslovna bilanca omogućila nam je ući u novo kreditno zaduženje i kupiti tvornicu iz snova. Bila je totalno devastirana i opustošena desetogodišnjim stečajem, ali mi smo vidjeli u njoj nešto što do tada drugima nije bilo u fokusu, priliku za novi poslovni početak.

zlatko-rabik-tvornica
Zlatko Rabik u proizvodnom pogonu

Sve su to jako skupi eksperimenti jer nikada nisi siguran hoće li tvoji snovi postati pozitivna java ili će samo ostati neostvareni snovi. Ovo što sada radimo je jedan prijelazni period za kojeg smo svjesni da se poslovno ne isplati (radimo lohn posao za ino partnera). Bio bi dobar posao u idealnim uvjetima, a znamo da idealno ne postoji. Ili je to neka druga tema za filozofe, ja sam ipak obični šuster.

U toj istoj tvornici (Uzor) bili ste dioničar devedesetih godina prošlog stoljeća, ali nezadovoljni načinom privatizacije, jednog dana dajete otkaz. Što nam je to donijela tadašnja privatizacija?

To je bio jedan neuspjeli državni projekt pretvorbe društvenog vlasništva u privatno dioničarstvo. Sigurno neuspjeli! Možda tada s najboljim namjerama, ali posljedice su katastrofalne i moguće je da državni vrh tada nije znao drugačije. Ja nisam htio biti dionik projekta u koji nisam vjerovao, dobio sam menadžerski kredit, postao većinski vlasnik, ali nisam bio spreman prodati dušu vragu.

Ipak, i kod nas postoji duga prilika. Treba uvijek dati više sebe u svemu što radite kako bi život bio ispunjen.

Da nisam sretan u onome što radim, ne bih izdržao. Samo, i sreća je pozitivna emocija, a svakodnevno doživljavaš takve udarce da se pitaš kako biti sretan u nesreći koju svakodnevno proživljavaš? Ako ustrajno i uspravno koračaš zacrtanim putem, ta svakodnevna posrtanja postaju životna snaga koja pomaže da ustraješ.

Iza Vas je impresivno životno i poduzetničko iskustvo. Biste li nešto promijenili kada biste se mogli vratiti u ono vrijeme?

Svakako bih morao nešto promijeniti da me ne strefi sudbina koju sam proživio. I onda se sudariš sa samim sobom i priznaš si da nisi najljepši, najpametniji, da nisi donosio najbolje odluke i u tom preispitivanju gubiš granicu između realnog i idealnog. Sigurno bih promijenio i to da ne bih sanjao i maštao o zlatnom prstenju, luksuznim automobilima… Sada sam svjestan koliko su skromnost i poniznost vrijednosti koje materijalno zadovoljstvo ne može ispuniti toliko koliko unutarnje zadovoljstvo i uvjerenje da radiš nešto dobro i pozitivno.

Feniks iz pepela
Proizvodnja obuće u tvrtki Zlatna nit d.o.o.

Danas u tvrtki Zlatna nit d.o.o. opet proizvodite obuću. Radite lohn poslove, ali od njih je teško preživjeti. Nemate odgovarajuću radnu snagu, izazova je puno, a Vi ste ipak ustrajni u proizvodnji. Ima li kod nas proizvodnja budućnost, kada će se moći ravnopravno nositi s konkurencijom?

Već sam rekao da je to prijelazno razdoblje. Ako opstanemo, budućnost je jedino u vlastitom proizvodu. Sve drugo je besramno iskorištavanje tebe i tvojih poslovnih i proizvodnih resursa, to je suvremena kolonizacija. Imamo pozitivnih primjera u našoj državi. Oni koji si mogu priuštiti investicije u razvoj, ti su uspješni. Oni koji si mogu priuštiti jako dobro nagraditi dobrog djelatnika, i ti su uspješni. Dakle, ono što nas koči su investicije u razvoj i mizerna primanja.

Proizvodna zanimanja su budućnost i zapravo treba stalno ulagati u razvoj. Dolaze li nam i smart cipele?

Ulaganje u razvoj je ulaganje u sigurnost opstanka. Ljudi nikada neće hodati bosi, prema tome, nema sumnje u posao kojim se bavimo. Sumnja je hoćemo li se moći i znati nositi s konkurencijom. Ali, ne treba se zanositi. Ne treba biti prvi u svemu, dovoljno je uhvatiti ritam i korak s drugima.

Znam da ste po prirodi optimist, za Vas je uspjeh jedina opcija. Svi mi moramo imati životne ciljeve i moramo vjerovati u njih. Ništa nije lako, ni školovanje, ni ljubav, ni brak, ni posao… Kažete ako smo ustrajni, sve se može postići...

Vjera je ključ, vjera je inspiracija, vjera je hrana za naprijed. Čovjek bez vjere ne može uspjeti. Ako imaš vjeru u ostvarenje životnih snova, ne možeš živjeti tuđi život, ta vjera te svakodnevno uvjerava da si na pravome putu i tjera naprijed sve do cilja. A cilj je ostvarenje sna.

Obilazeći učenike srednjih škola u projektu “Biti Bolji – Be Better” na neki ste način postali naš brend, pa čak i inspiracija za nekoliko tisuća učenika koji su Vas slušali. Što mislite, čime ste ih privukli?

Bio sam iskren prema njima i oni su prepoznali tu iskrenost. Jednostavno smo obostrano kliknuli. Razgovori s učenicima su moja duhovna hrana. Premda ih potičem na učenje, na čitanje lektira, premda im pričam o pozitivnim iskustvima štrebera koji nisu omiljeni u njihovim godinama, ta priča uvijek padne na plodno tlo i zaista vjerujem kako će bar jedan među njima, potaknut mojom pričom, krenuti putem ostvarenja svoga sna.


 

Želite li se uključiti u poduzetnički mindset, prvi doznati novosti iz svijeta poduzetništva i sudjelovati u našim novim projektima?! Obećavamo da vaše podatke nećemo ni s kim dijeliti.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.