Virovitičanka Sanja Mijac majka je i poduzetnica koja živi svoj san. Kreativna je, pozitivna, uvijek gleda naprijed i što se može napraviti, puno sanjari, puno misli, puno radi, a vodi se izrekom da je volja naša najveća snaga.
Prije oko 11 godina krenuli ste na svoj kulinarski put. Kao mlada djevojka imali ste 1001 hobi. Ipak je prevladala želja da radite ono što volite.
Jesam, sve je to bilo sasvim slučajno, nisam mislila da će me pečenje kolača toliko veseliti, no putem se dogodila velika ljubav prema fotografiji i pisanju pa se nekoliko strasti spojilo u jednu lijepu priču. Tada su počeci bili jednostavni i lagani, blogeri nisu bili toliko popularni, nisi razmišljao o čitanosti, sadržaju i algoritmima, samo si radio što voliš. Kada netko danas kreće u sve to, puno je teže i stresnije.
U to vrijeme niste znali ispeći kruh, kolač… Uza se ste imali mamu i svekrvu od kojih ste počeli učiti. One su držale sve recepte ovog svijeta u malom prstu. Zar se ne bi i za Vas danas to moglo kazati? Jeste li tada bili gurman?
Gurman nisam nikada bila, puno toga ne jedem, no kod kolača jedem sve i volim svašta probati. Iako se dugo bavim blogom i kolačima i iza sebe imam izdanu kuharicu, ne pamtim recepte u gram, valjda zato što su stalno negdje dostupni i stalno se isprobava nešto novo. A i ne bavim se profesionalno kuhanjem, nije me to nikada zanimalo.
Danas ste popularni po svom blogu koji je proglašen jednim od najbolji gastro blogova u Hrvatskoj. Što blog nudi kulinarskim i drugim fanovima i na koji ste način postigli ovaj uspjeh?
Blog je dobio doista puno nagrada, mislim da je otprilike 7 puta proglašen najboljim. Puno je ljubavi tu uneseno, recepti na blogu su jednostavni, isprobani, s jednostavnim sastojcima koji bude neke bezbrižne uspomene. Temeljno su pisani tako da ih svatko može napraviti, nema skrivanja sastojaka ili koraka u pripremi. Iskreno je i bez pretvaranja. Jednostavan život usred Slavonije pretočen u lijepe fotografije koje pričaju priču. Trudim se i uvijek biti tu za svoje čitatelje, odgovoriti na poruku i probati pomoći ako mogu, zahvaliti se.
Čitajući Vaš blog shvatila sam koliko ste ljubavi i strasti unijeli u njega. U životu je svima potrebna ljubav, a u kulinarstvu?
Čime god se bavili – bez ljubavi ne ide. Posebice ako imate svoju firmu. Morate voljeti ono što radite. Ima i ona izreka: “Ljubav je najbolji začin kako za hranu tako i za život”.
Zašto kažete da ste kuhanjem povratili svoju kreativnost i zaigranost koju čovjek s vremenom izgubi?
Prije nego što sam krenula peći kolače i pisati blog, radila sam kao producent na jednoj velikoj televiziji. Količina posla jednostavno nije dopuštala da imam vremena za neke druge stvari, umor i obaveze na poslu jednostavno mi nisu donosile neku volju. Prije sam bila kreativna i uvijek sam nešto sanjarila, no odjednom sam samo stala, a kad sam se vratila doma iz Zagreba, shvatila sam da ima nešto više od svega toga.
Uspjeli ste uz svoj blog biti i mama. Život nije stao nakon rođenja djeteta. Kako u tome uspijevate? Otkrili ste kako možete imati nekoliko životnih uloga.
Nisam ni prva ni zadnja koja radi i ima dijete, samo što sam ja kao mlada mama tek pokrenula neke ozbiljnije stvari u svom životu. Mnoge su mi mame bile inspiracija u tome da se uz bebu itekako mogu voditi poslovi i da se može raditi na svojim snovima.
Oduvijek ste sanjali o kuharici koja će u sebi imati domaća jela i koja će ljudima poslužiti kao inspiracija. Kako je ustvari nastala knjiga recepata “Iz života Domaćice”? U knizi svoje kulinarske pothvate pratite vrhunskim fotografijama i objavama na internetu. Unijeli ste u nju i svoju ljubav prema fotografiji?
S prvim godinama bloganja pojavila se i želja da i ja imam kuharicu, da svoje najdraže recepte imam otisnute unutar tvrdih korica, a to se na kraju i dogodilo. Godinama su me čitatelji ispitivali kada ću izdati kuharicu, no sve dok nisam otvorila obrt, za to nisam imala mogućnosti. Kada sam shvatila da i ja sama mogu biti svoj izdavač i ići u tu priču, odlučila sam se na to. Trebalo je tu puno hrabrosti, bilo je puno posla, no uspjela sam uz pomoć svojih bližnjih. Sve su fotografije moje. Dio je fotografirao i moj muž, ali naše su, ispričane mojim objektivom.
Ako sam dobro shvatila, u jednom ste trenutku pokrenuli tvrtku Doma d.o.o. Što u njoj sve radite? Jeste li još uvijek stanar inkubatora u Virovitici? Koliko je značila ova podrška?
Tako je. Prvo sam imala obrt, a kada je poslovanje naraslo, otvorila sam d.o.o. Doma d.o.o. je izdavač moje kuharice. Preko firme se bavim blogom i suradnjama preko njega, otvorila sam i svoj DOMA studio za fotografiranje, vođenje društvenih mreža i za realiziranje nekih kreativnih ideja. U inkubatoru sam otprilike pola godine, a ovdje mislim ostati par godina. Ugovor mi je na pet godina, no vidjet ćemo kakve ćemo priče stvarati u budućnosti.
Jedno ste vrijeme živjeli u Zagrebu, a onda se jednog dana vratili u Viroviticu. Danas ste uspješna food blogerica. Hoće li doći do zasićenja među publikom gastro bloga?
Do zasićenja dolazi svakodnevno, to je normalno. Gledam i po sebi, ne mogu očekivati da me ljudi prate osam godina s istom željom i ljubavlju. Svima se želje i potrebe mijenjaju, pa tako i našoj publici.
Vama je online posao vjerojatno omogućio da ne osjetite posljedice koronavirusa. Ili?
Osjetimo svi, bez obzira što je online. Mnoge kampanje su pauzirane, mnogi poslovi otkazani. Biralo se gdje će se budžeti usmjeravati. Ljudi općenito manje troše. No zato sam pokušala ponuditi nešto novo putem studija, uvesti nešto što grad nema, ponuditi nove usluge, pronaći neke nove poslove. Probala sam izvući maksimum i izboriti se. Štoviše, odluka za d.o.o. nastala je u proljeće dok smo bili u lockdownu. Ponekad se skroz lude ideje pokažu odličnima.
Vaš rad prepoznali su ljudi iz Virovitičko-podravske županije. Dobili ste Povelju zahvalnosti. Lijep je to osjećaj, zar ne? Čestitamo!
Istina, doista je. Puno promoviram ovaj kraj, našu Slavoniju, mjesta oko mene, ovaj način života i želim da se za nas čuje na lijep način. Doista je bio lijep osjećaj.
Kako se osjećate kao “girl next door”? Imate li planova? Isplati li se raditi ono što voliš?
Tako što se i dalje ponašam kao da imam 500 pratitelja. Nisam ništa bitnija ako ih imam 50.000 više. Važno je biti čovjek i ponašati se prema drugima onako kako želimo da se drugi ponašaju prema nama. Planova uvijek ima, uvijek se nešto smišlja i radi. Isplati se raditi ono što volite. Doista se trudim dati 100% sebe, a kada puno radite onda znate da će se to jednom i isplatiti.
U životu ništa ne ide preko noći. U posao ste unijeli sebe, ali uložili ste i u vrijednu opremu. Zašto? Imate još nešto jako važno, podršku supruga koji se vjerojatno isto uključio u posao.
Ne ide, doista ne ide, ali ja to nisam nikada ni očekivala. Svjesna sam da za neke stvari treba vremena. Uložila sam jer sam znala što će donijeti i znala sam da će se s vremenom isplatiti. Znala sam koju kvalitetu želim pružiti i kakve fotografije želim raditi i evo me. Iako i dalje učim neke stvari, zadovoljna sam. Bez mog muža pola ovoga ne bi bilo. On je vjerovao, a vjeruje i dalje. On je gurao i podržavao, a i dalje je tu. Leti dronom, snima što treba, uskače kada nešto treba poslikati, a uz sve to je i uspješan u svom poslu.
