“Dobar tim nije tim u kojem vlasnik može nositi sve. Dobar nosivi sustav je onaj u kojem svu težinu više ne nosi jedna osoba, nego lider i tim zajedno nose taj sustav.” – Lana Šiljeg, osnivačica i direktorica škole stranih jezika West End u Zagrebu, autorica knjige “Override” te dopredsjednica Udruge Glas poduzetnika
Lana Šiljeg sebe ponajprije opisuje kao graditeljicu, i poslovno i privatno. Poduzetništvo je za Lanu velika škola – ona u kojoj se kompetencije ne čekaju, nego grade, a najveće lekcije često dolaze iz pogrešaka, odnosa i trenutaka kada shvatimo da više ne možemo sve nositi sami.
Ova osnivačica i direktorica škole West End u gotovo dva desetljeća poduzetništva prošla je put od ideje financirane kreditnim karticama do organizacije čije programe danas godišnje pohađa više od 400 polaznika. Na tom je putu, kaže, naučila da rast ne znači raditi više, kontrolirati više i preuzimati još više odgovornosti, nego formirati ljude, povjerenje i sustave koji mogu funkcionirati i bez vlasnika u središtu svega. Danas to iskustvo prenosi kroz rad s polaznicima i poslovnim liderima, angažman u Udruzi Glas poduzetnika te Override koncept, o kojem je napisala knjigu.
S poduzetnicom Lanom Šiljeg, profesoricom engleskog jezika i književnosti te povjesničarkom umjetnosti, razgovarali smo o tome što poduzetništvo doista uči čovjeka, zašto kompetencije dolaze nakon odluke da krenemo, kako izgraditi tim koji može nositi sustav i zašto sljedeća razina poslovanja gotovo uvijek traži da naučimo pustiti ono što nas je dovelo do prethodne.
Kako ste došli na ideju da pokrenete školu stranih jezika i kako je počeo Vaš poduzetnički put?
Školu sam osnovala prije 18 godina, u vrijeme kad oko sebe gotovo da i nisam imala poduzetničkih uzora. Primjer poduzetnika bio mi je otac, koji je upravo u tom razdoblju zatvorio svoju radionicu i koji mi je prenio iskru da izgradim nešto svoje, uz odgoj u kojem je uvijek vrijedilo: „Poštenje je najvažnije.“ Znala sam tada da želim ponuditi i voditi opuštene, interaktivne tečajeve, na kojima se jezik ne uči samo iz udžbenika, nego kroz razgovor, razmjenu mišljenja i stvaran odnos među ljudima. Takav pristup tada još nije bio uobičajen i upravo su ta interaktivnost i personaliziran pristup postali ključne odrednice mog West Enda.
Nisam imala razrađen poduzetnički put ni gotovu organizacijsku strukturu. Imala sam smjer, ideju logotipa škole u glavi, prijatelja dizajnera i prijateljicu s kojom sam uložila sve što smo uspjele posuditi na kreditnim karticama – za stolove, projektor, letke i party otvaranja, kao i instinktivno povjerenje da će se sljedeći korak nekako pokazati. I pokazao se!
Temelj škole otpočetka su bili odnosi. Moj odnos s kolegicama, naši odnosi s polaznicima, ali i odnos prema cjeloživotnom učenju. Oduvijek mi je misao vodilja bila da pratimo trendove, stvaramo i budemo inovativni, ne zato što moramo, nego naprosto zato što smo znatiželjni i želimo ljudima ponuditi nešto što će ih zbilja zaintrigirati i uključiti.
Trenutno pišem knjigu “Override”, a izvan posla najviše mi znači vrijeme provedeno s obitelji. Nastojim biti prisutna mama svojim blizankama, koje rastu nevjerojatnom brzinom – i od kojih danas i sama učim nove fora fraze na engleskom. 😊
Bilo mi je jako važno da ljudima isporučimo više nego što obećamo. Zapravo me uvijek brinulo da kroz marketing ne napravimo suprotno. Htjela sam da ljudi dobiju što više, da se dobro osjećaju u školi i da im ono zbog čega dolaze – i što konačno plaćaju – zaista služi.
Posebno se sjećam recesije 2012. godine, kada je gotovo svaka treća osoba na nekim našim tečajevima bila nezaposlena. Ljudi su nam doslovce govorili da im je tečaj investicija iz ušteđevine kako bi mogli pronaći bolji posao ili se odseliti. Meni je to bilo kao da mi je netko dao blago na čuvanje.
Bila sam prezahvalna što su odabrali nas, ali još više svjesna odgovornosti da od nas dobiju puno više od vokabulara i gramatičkih vježbi. Na razgovorima i procjenama znanja ljudi nam često povjere i zašto zapravo dolaze – mijenjaju posao, prolaze neke životne prekretnice i sl. Neću zaboraviti ženu koja je nakon velikoga gubitka u obitelji željela dolaziti na tečaj baš petkom, kako je sama rekla, „da se vrati u život“. Sve je to oduvijek utjecalo na mene. To je moje gorivo. Smisao.
West End je s vremenom postajao zajednica ljudi koji se međusobno povezuju, zapošljavaju, pomažu jedni drugima na različite načine – pa čak i zaljubljuju. I to me uvijek nosilo. U tome sam nalazila snagu da mogu nositi sustav koji je s vremenom rastao i širio svoja krila.
U poduzetništvo ste se upustili u kasnim 20-ima. Svidjela Vam se ideja samostalne zarade i suradnje s ljudima s kojima želi raditi. Ništa niste znali o brendingu, marketingu, financijama i porezima, ali to Vas nije ni zanimalo. Što ste znali da želite?
Poduzetništvu me privukla sloboda da sama biram što gradim, s kim i na koji način, ali i otkrivanje vlastitih kapaciteta. Kada se posvetiš poduzetništvu, ulaziš u vrlo zanimljiv odnos sa životom. Ja bih ga danas nazvala „ples s Poljem“ – mrežom ljudi, odnosa, okolnosti i mogućnosti u kojoj nisi ni potpuno pasivan ni svemoćan. Ti si sukreator kroz način na koji u toj mreži sudjeluješ. Poduzetništvo je fantastična igraonica za to, svojevrsni training field. Učiš donositi odluke, postavljati granice, procjenjivati ljude, pojaviti se kada je potrebno i suočiti se s posljedicama vlastitih izbora.
Zato riječ „neuspjeh“ ne postoji u mome rječniku. Kad god bih se suočila s posljedicom nekog svog propusta ili neintegriranosti, nakon prvog neugodnog dijela gotovo uvijek bi došla spoznaja: „Aha, ovo sada vidim. Ovo mogu napraviti drugačije.“
Za mene je sve škola. Jasnoća ne dolazi samo iz razmišljanja. Dolazi iz prakse. Iz akcije. Iz povratne informacije Polja. Možda je iluzija očekivati da će put, ako je „naš“, uvijek biti ugodan i lagan. Upravo kroz izazove gradimo vlastitu nosivost i kapacitet. A onda s vremenom neke stvari zaista postanu mekše i lakše – ne zato što smo pronašli čarobnu formulu, nego zato što smo razvili majstorstvo. Majstorstvo iznimno cijenim u biznisu, kao i u svemu čega se čovjek prihvati. Ono je brušenje zanata, znanja, vještina, ali i karaktera. To je rad. Upornost. Strpljenje. Predanost.
Poduzetništvo je fantastična igraonica, svojevrsni training field. Učiš donositi odluke, postavljati granice, procjenjivati ljude, pojaviti se kada je potrebno i suočiti se s posljedicama vlastitih izbora.
U gotovo dva desetljeća poduzetništva imala sam mnogo uspona i padova, „biti ili ne biti“ situacija, recesije i različite izazove. A onda bi se dogodili sezona ili ugovor ili odnos koji kao da nadoknade to dugo razdoblje ulaganja. Nešto što si godinama sijao, počne klijati i bujati.
To me naučilo povjerenju. Ne pasivnom povjerenju da će netko drugi napraviti posao umjesto mene, nego povjerenju u život, vlastiti rad, doprinos, ulaganje i čistu namjeru kojom nešto gradim.
Zanimljivo je koliko često putem dođu i rješenja kroz ljude. Netko donese ideju. Netko znanje koje ja nemam. Netko otvori vrata. Netko te podrži baš kada ti treba. Zato su mi povjerenje i osjećaj da djelujem iz unutarnje punine i povezanosti s nečim većim od sebe jako važni u poduzetništvu. Sudjeluješ, radiš, donosiš odluke i držiš svoj smjer – ali znaš da ne moraš sve sama nositi niti kontrolirati.
Imate zanimljive stavove o karijeri, kao npr: „Uvijek krenite za onim što vas privlači – iako (još) niste potpuno kompetentni. Kompetencije se grade putem. Kao i sustavi. A sustavi oslobađaju.” Govorite li ovo iz vlastitog iskustva?
Apsolutno! Da sam čekala da budem potpuno kompetentna za sve što sam tijekom života napravila, vjerojatno ne bih napravila ni pola od svega. Često vjerujemo da prvo moramo postati spremni, a tek onda krenuti. U stvarnosti vrlo često postajemo spremni zato što smo krenuli. Naravno, to nije poziv na neodgovornost. Kompetencije se grade – ono što ne znaš moraš naučiti ili pronaći ljude koji znaju bolje od tebe. A majstorstvo dolazi kasnije, kroz praksu, ponavljanje, povratnu informaciju i vrijeme. Isto vrijedi i za sustave. Kreativnost pokreće, ali sustav omogućuje da ono što smo pokrenuli ne ovisi zauvijek o našoj osobnoj snazi. Kreni prije potpune spremnosti – ali nemoj ostati predugo bez strukture.
Kažu da naš školski sustav djecu priprema za svijet koji više ne postoji. Učimo ih činjenicama koje su na jedan klik udaljene od njih, umjesto da ih učimo kritičkom razmišljanju. Što bi, prema Vašem mišljenju, trebalo mijenjati u ovoj obrazovnoj priči?
Najprije želim biti pravedna prema odgajateljima, učiteljima i profesorima u javnom obrazovnom sustavu. Profesor koji u razredu ima i do 30 različitih učenika uz ograničen broj sati nema iste uvjete za personalizirani rad kakve imamo mi u privatnoj školi i u grupama do sedam polaznika. Ali sam sustav još je previše opterećen opsežnim sadržajem i reprodukcijom informacija, a premalo ostavlja prostora za samostalan rad, projekte, inicijativu i poduzetnost učenika.
Nedavno sam završila Erasmus seminar AI in Education i razgovarali smo o tome kako više nije dovoljno djecu učiti samo da kritički razmišljaju – da preispituju informacije, izvore i stavove. Za mene je sljedeći korak: što možeš napraviti s onime što si sada spoznao? Ako si zaključio da nešto može biti drugačije, bolje, mudrije ili pravednije, znaš li oblikovati svoju misao, izraziti se javno i sudjelovati u stvaranju nove prakse? Što i kako gradiš?
Još nešto smatram iznimno važnim: biti viđen u procesu učenja. Čovjeku treba mentor koji prati njegov napredak, vidi gdje raste i gdje još postoji prostor za poboljšanje.
Često ističete da u West Endu želite prepoznati talent svakog polaznika, umjesto da svi prolaze isti obrazac. Koliko se taj isti princip može primijeniti i u vođenju zaposlenika te izgradnji uspješnih timova?
Kao i svaki drugi sustav, tim zaposlenika treba graditi i držati stabilnim. Ljudi u organizaciju ne donose samo svoje kompetencije. Donose svoju energiju, način komunikacije, navike, ali i vlastite projekcije i obrasce. Neki će ljudi sustav stabilizirati, povezati i unaprijediti, dok će ga drugi, ponekad i bez loše namjere, destabilizirati. Tu mi je važan princip koji nazivam law of discernment – zakon razlučivanja. To je sposobnost lidera da jasno vidi što je usklađeno s vizijom, vrijednostima i praksom organizacije – tko jest, a tko više nije.
Kada nešto nije usklađeno, možemo li osobu usmjeriti ili mentorirati, treba li joj više jasnoće, podrške ili vremena? Kako ja doprinosim, jesam li osigurala potrebno? No jedan od mojih težih uvida kroz godine bio je da ne možeš svaku osobu povesti na svaku novu razinu sebe i organizacije. S druge strane, kada prepoznate ljude koji jesu usklađeni – dajte im povjerenje.
Danas imam profesore koji su u West Endu više od deset godina, a ljudi koji su nam se tek priključili imaju sjajne mentore upravo u tim iskusnijim kolegama, unutar jasnog, ali fleksibilnog okvira.
Tu sada dolazimo do nečega što sam osobno morala učiti: tražiti pomoć i dopustiti drugim ljudima da preuzmu. Dobar tim nije tim u kojem vlasnik može nositi sve. Dobar tim je onaj u kojem sustav više ne nosi jedna osoba. Ljudi nose sustav – a onda dobro izgrađen sustav počinje nositi njih.
Majstorstvo iznimno cijenim u biznisu, kao i u svemu čega se čovjek prihvati, a riječ neuspjeh ne postoji u mome rječniku.
Što ste radom s hrvatskim liderima kompanija naučili o različitim stilovima vođenja? Koju pogrešku najčešće ponavljamo? Što je u poslovnom svijetu veći problem – loš engleski ili nedostatak samopouzdanja kada treba progovoriti pred stranim partnerima?
Zanimljivo mi je koliko nas često ozbiljne kompanije, njihovi direktori ili voditelji ljudskih resursa, kontaktiraju s vrlo konkretnom željom: želimo da naši ljudi budu asertivniji na sastancima, u pregovorima i prodaji. I to ne samo na stranom jeziku, nego općenito.
Naravno, nekima zaista nedostaje bolja razina stranog jezika kako bi se mogli jasnije i učinkovitije izraziti. Ali vrlo često osoba zapravo ima znanje – samo nema potvrdu da zna ili joj jednostavno treba više prakse. Drugačije doživljavamo osobu koja elegantno komunicira i zna upravljati našom pažnjom. A ta se vještina itekako može trenirati. Ja sam se osobno isprofilirala kao Business English trainer i posebno volim raditi s liderima koji kroz prezentacije, pregovore i vođenje sastanaka bruse jasnoću i utjecaj. Jezik može biti stvarna prepreka, ali vrlo često samo otkrije nešto dublje: koliko si siguran u vlastiti glas kada postaneš vidljiv.
Aktivni ste kao dopredsjednica Udruge Glas poduzetnika i često javno govorite o poreznoj politici i položaju malih poduzetnika u Hrvatskoj. Što Vas je potaknulo da izađete iz učionice i uključite se u borbu za interese poduzetnika?
Kao poduzetnica, doživjela sam vrlo konkretne učinke različitih propisa na poslovanje i odlučila svojim glasom i angažmanom pridonijeti boljim rješenjima. Zalažem se za snažniji dijalog između institucija, privatnog sektora i civilnog društva. Politike se tiču svih nas i ne mora svatko ući u politiku da bi sudjelovao u njihovu oblikovanju – postoje e-Savjetovanja, udruge, inicijative i drugi demokratski instrumenti.
Zato sam se priključila Udruzi Glas poduzetnika, koja okuplja 20.700 malih poduzetnika i u kojoj obnašam funkciju dopredsjednice. Tu sam pronašla svoje prošireno „pleme“. Posebno mi je važno europsko načelo „Think Small First“ – prvo misliti na male i prije donošenja propisa ozbiljno analizirati njihov učinak na mikro, male i srednje poduzetnike.
UGP mi je donio i neočekivanu školu zajedništva i liderstva: kako među snažnim ljudima različitih stavova saslušati, argumentirati i pronaći zajednički smjer. Jer tu nisi CEO, nego član odbora koji mora tražiti konsenzus. Možda sam izašla iz učionice, ali nisam izašla iz procesa učenja. Samo sam ušla u jednu puno veću učionicu.
Mnogi poduzetnici vjeruju da im za uspjeh nedostaju kapital, tržište ili ljudi. Vi svakodnevno radite s uspješnim menadžerima i poduzetnicima. Kako Vi gledate na uspjeh?
Kapital, tržište i ljudi jesu stvarni faktori, ali kod uspješnih poduzetnika često vidim da ih način koji ih je doveo do jedne razine ne može nužno odvesti na sljedeću. Problem nastaje kada pokušavamo napraviti isto – samo još više: više raditi, više kontrolirati i više toga nositi sami. Nova razina traži veću nosivost – jasnije sustave, delegiranje i povjerenje u ljude s kojima gradimo. Ali ne možemo svu odgovornost prebaciti na pojedinca.
Ako želimo inovativno društvo, ljudima moramo omogućiti da pokušavaju, stvaraju, pogriješe, isprave i nastave graditi.
Trebamo i uklanjati strukturne prepreke poslovanju: smanjivati administraciju, povećavati predvidivost propisa i razlikovati namjerne zlouporabe od nenamjernih propusta, umjesto nerazmjernog kažnjavanja. Ako želimo inovativno društvo, ljudima moramo omogućiti da pokušavaju, stvaraju, pogriješe, isprave i nastave graditi. Za veći uspjeh trebamo oboje: nosivije poduzetnike – i nosiviji sustav oko njih.
Da danas pokrećete neki novi biznis od nule, koji biste sustav izgradili prvoga dana, a koju biste pogrešku nastojali (ne)ponoviti?
Da danas krećem od nule, prvoga dana izgradila bih financijski sustav – jasan pregled cash-flowa, obveza, rezervi i odgovornosti – jer sam naučila da kreativna sloboda počiva na vrlo konkretnim brojkama i strukturi. Odmah bih jasnije postavila i tko što nosi i što ne mora prolaziti kroz mene.
Pogrešku koju bih ponovila jest ta da bih ponovno krenula prije nego što sam potpuno spremna. Ne bih čekala savršen trenutak, ali ovaj put ne bih tako dugo pokušavala sve nositi sama – puno ranije formirala bih tim i lidere, odnose i sustave koji mogu rasti zajedno sa mnom.
West End je s vremenom postajao zajednica ljudi koji se međusobno povezuju, zapošljavaju, pomažu jedni drugima na različite načine – pa čak i zaljubljuju. I to me uvijek nosilo. U tome sam nalazila snagu da mogu nositi sustav koji je s vremenom rastao i širio svoja krila.
Paralelno razvijate Override koncept o kojem pripremate i knjigu. Što je Override i kako funkcionira?
Override je za mene prijelaz iz starog načina funkcioniranja u novi način sudjelovanja u životu. Ne zato što je stari bio pogrešan, nego zato što nam u jednom trenutku više ne služi.
Jedna od njegovih središnjih ideja jest sudjelovanje: ne pokušavati kontrolirati cijeli život, nego ući s njim u odnos. Djelovati. Stvarati. Povezivati. Graditi. Voljeti. U knjizi to nazivam „suživot s Poljem“.
Netko će Polje razumjeti kao Boga ili Izvor, netko kao život ili inteligenciju veću od pojedinca. Meni nije toliko važna terminologija, koliko spoznaja da ne moramo sve stvarati i nositi sami. Override nije samo za velike stvari. On je za običan dan. Ponekad je najveći Override koji toga dana možemo napraviti vrlo malen: jedan korak, jedan razgovor, jedan dah. Bitno je samo da stalno nastavljamo graditi.
