U svjetlu najnovijih događaja – ruskog napada na “žitnicu Europe”, rasta cijena energenata i kauzalnog porasta cijena svega drugoga – kako pronaći izlaz? Kako motivirati sebe i druge za nekakav uobičajen život?
Smiju li i mogu li ekonomska i ratna prijetnja opstati kao glavni pogonski pokretači svjetskih financijskih i gospodarskih tokova?
U prošlom članku pisao sam o pandemiji otkaza (Big Quit) i općem buđenju ljudi koji više ne žele živjeti životom podanika i potlačenih. Ostavio sam za kraj i pitanje – kamo sve to vodi. Nakon pandemije, koja još uvijek traje, sad imamo i ponovljenu opasnost nuklearnog rata, koji se činio kao relikt prošlosti, a sada nam poput Damoklova mača opet visi nad glavom. Rekao sam da se bojim dati odgovor. I još uvijek se bojim ponuditi konačnu prosudbu cijele situacije i aktualnih događaja.
Ljudi se kolektivno moraju probuditi
Sve se mijenja brzinom svjetlosti. Isto se tako moramo mijenjati i mi. Kako živjeti budućnost koja će sigurno donijeti ogromne cijene energenata, hrane, sirovina? Kako živjeti u svjetskom gospodarstvu koji pogone sila i strah? Moramo se probuditi! Kao ljudi, kao djelatnici i kao gospodarstvo u cjelini.
Uvjeren sam da će i sami Rusi shvatiti kako razaranje, rat i strah ne vode nikamo i kako će i oni podići glave u protestu, te u konačnici zaustaviti bezumni pohod Velikog vođe, čija retorika nalikuje onoj iz najmračnijeg doba Europe. Ljudi se kolektivno moraju probuditi. I to ne samo djelatnici, već i lideri, menadžeri i vlasnici. Bez ravnomjerne raspodjele sredstava, dohodaka, resursa i u konačnici – slobode, svijet će progutati samoga sebe.
Suradnja, a ne rat
Treba nam suradnja, a ne natjecanje i bezumno iskorištavanje okoliša. Trebaju nam učenje i znanje, a ne mržnja i iskorištavanje. Treba nam pružena ruka, a ne pružen prst kao prijetnja.
Hrvatska se napokon mora okrenuti sebi i shvatiti kako je zemlja potpuno neiskorištenih resursa poput plina, geotermalne energije, zdrave proizvodnje hrane i rasadnik novih tehnologija koje promiču Rimac Grupa i IT sektor koji se razvija npr. u Osijeku. Samo samosvjesni, pomireni, naučeni i vođeni strategijom znanja, ne nepotizma, možemo ostvariti neovisnost i čak pomoći drugima. Slavonija, u kojoj živim, mora postati rasadnik zdrave hrane ulaganjem u tehnologiju i organizaciju.
Zaustavimo inertnost i čekanje da se situacija riješi sama od sebe
Moramo postati proaktivni, shvatiti koliko imamo, koliko vrijedimo i zajedno ostvariti gospodarsku neovisnost. Trebaju nam menadžeri koji uočavaju sve opasnosti, ali i prilike. Trebaju nam djelatnici znanja koji znaju primijeniti nove tehnologije u svim gospodarskim granama. Treba nam spoznaja kako je promjena sastavni dio života i kako jedino prilagodbom možemo preživjeti.
Mi to možemo!
Pred nama je neizvjesnost, no i prilika da konačno uočimo jedni druge, da surađujemo i dijelimo znanje. Prilika da ravnomjerno podijelimo resurse i dohodak. Tako možemo poslati i poruku cijelom svijetu, umjesto da nastavimo s ulogom promatrača koji samo čeka razvoj događaja i najnovije vijesti.
Pravednost umjesto nepravde! Proaktivnost umjesto inertnosti! Znanje umjesto straha!
Najljepša zemlja na svijetu to može, zemlja prepuna sportskih, gospodarskih i umjetničkih talenata to može!
