Predavati o poduzetništvu studentima Algebre bilo je inspirativno i za studente i za serijsku poduzetnicu Kristinu Ercegović, koja je u toj ulozi otkrila svoj pravi životni poziv. Studenti kojima je predavala imali su pred sobom jedinstvenu profesoricu, koja im je svoja znanja o poduzetništvu prenosila kroz brojne primjere iz vlastitog iskustva. Protekla poslovna sezona na više je načina bila pomak za ovu autoricu brojnih poslovnih priručnika i inicijatoricu poduzetničkih okupljanja. Business Café ove je godine proširen eventom BC International, izdanjem za strance u Hrvatskoj, koji su odlučili tu živjeti i pokrenuti svoj biznis.
S Kristinom Ercegović razgovarali smo o tome kako je studente upoznala s poduzetništvom, svojim projektima, konceptom svjesnog liderstva i sve većim medijskim interesom za poduzetničke priče, ali i o odnosu državne uprave prema poduzetništvu.
Kao serijska poduzetnica, tzv. spajalica, s bogatim poduzetničkim iskustvom i brojnim edukacijama u inozemstvu, pristali ste predavati studentima Algebre. Kako ste se odlučili na to i kako ste se snašli u novoj ulozi?
Na Baliju sam, 2013. godine, bila kod “proroka” iz filma “Jedi, moli, voli”, koji je Juliji Roberts rekao, “you are a world traveler”. Meni je rekao “you are a teacher”. Odgovorila sam mu, “no, no, I am an entrepreneur”, a on meni opet, “no, you are a teacher”. Nekako gledano unatrag, uvijek sam obožavala učiti, bila sam najbolja učenica u osnovnoj, srednjoj i na fakultetu, a i obožavam dijeliti znanje, pišem blogove više od deset godina i poučavam, samo se teme mijenjaju. Tako da, eto, ispada samo da se vraćam sebi u većoj mjeri.
Poziv s Algebre došao iz vedra neba
Poziv s Algebre došao je iz vedra neba. Kad sam prihvatila, nisam pojma imala koliko ću morati izaći iz zone komfora i što me sve čeka. Znala sam kakva profesorica želim biti – nešto kao profesor kojega glumi Robbin Williams u filmu “Društvo mrtvih pjesnika”. Želja mi je bila studente naučiti kritičkom razmišljanju. Upravo toga kronično nedostaje u našem obrazovnom sustavu. Fokusirala sam se na sadržaj i namjeru da im prenesem pravu sliku poduzetništva i poduzetnika, ljubav prema takvom životnom izboru, da ih motiviram da možda jednog dana što više njih uspije pokrenuti vlastiti posao.
Na kraju školske godine napisali ste blog o tome što je doista važno u životu. U blogu podsjećate na to koliko je važno osvijestiti svoje vrijednosti pri odabiru firme u kojoj ćeš se zaposliti. Na koji način profesor može pomoći studentima da osvijeste vlastite vrijednosti? Jeste li na neki način uzor svojim studentima?
Napisala sam blog o tome što bih voljela da su meni profesori rekli prije negoli su me pustili u pravi život i svijet iz sigurnosti školske klupe. Sigurno nisam baš svima osvijestila vrijednosti, ne možemo se svima svidjeti, nismo čokolada, ali vjerujem da sam na neke snažno utjecala. Potaknula sam neke da pokrenu svoj biznis, no isto sam tako svima koji to ne žele pokazala da nisu zbog toga manje vrijedni. Pripremala sam ih za intervjue, pisanje životopisa i motivacijskog pisma kojim će lakše pronaći posao, jer i sama radim takvu selekciju ljudi, pa znam što mi kao poslodavci gledamo.
Na predavanjima ste na svoj način rješavali probleme studenata. Na kraju školske godine dobili ste mail zahvale studenta kojeg ste uspjeli animirati i uključiti u nastavu, iako je isprva bio odsutan i nezainteresiran. Kako ste uspjeli u tome?
Ima stvari koje se ne mogu fejkati. Iskrena namjera i energija. Ja sam u tu prostoriju ušla s poštovanjem. Smatrajući sebe i njih jednakima. I da sam ja tu da zaslužim njihovo poštovanje i povjerenje. I tako se energija mijenjala iz sata u sat. Predavanja su se punila. Dolazili su i kada bi već ispunili kvotu za izlazak na ispit. Ostajali su i poslije 22 sata i na temi o “dosadnim” financijama i računovodstvu jer su imali pitanja za našu fantastičnu gošću i gosta predavača – dovela sam im osobu koja ima pristup kapitalu iz fonda. Student koji je u početku bio nemotiviran, od mene je dobio prisutnost, pohvalu, priznanje i osjetio se poštovanim. Tada se sve promijenilo nabolje.
Business Café je ove godine dobio internacionalno izdanje na engleskom, u kojem predstavljate poduzetne strance u Hrvatskoj. BC International dosad je održan već nekoliko puta s domaćim i stranim poduzetnicima. Jeste li već primijetili učinke razmjene iskustava domaćih i stranih poduzetnika? Kako su prihvaćeni međunarodni poslovni razgovori?
Evo, u devetoj godini poslovanja pokrenuli smo englesku verziju. Nisam ni znala kako sam ubola nišu i zadovoljila potrebu. Poduzetnicima nedostaje druženja s poduzetnicima. Strancima koji imaju specifične izazove u poslovanju kod nas omogućili smo da se umreže i da osjete kako nisu sami. Moja je vizija inače, na kojoj aktivno godinama radim, da Hrvatska bude jedno od najboljih mjesta za život i biznis u svijetu. Dodatno, osobno su mi dojadile priče o iseljavanju i ta slika u medijima da smo mi svi koji smo ostali budale i da je vrhunac života konobariti u Irskoj s diplomom XY fakulteta – ne podcjenjujući pritom nijedan posao i ni jednu diplomu. Istodobno, znam strance koji se useljavaju i oduševljeni su, pa sam odlučila kontrirati negativnim pričama.
Pokazujemo, dakle, priče stranaca koji su doselili u Hrvatsku i pokrenuli svoj posao. Nevjerojatno je čuti što su oni sve prošli, a još su tu. Uvijek kažem da moraš biti lud da bi bio poduzetnik u Hrvatskoj, no oni su još luđi od nas. Mogli su birati što su htjeli, ali svjesno su ovdje. Predivno je od njih čuti objektivan doživljaj Lijepe naše. Tada shvatimo kako uzimamo štošta zdravo za gotovo i da trava nije drugdje zelenija od naše.
Nedavno je održan i domaći Business Café na temu svjesnog liderstva, koji je izazvao doista veliko zanimanje medija. Kako poduzetnici mogu nametnuti svoje teme javnim medijima? Imamo li dovoljno novinara koji znaju govoriti o poslu na način zanimljiv širokoj publici?
Da, s posebnim guštom sam otvorila tu temu. Osviješteno poduzetništvo i liderstvo podrazumijeva i empatiju prema ljudima, poslovanje bez dvostrukih kriterija prema klijentima i prema dobavljačima, nerušenje cijena i neponižavanje dobavljača i konkurencije, plaćanje pune cijene i na vrijeme, suradnju, istinit marketing, etičku prodaju, win-win pregovore, dugoročno održive projekte, podršku, kulturu uspjeha, pomaganje drugima, radovanje njihovu uspjehu itd. Poduzetničkih priča u medijima nikada dosta! No i dalje su kap u moru loših dnevnih vijesti.
U svojim intervjuima često komentirate odnos tromog državnog aparata i brzorastućeg poslovnog sektora. Pod kojim je uvjetima kod nas moguće da se ta dva velika sustava “susretnu”?
Čini mi se da državni dužnosnici ne shvaćaju osnovnu stvar – to da proračun nije neko mistično biće koje se puni samo od sebe, nego ga u najvećoj mjeri pune mikro poduzetnici i obrtnici, koji su temelj ovoga društva. Na našoj grbači žive svi, to nije tajna! Država treba biti servis poduzetnika i građana, a ne obrnuto. Suradnja je nužna, no iako ima vrlo kvalitetnih pojedinaca u svim političkim strankama, nema još kritične mase na strani “uhljeba” da bi se sustav mogao mijenjati iznutra. A nema je zato što poštenim ljudima politika nije atraktivna opcija, zato što su se, nažalost, nagledali svega i svačega.
