Premda su pravo i pravila iznimno važni u svakom društvu, čini se da smo se zarobili njima. Organizacije, tijela, zaposleni, odgovorni, građani, profesionalci i poduzetnici toliko strahuju od pravila, propisa i zakona da se čini kako je taj strah postao veći čak i od straha od njihova kršenja. Postali smo opsjednuti procedurama kojima se želi propisati BAŠ SVE (regulatory compliance).
Dopušteno je činiti sve ono što zakonom nije zabranjeno
Moj brat poduzetnik nedavno mi je ispričao kako mu je nizozemski kolega kazao da u Hrvatskoj, prema njegovu mišljenju, u poslovanju postoje dva velika problema: “Prvo, vi u Hrvatskoj u poslovanju nikome ne vjerujete. Čak vam ni ugovor ne znači mnogo. Drugo, mi u Nizozemskoj u poslovanju radimo sve ono što zakonom nije zabranjeno, a vi u Hrvatskoj radite samo ono što je zakonom dozvoljeno.”
No u životu i u poslovanju zanemarili smo jedno od osnovnih pravnih načela, koje studenti prava uče već na prvoj godini fakulteta: “Dopušteno je činiti sve ono što zakonom nije zabranjeno.”
Nažalost, to smisleno načelo, naravno, dopunjeno pravilima morala, koje u naravi osigurava slobodu, u našem se okružju zagubilo. Osnovno pravilo postalo je: “Dopušteno je činiti samo ono što je zakonom dozvoljeno.”
Rezultat tog pristupa je česta “paraliza” u postupanju, inicijativi, kreativnosti, inovaciji, odlučivanju, promjenama, preuzimanju rizika i odgovornosti na svim razinama. Jednako tako, posljedica je ovakva pristupa ogromni gubitak vremena i sporost u bilo kakvom odlučivanju, a još i više u promjeni, ma kako dobra bila. Zato je kod nas na svim nivoima mnogo toga “na čekanju”.
Postalo je nekako “najsigurnije ne činiti ništa”, po principu: “Nema problema, učinit ćemo to, samo prvo pričekajmo da se to propiše zakonom. Tek tada ćemo biti sigurni.”
Može li pravo biti kreativni alat?
Pravo je zamišljeno kao KREATIVNI ALAT, kao okvir za djelovanje u svakom društvu i kao odrednica ili smjernica o društvenim vrijednostima koje svako društvo želi promovirati i zaštititi. Pravo definitivno ne može urediti sve životne i poslovne situacije niti nam može dati odgovore kako postupiti baš u svakoj konkretnoj situaciji. To nije i ne smije biti svrha prava. Njegova svrha je u danim vrijednosnim okvirima dati nam SLOBODU djelovanja na način koji nikog drugog ne vrijeđa.
Pravo je zamišljeno da služi, a ne da mu služimo. (op.a.)
Koliko je međusobno (ne)razumijevanje pravnika i nepravnika?
Kao pravnik, pravo ne doživljavam kao posao, već kao poziv. Pravo jest ili može biti alat za pomaganje drugima. Želja mi je ovim tekstom pridonijeti većem razumijevanju prava, pravnih institucija i pravne profesije u društvu, kako među korisnicima pravnih usluga, tako i među pravnicima.
Zasad nekako svi ustraju u svojim perspektivama bez stvarnog nastojanja i želje za razumijevanjem perspektive one druge strane (mediji ponekad u tome jednima i drugima odmažu). Međusobno razumijevanje u svakom odnosu najviši je stupanj komunikacije i preduvjet rješenja svakog oblika neslaganja.
Rijetki su tekstovi koji se bave utvrđivanjem i analiziranjem stvarnih razloga zbog kojih se sudionici raznih konflikata, uključujući i poslovne ljude, obraćaju sudovima. Još su možda i rjeđi oni koji se bave odnosom te međusobnim (ne)razumijevanjem pravnika i nepravnika. S tim u vezi, ako zanemarimo često spominjanu dugotrajnost i neizvjesnost sudskih parničnih postupaka, još teže je pronaći tekstove koji se bave stvarnim razlozima koji generiraju nezadovoljstvo korisnika pravnih usluga i javnosti prema pravnoj profesiji i pravnim institucijama. U ovom tekstu pokušat ću ukazati na neke bitne razloge zašto je to tako.
Vjerujem da bez utvrđenja i analize ovih i drugih razloga nije moguće predložiti odgovarajuća rješenja za poboljšanje takvog stanja niti ih s uspjehom primijeniti.
Što to ljudi u konfliktima i sporovima žele dobiti od sudova?
“Zašto ljudi traže pomoć pravnih institucija?” – prof. Tom T. Tyler
Kad upitamo građane “Što žele od sudova?”, oni najčešće odgovaraju kako žele sudsku potvrdu da su u pravu, osvetu, pravdu za sebe, pobjedu, naknadu za nanesene im gubitke, sigurnost i brzu zaštitu kroz intervenciju države kada svoja prava, za koja vjeruju da im pripadaju, ne mogu ostvariti na drugi način.
Kada pravnicima postavimo isto pitanje, njihov najčešći odgovor jest da ljudi od sudova žele rješenje njihova pravnog problema.
Takav odgovor je, gledajući kroz prizmu pravnika, prilično prihvatljiv i razumljiv. Oni životne ili poslovne probleme sudionika sporova koji im se obraćaju za pomoć, transformiraju u pravne. Životni ili poslovni problemi postaju pravna pitanja na koja se od suda i sudaca traži odgovor utemeljen na primjeni prava. Na taj način životni ili poslovni problemi pretvaraju se u pravne (slučajeve ili predmete).
Pravnici sporove prevode sa životnog na pravni jezik
Sudovi i suci, primjenjujući pravo na konkretan slučaj, bave se isključivo pravnim problemom i kao takvog ga rješavaju. Oni pritom u pravnim normama nastoje pronaći rješenje na temelju kojeg određeno pravno pravilo mogu protumačiti na način koji ga čini primjenjivim na konkretan slučaj.
Ovi napori, primijenjeni u pravoj šumi propisa, često nisu jednostavni. Pored toga, neosjetljivost, krutost i siromaštvo određenja sadržanih u pravnim pravilima, kao i čest način njihova uskog i formalnog tumačenja, sudaraju se s bezbrojnim mogućnostima koje kreira bogatstvo života i poslovanja. Na taj način i odvjetnici i suci, a i drugi pravnici, svakodnevno pokušavaju to bogatstvo raznolikih životnih situacija i odnosa ubaciti u usko uređujuća pravna pravila.
U svojim profesionalnim nastojanjima pravnici sporove u naravi i bez svijesti o tome, lišavaju života i društvenog konteksta te ga prevode na pravni jezik. Takav prijevod sa životom često nema mnogo veze (“život izgubljen u prijevodu”).
Pravnici pritom sve elemente spora, često i nesvjesno, slažu u unaprijed profesionalno pripremljene pravne ladice, ne bi li im prilagodili i život i stvarnost, a ponekad ih (ili po potrebi) izokrenuli ili modificirali na način da se u njih uklope (M. P. Golding). To je sofisticirani kognitivni proces čija je kreativnost ponekad čak iznenađujuća. U ovom se procesu polazi od usvojene “neoborive” (pogrešne) pretpostavke da za svaki životni problem postoji pravno rješenje.
Stranke se obraćaju sudovima s povjerenjem
Nasuprot pravu, pravnicima i ritualiziranim pravnim postupcima, u konfliktima i sporovima stoje građani i poslovni ljudi, odnosno organizacije koje oni predstavljaju. Oni se, kada dođu u ozbiljne probleme u međusobnim odnosima, ako im je važno, često odlučuju s punim povjerenjem izložiti pravnom sustavu i pravnicima.
Ne znajući za druge mogućnosti, sudionici sporova daju svoje povjerenje izabranim pravnicima, odvjetnicima i nadležnim sudovima ne bi li im oni pomogli riješiti njihov životni ili poslovni problem. Najčešće je riječ o problemu koji oni ne znaju, ne mogu ili ne žele riješiti sami.
Jednako tako, oni ne znaju da postoji neki drugi način rješavanja problema. Zato traže pomoć pravnika (doktora za sporove) i državnog pravnog sustava. Pritom, oni također najčešće ne znaju i prirodno ne razumiju što je to doista pravo, što su to sudovi i koja je njihova stvarna uloga i zadaća.
“Moderno pravo je u velikoj mjeri pravo pravnika.” – Josip Kregar
Strankama u konfliktu ili sporu nisu ni poznati niti razumljivi postupci kojima se pravnici u parnicama služe. Nije im poznat niti razumljiv jezik kojim se oni služe. Stranke ne znaju što je to pravni problem, a još manje znaju koji je to njihov pravni problem.
Pravni problemi u naravi ne postoje. Mi pravnici ih kreiramo.
Stranke od sudova i pravnika traže pomoć u rješavanju njihovih životnih i poslovnih problema, a mi pravnici im umjesto toga nudimo i dajemo rješenja za njihove pravne probleme. Sudovi i pravnici pritom često izražavaju ozbiljan stupanj neosjetljivosti za te njihove probleme. Prema ustaljenoj praksi pravnici se najčešće bave isključivo onim što je u sporu za njih pravno relevantno, a ne onim što je strankama životno ili poslovno važno (relevantno).
Nils Christie, otac nordijske medijacije i autor čuvenog članka Conflict as property, te ujedno najveći govornik kojeg sam ikada slušao, nedvosmisleno je ustvrdio:
“Sve što je pravnicima pravno relevantno, za stranke u sporu je životno nerelevantno – nevažno.” – Nils Christie
Pravno obrazovanje je pravnicima nametnulo zaključak da stranke u konfliktima i sporovima koje im se obraćaju za pomoć nisu u stanju odlučiti što je za njih važno (Jerold S. Auerbach). Oni tvrde da im se stranke u suprotnome ne bi niti obratile za pomoć.
Ako pravnici prema strankama u sporovima uvijek postupaju samo na takav (pravni) način, oni im nesvjesno oduzimaju sposobnost i kapacitete za rješavanje vlastitih problema, kao i mogućnost da se uz njihovu pomoć izravnije i aktivnije uključe u njihovo rješavanje, neovisno koji su forum za to zajedno izabrali.
Od trenutka kada se isključivo pravo i pravna relevantnost “upletu” u život ili poslovanje stranaka, među njima se stvara nevidljiva barijera koja priječi njihovu kvalitetnu, izravnu i dvosmjernu komunikaciju te otežava pronaći za njih prikladno rješenje spora.
Civilizacijski nesporazum između života i prava (pravnika)
Na opisani način između građana i poslovnih ljudi te organizacija koje oni predstavljaju, s jedne strane, te prava, pravnog sustava, sudova i pravne profesije, s druge strane, često dolazi do visokog stupnja obostranog nerazumijevanja.
Ovo nerazumijevanje između korisnika pravnog sustava, namijenjenog da im služi u naravi, jest nerazumijevanje između života i prava (Benjamin Seels).
Najlošija vrsta udaljenosti između ljudi je njihovo nerazumijevanje.
Zato se drži da između sudionika sporova i pravne profesije postoji svojevrsni civilizacijski nesporazum. Ovaj nesporazum, u uvjetima modernih demokratskih društava i nezapamćeno brzih društvenih promjena, zahtijeva ozbiljnu pozornost, napore i spremnost s jedne i druge strane, na aktivnosti usmjerene na žurno uzajamno sporazumijevanje – na obostranu korist, kao i korist cijele društvene zajednice.
Zahtjevi modernih korisnika pravnih usluga
Moderni svijet je sve složeniji i ubrzaniji. Umnogostručuju se i brže pojavljuju raznovrsni novi problemi, neslaganja, konflikti i sporovi, bilo u svakodnevnom životu bilo u poslovanju. O načinu i brzini njihova rješavanja doslovce ovisi svakovrsni uspjeh, neovisno radi li se o našim odnosima s najbližima, sa susjedima, prijateljima, na radnome mjestu ili u poslovanju?
Korisnici pravnih usluga u današnjem brzom i složenom svijetu sudaraju se s brojnim pravnim zahtjevima na svim područjima života i rada. Oni žude da im se pomogne u brzom rješavanju svih konflikata i sporova, čak i prije nego nastanu – trebaju preventivno pravo. Treba im pomoć, no najčešće na sasvim novi i drugačiji način.
Teško je zamisliti neku drugu profesiju koja bi bila predodređenija za pružanje te usluge nove vrste, od pravne.
Korisnici pravnih usluga 21. stoljeća nisu više spremni u svijetu rješavanja konflikata i sporova tražiti i koristiti pravne usluge koje su po svom sadržaju i izvedbi gotovo jednake onima kakve su se pružale još na početku 20. stoljeća, pa i ranije. Oni će rado koristiti i platiti pravne usluge koje im u život i u poslovanje donose novu vrijednost.
Oni više ne žele ni koristiti niti plaćati pravne usluge koje za njih predstavljaju svakovrsni gubitak (trošenje vremena, novca, nematerijalnih resursa i dr.), neizvjesnost i rizik. Moderni korisnici pravnih usluga u današnjoj “ekonomiji na zahtjev” trebaju rješenje za svoje probleme danas, odmah, sada, jučer.
Nitko više ne želi ili neće koristiti usluge, pa ni pravne, ako uz njihovu pomoć ne može riješiti svoje probleme na brz, ekonomičan, efikasan i human način ili one koje im ne donose novu vrijednost u njihov život i poslovanje.
Potpuni zaokret pravnika prema korisnicima pravnih usluga
Vjerujem da je krajnje vrijeme da mi pravnici sasvim promijenimo pristup svom svakodnevnom radu i pružanju svojih usluga. Trebamo žurno popraviti korisničko iskustvo svojih usluga. Da bismo u tome uspjeli, trebamo za 360 stupnjeva promijeniti svoj pristup korisnicima.
Umjesto da nam je samo važno ono što je pravno relevantno, mora nam postati VAŽNO SVE ONO ŠTO JE KORISNICIMA NAŠIH USLUGA VAŽNO.
Knowledge of the law – legal knowledge – is of doubtful value if it ignores the demands and ideals of (humanity and – op.a.) society. – Peter Van Schilfgaarde
Riječ je o poslovnom pristupu koji primjenjuju svi moderni poslovni subjekti na tržištu. Zbog nekog razloga velik dio pravne profesije još uvijek vjeruje da se ti poslovni – tržišni modeli na nju ne odnose. Odatle i značajno smanjenje potražnje za tradicionalnim pravnim uslugama, posebno kada je riječ o rješavanju konflikata i sporova.
Da bi se to dogodilo, nije potrebna samo spremnost pravne profesije i pravnih institucija na žurne promjene i prilagođavanje potrebama novog vremena, već je još i više potrebno da korisnici pravnih usluga žurno i jasno artikuliraju svoje potrebe i interese te da od pravnika zatraže njihovo ispunjenje.
Poslovni i poduzetni ljudi, kao pokretači svekolikog napretka u društvu, koji su izravno zainteresirani za moderne pravne usluge 21. stoljeća, u ovom pogledu mogu i trebaju preuzeti vodstvo. Vlak je već krenuo s perona. Onaj tko u taj vlak ne uskoči, ostat će na mjestu.
Kolege i kolegice pravnici, promijenimo se pozitivno i svojevoljno prije nego što kao profesija budemo prisiljeni na promjene ili prije nego što nas u našem “nastojanju” da sve ostane kako jest, zamijene neki drugi. Moderna tehnologija u tom je pogledu već napravila prve korake.
Iskoristimo priliku i uskočimo u ovaj vlak promjena, makar to bio i posljednji vagon. Odlučimo od danas raditi isključivo za zadovoljne, umjesto za nezadovoljne klijente, neovisno o tome kakvu im uslugu pružali. Samo zadovoljni klijenti rado plaćaju svoje račune!
stručnjaka za medijaciju s dugogodišnjim iskustvom i visokim međunarodnim ugledom.
