Nakon svega što smo proživjeli tijekom ove godine, malo tko ima hrabrosti gledati desetljeće unaprijed, no to je daleko bolje od života u prošlosti, osim ako iz njega ne crpimo pozitivne primjere koji su utabali put društvu u kojem danas živimo. Koliko god se izazovnom činila ova 2020. godina, ona će biti zapamćena, najavila je tako sredinom rujna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, kao prva godina digitalnog desetljeća Europe. Postavljena su tri ključna cilja: tehnologija u interesu građana, pravedno gospodarstvo koje potiče tržišno natjecanje te otvoreno, demokratsko i održivo društvo. Dodatni je to angažman u borbi za inicijalnu ideju na kojoj je i nastala Europska unija – jako, univerzalno europsko tržište s ciljem jačanja pozicije u globalnoj utrci. No što za Hrvatsku znači ova najava šefice Europske komisije? Znači da je Europa još odlučnija provesti ono što konstantno ponavlja – digitalnu transformaciju svih zemalja članica. Koliko god se mi njoj opirali, možda zbog straha i needuciranosti, a možda i zbog vjekovne navike da je transparentnost samo pojam bez stvarnog značenja, vrijeme je da shvatimo kako digitalna transformacija nije pitanje izbora i prihvatimo je kao neizbježnu, neophodnu i nezaobilaznu. Naravno, ako i dalje mislimo graditi poduzetnički san u Hrvatskoj, zemlji članici Europske unije.
Posljednjih godina često se u medijima vrtjela fraza “data is the new oil”, no mahom su kuloari to doživljavali kao osvrt na “zločesto” prikupljanje podataka iz našeg digitalnog svijeta. Malo tko je shvaćao kompleksnost i važnost poruke koja stoji iza toga – informacije su ključan sastojak svakog poduzetničkog uspjeha i svakog društvenog uspjeha. Ne moramo to gledati u globalnoj perspektivi, primjerice kako sustavno praćenje prikupljenih podataka o količini utrošene energije može pozitivno utjecati na energetsku učinkovitost. Istu frazu možemo primijeniti na svakoj kompaniji, bila ona mikro tvrtka s dva zaposlena ili globalna korporacija sa stotinom ureda diljem svijeta. Poanta je da ne možemo govoriti u uspješnom poslovanju ako nismo sposobni koristiti vlastite informacije o unutarnjim procesima jer se gubimo u labirintu suvišnih informacija kao posljedice zastarjelih oblika poslovanja; njegovanja kulta “pečata i potpisa” i gomilanja papira. Možemo li govoriti o dobroj kompaniji ako ona nije sposobna upravljati administrativnim poslovanjem? Ako generira trošak u nekorisnom radu zaprimanja pošte, prepisivanja podataka s računa, slaganjem dokumenata u fizičke arhive i gubljenjem sati na njihovo pretraživanje, ne može se smatrati uspješnom kompanijom. Ne danas, a posebice ne u desetljeću digitalne Europe.
Nisam pobornik metode “malo mrkva, malo batina”. Štoviše, ježim se od bilo kakvih oblika prisile jer pravo na izbor smatram temeljnim ljudskim pravom. No iz iskustva znam da je nas “domaće” dobro malo pogurati izvana kako bismo “njurgajući” ipak usvojili navike od kojih možemo gospodarski prosperirati. Jasno je kako će za pojedince digitalna transformacija biti prisilna digitalizacija. No vjerujem da će u konačnici shvatiti kako je odgovorno znati više.
Autor fotografije: Marko Lukunić, Pixsell
