Nekad se čini kao da je pravosuđe postalo “dežurnim krivcem” za sve naše probleme u društvu i da je božica pravde doista slijepa za sve naše probleme. No je li to zaista tako?
Kad se u našem društvu govori o pravosuđu, najčešće se to čini u negativnom svjetlu, oslanjajući se na malobrojne senzacionalne vijesti u medijima. Pritom se sasvim zanemaruje da ni jedna generalizacija nije ni točna ni opravdana.
Vjerovali ili ne, istraživanja su potvrdila da najveća nezadovoljstva sudovima u cijelom svijetu, kada govorimo o parnicama, pretežno dolaze od onih koju su ih izgubili (“sudovi i suci su nesposobni, nestručni, pristrani, korumpirani” itd.). Stranke koje su zadovoljne suđenjem i činjenicom da su uspjele u parnici, nikada se ne oglašavaju, a najmanje u javnosti.
Riječima se ne da opisati što povremeno čine neki od onih koji izgube parnice. Oni su se, kao i mnogi drugi, obratili sudovima najčešće ne s namjerom da riješe svoj životni ili poslovni problem, već da pred sudom dokažu da je njihova istina prava i jedina, te da pobijede ili poraze svog protivnika uz pomoć državne sile. Naravno, mnoge stranke unaprijed vjeruju da će pobijediti, premda im je već na početku parnice jasno da samo jedna od strana u tome može “uspjeti”.
Ona strana koja ne uspije, za svoj teški neuspjeh u postupku, u kojem je unaprijed preuzela rizik gubitka, prirodno i ljudski mora nekog okriviti. Uz krivca uvijek je lakše nastaviti sa životom nakon doživljenog poraza.
Pravosuđe – najšutljivija profesija na svijetu
Čini se da nije samo sudionicima parnica prikladno uvijek pri ruci imati “dežurnog krivca” za njihove probleme, već je mnogima prikladno okrivljivati pravosuđe za mnoge ili sve probleme u društvu. Ova zadaća im je olakšana s činjenicom što je pravna, a posebno pravosudna profesija, najšutljivija profesija na svijetu. Pravosuđe o tome šuti, kao da se njega to uopće ne tiče.
Pravosuđe nije otok izvan društva. Jednako je dobro ili loše kao i ostali njegovi dijelovi. Ni u pravosuđu ni u bilo kojem dijelu našeg društva, ni blizu nije sve loše, kako se to uporno i rado ponavlja. Loši su samo loši konflikti. Loše je ljudsko neznanje, nevoljkost i nespremnost da vlastite konflikte primarno rješavamo bez sudova i bez prava, NA MIRAN NAČIN.
Pravo na mirno rješenje konflikta kao temeljno ljudsko pravo
Pravo na mirno rješenje konflikta treba promovirati kao temeljeno ljudsko (ustavno) pravo. Često se ponavlja da je pravo na pristup sudovima (pravdi) temeljeno ljudsko pravo. To je sasvim točno usprkos čestom nerazumijevanju koncepta prava i pravde u sudovima.
Pravo na pristup sudovima često se zloupotrebljava, kako od sudionika konflikta – tako i od mnogih pravnih profesionalaca, do te mjere da se pretvorilo u svoju suprotnost – u NEPRAVO.
U 21. stoljeću, kad se sve ubrzano mijenja, više ne bismo smjeli šutke podupirati korištenje isključivo tradicionalnih neizmijenjenih pristupa u rješavanju konflikata i sporova, koji u današnjem obliku datiraju još iz 19. stoljeća, pa čak i od ranije.
Tako, primjerice, više ne bismo smjeli dopustiti mogućnost da nam druga strana u konfliktu samovoljno uskrati naše pravo na njegovo mirno rješavanje i mirno rješenje na brz i ekonomičan način, samo zato što ona to ne želi, neće, ne da joj se, misli da je to znak slabosti, zato što nam želi u sudnici “pokazati” da je baš ona u pravu ili zato što joj se profesionalno savjetuje da takav prijedlog ne prihvati i da ide u parnicu – jer je to za nju “bolje”.
Kada druga strana u konfliktu protiv nas podnese tužbu (ostvarenje prava na pristup sudovima), mi nemamo izbora nego uključiti se u suđenje. U protivnom, gubimo parnicu još i prije nego što je počela.
Međutim, ako mi toj istoj drugoj strani u konfliktu predložimo mirni postupak njegova rješavanja, a ona to odbije, mi ne možemo dalje učiniti baš ništa, osim odustati, tužiti je ili da ona tuži nas.
Je li to doista pravo na pristup pravdi?
Zašto bi samo imali zagarantirano pravo na pristup sudovima i sudskoj pravdi? Zašto sudionici konflikta ne bi imali pravo na stvarnu pravdu do koje samo oni mogu doći kao njegovi jedini vlasnici i kao oni koji jedini znaju koje je najbolje rješenje za njih? Takvo rješenje je jedino u kojem nema ni pobjednika ni gubitnika – rješenje skrojeno prema njihovim jedinstvenim potrebama i mjeri.
Takvim rješenjem svi pobjeđuju, jer svaki sudionik konflikta u ovom slučaju na brz i ekonomičan način pronalazi i zadovoljava neki svoj interes.
Nismo ni svjesni da nam pravdu u našim konfliktima rijetko može osigurati država, sudovi ili suci. Pravdu u konfliktu možemo dobiti samo od druge strane u konfliktu, kao što je i samo mi možemo udijeliti drugoj strani. Do pravde možemo doći samo ako je osiguramo i jednoj i drugoj strani u konfliktu. Nema veće i bolje pravde za sudionike konflikta od one u čijem traženju i kreiranju oni aktivno i izravno sudjeluju.
Ogromna je razlika između pravom nametnutog rješenja sudionicima konflikta i poziva njima da aktivno i izravno sudjeluju u postupku njegova rješavanja i kreiraju vlastito rješenje.
Uz vlastito rješenje u vlastitom konfliktu isključeno je nezadovoljstvo njegovih sudionika. Oni uz ovakvo rješenje nemaju bilo kakvu potrebu za nezadovoljstvom i okrivljavanjem bilo koga za rješenje konflikta koji su kreirali sami. Vlastito, ni od koga nametnuto rješenje, sudionici konflikta doživljavaju ne samo svojim, već i pravednim (riječ je o najvišem obliku pravde u konfliktu). Zato ga kao takvog odmah dobrovoljno izvršavaju i pridržavaju ga se. Sudionicima konflikta lako je i ugodno izvršiti i održati rješenje konflikta koji su zajedničkim snagama i suradnjom kreirali.
Vrijeme je za obeshrabrivanje agresivnih praksi u rješavanju konflikata
Pravo je vrijeme da se obeshrabre agresivne i suprotstavljačke prakse i pristupi u rješavanju konflikata, uključujući i suđenje. Vrijeme je da se honoriraju suradničke prakse i pristupi te da se konačno uobičajeno i/ili potpomognuto SUPROTSTAVLJANJE među sudionicima konflikata zamijeni nastojanjima i postupcima usmjerenima na njihovu SURADNJU kao prvu opciju.
Pravo nije alat prikladan za rješavanje konflikata.
Možda niste razmišljali o tome da pravo nije prikladan alat za rješavanje konflikata. Pravo je alat za rješavanje pravnih problema. Konflikt nije pravni problem, već problem u odnosu, u komunikaciji (kriza u komunikaciji). Zato pravo nema rješenje za konflikt. Pravo iza sebe, pored svoje logike te formalnih i strogih nerazumljivih pravila, ima samo SILU. A sile se “svi” plaše. Plaše se “prijetnje” i sankcija u slučaju nepoštovanja silom nametnutih rješenja.
Zato je u sudskom ozračju “straha” tegobno sudjelovati (boravak u sudnici tijekom suđenja svrstava se među najteža ljudska životna iskustva). Ono je tegobno, među ostalim, i zbog stalno prisutne prijetnje poražavanja. Riječ je o prijetnji unaprijed neodređenog i neizvjesnog rješenja nad kojim nitko od sudionika parnice nema kontrolu. Ovo se događa samo zato što sudionici parnice vjeruju da su jednostrano u pravu i da se nakon neuspjelih pregovora, u kojima nisu jedni druge uvjerili u svoj osjećaj “ja sam u pravu”, ocijenili da se više ništa ne da učiniti. I zato su odlučili da je jedini način rješenja njihova konflikta prebaciti odgovornost za njegovo rješenje na treću nepoznatu osobu (suca) i dati joj pune ovlasti da odluči o njihovu životnom ili poslovnom problemu umjesto njih, a često i bez njih.
Tako sudionici konflikta odluku o svojoj sudbini sasvim ispuštaju iz svojih ruku i predaju je u ruke suca koji je u parnici najmanje informirana osoba o predmetu njihova spora. Suci su danas u parnici zakonom sasvim lišeni alata za utvrđivanje istine i njihova odluka ovisi isključivo o dijametralno suprotnim informacijama i poluinformacijama (poluistinama, a često i neistinama), koje im serviraju stranke. Svaka od njih vjeruje da će predočene činjenice i dokaze sudac ili sutkinja nekakvim nadnaravnim supermoćima posložiti baš u njihovu korist. Zato se, pored ostaloga, rijetko događa da i jedna i druga strana u parnici dobiju ono što su očekivali, neovisno o tome dobili je ili izgubili. Kod činjenice da stranke osobno u parnici ne sudjeluju aktivno i izravno (već najčešće preko posrednika), kao ni u odluci o njezinu rješenju, njihovo nezadovoljstvo takvim rješenjem je i više nego razumljivo.
Zato kada sudionici konflikta nisu uspjeli ili ne žele mirno rješenje spora te kada se svojom voljom (tužitelj) ili bez svoje volje (tuženik) odluče za parnicu, od tog trenutka oni unaprijed preuzimaju ne samo sudska parnična pravila, već i rizike i posljedice suđenja za njih. Oni u svako doba, bilo prije – bilo tijekom parnice, imaju mogućnost isključiti rizik suđenja dogovorom.
Posljedice pravomoćnih presuda nastupaju samo zato što se sudionici spora o njegovu rješenju prethodno nisu dogovorili.
Brojni su primjeri propuštanja te vrste u parnicama u kojima i pored dobrih ponuda s jedne ili druge strane, sudionici parnice nisu postigli dogovor, već su jednostrano ili zajednički odlučili da parnica traje, da idu do kraja s namjerom da jedna drugoj dokažu da su apsolutno u pravu – da će pobijediti.
Imati pravo u životu i u pravu – nije jedno te isto!
Ona stranka koja u parnici ne raspolaže dokazima za svoje pravo ili koja propusti pravodobno poduzeti odgovarajuće pravno-zaštitne radnje, gubi parnicu neovisno o istinitosti njezinih tvrdnji, jednostavno zato što ih nije na pouzdan način uspjela potkrijepiti dokazima. Ako tomu još dodamo i činjenicu da se “pobjedniku” u parnici garantira samo presuda, no ne i ostvarenje presuđenog, silina mogućih parničnih problema za stranke u parnici enormna je.
I još nešto, u parnicama se sasvim zanemaruje da se silom prava rješava samo pravni problem. Njihov stvarni konflikt, koji je bio povod za parnicu i koji je skriven iza njihovih za potrebe parnice naknadno umjetno kreiranih pravnih pozicija, čak ni nakon okončanja dugogodišnje parnice, trajno ostaje neriješen. Zato i nakon pravomoćne presude postoje veliki i trajni izgledi da se neugašena žeravica konflikta između sudionika neriješenog konflikta vrlo skoro ponovno pretvori u požar. U slučaju kada se to doista dogodi sasvim je upitan smisao prethodnog dugotrajnog parničenja koje nije donijelo ni olakšanje niti trajno rješenje i mir.
Samo dogovor između sudionika konflikta koji oni sami kreiraju, sami ili uz nečiju pomoć, može trajno riješiti nastali konflikt i donijeti trajni mir.
Tko je vlasnik konflikta?
Ako sudionici konflikta žele biti zadovoljni njegovim rješavanjem i rješenjem, ako žele postati zadovoljni sustavom rješavanja konflikata, trebaju njihovu rješavanju pristupiti na način sasvim drugačiji od onog koji ih je proizveo. Sudski “pravni rat” često nije taj način.
U parnicama početni konflikt između njegovih sudionika samo višestruko eskalira i uvećava se do enormnih razmjera te prijeti sasvim neizvjesnim ishodom, koji često ne predstavlja rješenje trajne prirode. Ovako početno mali i privremeni problem za sudionike konflikta postaje VELIKIM i (dugo)trajnim.
U parnicama su stranke, zbog prirode postupka i njegovih strogih procedura, osobno sasvim pasivizirane i neutralizirane od bilo kakvog stvarnog i izravnog utjecaja, bilo na postupak – bilo na njegov rezultat. One u ionako već velikoj boli i frustraciji zbog devastirajućih posljedica konflikta i suprotstavljanja, koji se u parnici samo uvećavaju, u parnici ostaju doslovce paralizirane u donošenju odluka bilo koje vrste koje bi ih izvukle iz težine situacije u kojoj se nalaze. I pored svega odlučuju se ne činiti (mijenjati) ništa.
Svoju sudbinu one sasvim predaju u ruke nama pravnicima te pasivno i bez “otpora” prepuštaju nam da mi, kao profesionalci koji znamo pravo, vodimo njihov spor umjesto njih, a po mogućnosti i bez njih, u uvjerenju da oni sami doista više ništa ne mogu učiniti. Zato se prečesto počinju oslanjati isključivo na naše pravničke procjene, mišljenja, znanja i vještine, umjesto na svoje vlastite. Tako one vrlo brzo u parnici postaju objektom, umjesto najvažnijim subjektom.
Uz takvu snažno raširenu i podržanu poslovičnu fizičku isključenost stranaka iz njihovih parnica, koje su za njih i bez toga tegobne, nerazumljive, neizvjesne, skupe i predstavljaju rizik izvan kontrole, parnice počinju živjeti samostalnim životom. U parnice bez stranaka, kao najvažnijih osoba i jedinih osoba kojima je važan predmet spora, u naravi više nitko nije izravno uključen (pravnici u njih ne mogu biti izravno uključeni, oni samo profesionalno obavljaju svoj posao). U takvim okolnostima svaki napor ili pokušaj dogovornog i mirnog rješenja parnice ne podržava se, čak štoviše, destimulira se s mnogo strana i zato je najčešće već unaprijed “osuđen na neuspjeh”. Na taj način stranke samo više i više tonu u poteškoće i nezadovoljstvo.
Sporazum, mirno rješenje, nagodba znače SMRT parnice, a nitko, pa ni parnica, ne želi umrijeti.
Vlasnici konflikta moraju preuzeti odgovornost za konflikte
Vjerujem da se možemo složiti da pravosuđe samo po sebi ne proizvodi konflikte i sporove. Konflikte stvaraju sudionici sporova koji nisu u stanju ili ne znaju kako upravljati njima. Zato odgovornost za konflikte primarno trebaju preuzeti njihovi vlasnici koji su ih proizveli.
Oni u tom pogledu trebaju pomoć, pa i pravosudnu. Vlasnici konflikata nisu odgovorni samo za svoje konflikte, već i za način njihova rješavanja. Oni su time posredno odgovorni i za stanje u pravosuđu te za način na koji ga koriste. Da bi u tome uspjeli, treba im osigurati alate za rješavanje njihovih konflikata u sudovima i izvan njih, s pomoću kojih će ih primarno rješavati bez potrebe za suđenjem.
Kada se stranke već odluče za sud, zadaća sudova i sudaca nije i ne smije biti samo suditi, već primarno pomoći da se pronađe put do najboljeg rješenja za strane, bez suđenja.
Sudovi žurno trebaju prestati biti dehumanizirana mjesta u kojima će se sudionici parnice osjećati neugodno do boli i biti nevidljivi, kao i mjesta na kojima će se samo demonstrirati državna sila (naravno, ponekad je doista potrebna) i visok stupanj kontrole nad njima u stvarima samo njima bitnima. Sudovi moraju biti mjesta na kojima će se građani osjećati dobro i sigurno, znajući da i u sudovima mogu dobiti savjet ili pomoć oko rješenja svog životnog ili poslovnog problema na za njih najprikladniji način – bez suđenja.
Sudovi postoje radi građana
Sudovi jesu i trebaju biti JAVNI SERVIS korisnicima njihovih pravnih usluga. No sudovi ne smiju biti prva ni jedina ni najbolja opcija.
Ako želimo promjenu u ovom pogledu, ako želimo ići naprijed, pravosuđe za sudionike raznovrsnih konflikata treba prestati biti prva i jedina opcija. Ono MORA postati posljednja opcija za rješavanje konflikata, tek kada sve druge konsensualne metode ne uspiju. Neuspjeli izravni pregovori između sudionika konflikta i njihovih odvjetnika nisu jedina konsensualna opcija i nisu signal da je došlo vrijeme za parnicu i suđenje. Neuspjeli pregovori signal su da je pravo vrijeme za naprednu verziju pregovora – za MEDIJACIJU.
Medijacija nije alternativa suđenju, već neuspjelim pregovorima.
Ako uvijek koristimo samo sudove kao jednu jedinu opciju i kao jedini alat za rješavanje konflikata, nikome ne može biti dobro, pa ni pravosuđu. Promjenu takvog jednostranog pristupa, i pravosuđe bi dobilo priliku postati efikasnijim jer bi se uz smanjeni broj parnica moglo sasvim posvetiti isključivo sporovima koji se ne mogu riješiti bez suđenja.
Pravo je prevažno da bismo brigu o njemu prepustili samo pravnicama i pravnicima
Najbolje diskusije o pravu u kojima sam sudjelovao bile su u grupama u kojima su pravnici bili u manjini. Duboko razumijevanje života i poslovanja, svijest o važnosti prava, kao i snažna potreba i sposobnost korisnika pravnih usluga (građana i poslovnih ljudi) za rješavanje konflikata na efikasan i ekonomičan način, pravnike doslovce zateče, ali i oplemeni.
Samo uvećanim razumijevanjem te snažnom ravnopravnom i partnerskom suradnjom između pravnika/-ca i nepravnika/-ca te pravnog sustava s jedne strane i građana, javnosti i društva s druge strane, možemo u ovom pogledu naprijed, i kao pojedinci i kao društvo.
To je jedini način da PRAVO opet postane i ostane kreativnim alatom, a ne KOČNICOM. To je jedini način da pravo postane RJEŠENJEM za brojne životne i poslovne probleme, a ne prečesto samo knedla u grlu njihovih vlasnika. Rješenja za to su nam svima nadohvat ruke. I mi, pravnici, u tom pogledu žurno trebamo i možemo umjesto dijelom problema, postati dijelom rješenja.
Nema pozvanije profesije da u tome sudjeluje i uspije – doli pravne!
stručnjaka za medijaciju s dugogodišnjim iskustvom i visokim međunarodnim ugledom.
