Nakon pandemije dodatno su porasli stres, tjeskoba i nesanica, dok slobodnog vremena i kretanja imamo sve manje. Kortizol raste, produktivnost i kvaliteta odluka padaju, a organizacije plaćaju cijenu u vremenu i novcu. U tom kontekstu, današnji menadžment uvelike čine milenijalci, sada u ključnim životnim ulogama. Balansiraju između male djece i starenja roditelja, a kao roditelji često biraju pristup temeljen na empatiji i komunikaciji, uz minimalne kazne i granice. Vrijedna praksa koja njeguje odnose, ali može zamutiti uloge i granice. Ne čudi da se gotovo polovica milenijskih roditelja osjeća pregorjelo. Stoga, postavljanje osobnih granica postaje pitanje poslovne otpornosti, a ne privatne preferencije.
Granice su, u srži, test osobne zrelosti i izraz individualne odgovornosti. Postavljamo ih prvenstveno sebi, a ne drugima „protiv nas“. One su pitanje osobne higijene, a danas i kolektivne održivosti. Alat koji povezuje i osnažuje, i ljude i biznise.
Granice su bazična psihološka potreba, kao sigurnost i pripadnost
Kroz njih učimo disciplinu, odgovornost i ravnotežu između slobode i ograničenja, užitka i odgađanja zadovoljstva, reda i kaosa. Kad ih nema, posljedice za pojedinca su preopterećenost, frustracija, impulzivnost ili grandioznost, pad motivacije i na kraju burnout. Za organizaciju to znači narušene odnose, gubitak povjerenja, odljev kvalitetnih ljudi, pad učinkovitosti i kulturu bez prostora za razvoj. Drugim riječima, ono što je osobna tema, brzo preraste u zajednički problem. Nasuprot tome, zdrave granice donose dosljednost, pravednost, poštovanje i sigurnost. One su okvir koji omogućuje odgovornost i ravnotežu. Bez njih nema zdravih ljudi ni sustava.
Granice su ograničenja koja povlačimo kako bismo štitili ono do čega nam je stalo, poput vremena, vrijednosti ili prioriteta. Mogu biti vremenske (kada smo dostupni), prostorne (gdje radimo ili koliko interakcije želimo), emocionalne (što je moje, a što tuđe), granice uloga (što pripada meni, a što drugome), pa čak i mentalne (o čemu hoću ili neću razmišljati). Sami ih definiramo i primjenjujemo kroz djelovanje ili komunikaciju.
Postavljanje granica je vještina i proces, a ne jednokratna odluka
Počinje jasnoćom vaših vrijednosti, potreba i mogućnosti. Zapitajte se što vam je doista važno i gdje nastaje pritisak koji ugrožava dobrobit. Slijedi određivanje snage granice, razlikovanje tvrdih (bespogovornih) i mekih (kompromisnih). Tvrda granica vas štiti, a meka njeguje. Primjerice, tvrda je da ne radite vikendom, a meka da niste dostupni poslije 17h. Nakon introspekcije dolazi proaktivna komunikacija. Ljudi poštuju ono što je jasno izrečeno, a zanemaruju pretpostavljeno. Kako kaže Brené Brown, jasnoća je ljubaznost. Riječi moraju pratiti djela. Promišljanje o akcijama koje ćete poduzeti omogućuju bolju pažnju na ono gdje biste mogli popustiti.
Granice traže dosljednost
Poštovanjem tvrdih granica otvarate prostor za nova rješenja koja s njima moraju doći. Ključni alat ovdje je reći „ne“. Ne slažem se s praksama koje poručuju da je jednostavno „ne“ dovoljan odgovor. Pri odbijanju započnite pozitivno, naglasite zajednički cilj ili vrijednost te ponudite rješenje. Time pokazujete da balansirate brigu o sebi i sustavu kojem pripadate. I, na kraju, redovito radite „self update“ jer ono što vas je štitilo jučer, danas možda više nije potrebno.
Vanja Prvulović, mag. psych., www.sinapsa.com.hr
