Naše emocije, naša ljutnja, tuga i strah, čine nas stalno “vrućim željezom” te nas tako potiču i omogućuju nam da stječemo nove, uspješnije poslovne i životne obrasce, pa ih treba poslušati. Piše mr. spec. Tanja Pureta, osnivačica i direktorica Ramiro d.o.o.
Ljudima upravo emocije omogućuju da razlikuju važno od nevažnog, smisleno od besmislenog, korisno od štetnog i sl.
Kada bismo imali samo racionalni um, ponašali bismo se poput kompjutora: mogli bismo prikupljati činjenice i povezivati ih na neke načine (prostorno ili vremenski), ali ne bismo imali pojma što one znače. Konkretno, vidjeli bismo da pčele često slijeću na cvjetove ili da sunce svakog dana izlazi i zalazi, ali ne bismo imali pojma što s tim informacijama možemo napraviti.
Koliko su emocije važne?
Primjere koliko su emocije važne za donošenje odluka i ostvarenje smislenog života imamo kod pacijenata koji su doživjeli razne traume glave.
Konkretno, Amerikancu Phineasu Gageu je nesretnim slučajem šipka probila lubanju i prekinula veze između dijelova mozga zaduženih za emocionalno i racionalno procesiranje. Preživio je, ali je posljedica bila da uopće nije mogao donositi odluke, jer nije mogao sagledati njihove posljedice. Nije mogao odlučiti što će raditi u nekom trenutku, jer su mu sve opcije bile jednako prihvatljive. Nedostajao mu je emocionalni kompas, koji bi mu davao kontekst što mu je važno, što želi, što treba, što može, što mu šteti i sl. S time se raspala i njegova osobnost, koja se gradi na odgovorima na pitanja tko sam, što radim, zašto to radim, što želim postići, što mi je važno i sl.
Da bismo postali osobe, ali i organizacije, kakve želimo biti, jako je važno da svjesno odgovorimo na spomenuta pitanja te da se razvijamo u područjima koja su nam važna. Pritom su nam emocije ključan saveznik, dajući nam energiju i motivaciju da budemo predani i sustavni u ostvarenju onoga što nam je važno, da ustrajemo i kad je teško, da pronađemo odgovore na prepreke te da biramo aktivnosti koje nas osnažuju te čine zdravima i uspješnima. Pomažu nam i da biramo ljude i organizacije sa sličnim ciljevima i vrijednostima te da s njima surađujemo.
Međutim, bez obzira na to što su emocije bar jednako važne kao i znanje čitanja, pisanja, matematike, fizike i sl., razumijevanju njihova jezika nitko nas ne poučava u redovnom obrazovnom sustavu.
Emocionalna inteligencija
S emocionalnom inteligencijom se ne rađamo – emocionalnu pismenost moramo steći, kako bismo kao punoljetne osobe mogli odgovorno donositi dobre odluke za sebe i svoju okolinu. Cilj je da razumijemo razliku između želja i potreba, da znamo razriješiti konflikte unutar sebe i s okolinom te da smo svjesni kako su prepreke normalan dio svakodnevice, kao i da imamo brojne načine da ih riješimo, umjesto da se prepuštamo stresu, strahu, bespomoćnosti, ljutnji, okrivljavanju, prebacivanju odgovornosti, ovisničkom ponašanju, dokoličarenju i sl.
Sve to učimo ljude i organizacije na našim treninzima, jer dobnih granica za usvajanje ovih znanja, srećom, nema. Mogu se stjecati jednako uspješno i u poznim godinama, tako da u ovom slučaju ne vrijedi izreka da se “željezo kuje dok je vruće”. Upravo nas naše emocije, naša ljutnja, tuga i strah, čine stalno “vrućim željezom” te nas tako potiču i omogućuju nam da stječemo nove, uspješnije poslovne i životne obrasce, pa ih treba poslušati.