Godinama, gotovo dva desetljeća, slušam priču o tome kako je budućnost stigla, kako možemo biti ponosni što ulazimo u 21. stoljeće, gdje će sve čarobnim štapićem biti promijenjeno, bolje, dostupnije i kvalitetnije. Riječ ekologija ponavlja se na svakom koraku, a zdrav život, zdrava ekonomija i zdravi odnosi gotovo su zasjenili i pobijedili strahote Domovinskog rata i strah koji je nastao nakon monumentalnog raspada Sovjetskog saveza.
Izvrstan marketing koji promovira ekološku budućnost učinio je da osjećam kako je nova budućnost, budućnost pravedne raspodjele resursa, budućnost u kojoj ćemo odgajati djecu u miru i u kojoj ćemo svi imati jednake prilike za samoostvarenje, gotovo nadohvat ruke.
Doista sam u to vjerovao, vjerujem i sada, no ne u tako skoro vrijeme i ne u trenutnoj paradigmi svjetske ekonomije. Šarena laža ekonomije neopterećene fosilnim gorivima koji već više od stotinu godina koče, da dobro sam napisao, koče razvoj čovječanstva, srušila se pod licemjerstvom zemalja članica EU-a koje jednostavno ne mogu funkcionirati bez energenata zemlje koja, znajući to, na smrtonosnim projektilima piše sramotne poruke: „Za djecu“.
I ovaj put sam ponosan što sam iz Hrvatske!
Da, doista ponosan, jer smo zauzeli čvrst stav kako naša ekonomija neće podržavati ekonomije agresora, nasilnika i zločinaca. Naravno, svjestan sam kako i mi nismo dobro razvili planove za energetsku neovisnost i neovisnost o uvozu hrane, koje moraju biti temelj ekonomije jedne zdrave, slobodne zemlje. Danas, kada svi imamo pravo glasa, bio on mudar ili obična svakodnevna glupost koju tako zdušno promoviramo na nekoj od društvenih mreža, sloboda se više ne mjeri brojem prosvjeda, brojem slobodnih medija, već brojem kilovata i tona koje smo stvorili sami. Moćna mašinerija njemačkog gospodarstva posrće u sveukupnoj ovisnosti o plinu, Mađarska otvoreno koketira s agresorima i svi se ponašaju kao da sutra ne postoji. Barem ne slobodno sutra, gdje neće dominirati nasilnik s većom toljagom, već mudrost, jednakost, znanje i strategija zdravog razvoja.
Napokon moramo krenuti stazom ekologije koja je svima u ustima, a nikomu doista u srcu. Moramo shvatiti kako bezgranično podizanje profita vodi samouništenju.
Maske su pale
Možemo vidjeti divljanje cijena energenata, a nakon toga i svega drugog, uzročno posljedičnim vezama troškova i krajnje nehumane pohlepe krajnjih distributera svih vrsta roba. Licemjerne izjave kako bi sve poskupjelo još više da vlada nije smanjila PDV na neke prehrambene proizvode, više ne mogu zavarati ni najgorljivije zagovornike kapitalizma. Agresor nam je svima pokazao koliko smo slabi, nehumani i bešćutni, samo kako bi zaštitili današnji standard života koji je dugoročno neodrživ. Planet nam to govori godinama. No mi ga, ni nakon strašnih upozorenja, ne slušamo. Ne samo mi, već ni moćne članice EU-a, koje su napokon pokazale svoje pravo lice. I „najinteligentnije“ su mi izjave koje su sve glasnije, izjave kako svi moramo graditi nuklearne elektrane kako bismo postali energetski neovisni o energentima nasilnika. Zar smo zaboravili Černobil? Iako nas na njega svakodnevno podsjećaju. Zar smo zaboravili kako nuklearni otpad zagađuje zemlju još tisućama godina?
