Anna Gaspotić iz Pule poznata je kao fotografkinja koja razvija session fotografiranje i koja uvijek osmišljava nove koncepte. Njezine izložbe imaju cilj osnažiti i osvijestiti ljude o predrasudama vezanima uz tijelo.
“Fotografiranjem pomažem poduzetnicama da izgrade bazu za dobar imidž brenda, pogotovo ako su na početku svog poduzetničkog puta. Motivacija mi je vječna potreba da (na) nešto (u)kažem. Fotografija je moj način izražavanja i mislim da svaki autor ima dužnost svojim radom pridonijeti boljitku društva na bilo koji način”, kaže Anna.
Opišite nam svoj poduzetnički put, jeste li fotografkinja oduvijek? Što je to što vas u radu inspirira?
Nažalost, nisam fotografkinja oduvijek. Prije fotografije i otvaranja vlastitog studija, radila sam kao ekonomistica, a fotografija mi je bila samo hobi. Kad mi je istekao ugovor na tom radnom mjestu, odvažila sam se slijediti svoje snove. Radila sam najprije nekoliko godina kao freelance fotografkinja, a nakon nekoliko godina odradila sam prekvalifikaciju za fotografa i otvorila svoj obrt i studio.
U radu me inspiriraju ljudi koje fotografiram i svakodnevne životne situacije koje želim prenijeti konceptualnom fotografijom. Svaka osoba ima svoju priču i svoje motive za fotografiranje. Napraviti dobar portret osobe koja stoji ispred mene je i izazov i inspiracija istovremeno. Ovjekovječiti tu osobu da ona sama bude zadovoljna, a opet prikazati je kako ju ja vidim i na neki način prenijeti bar djelić njene osobnosti, to je inspiracija. S druge strane, u konceptualnom radu (koji mora imati neku priču) inspiracija su mi svakodnevne životne situacije i stanje u društvu.
Fotografska djelatnost proteklih godina doživljava velike promjene. Kako vi doživljavate te promjene?
Fotografija se tijekom godina puno mijenjala i već je dugo dio marketinga, samo je s digitalijom postala pristupačnija i jednostavnija za korištenje. Sretna sam što je tako. Nisam sretna s činjenicom da se na društvenim mrežama forsira to da svi moraju biti kreativni, što za posljedicu ima sve više plagijata pod krinkom “inspiracije”.
Stječe se dojam da fotografska djelatnost izumire. Ali dok drugi zatvaraju, vi svoj biznis sve više razvijate?
Digitalna fotografija danas je pristupačna svima i praktički nije potrebno znanje za rukovanje fotoaparatom u automatskom modu. To je dovelo do toga da se mnogi bave fotografijom te tako dolazi do spuštanja cijene fotografskih usluga. Mislim da mnogi zatvaraju svoje biznise jer je nemoguće cjenovno konkurirati velikom broju ljudi koji fotografiraju. Mnogima je fotografija honorarni posao, a pritom nemaju troškove koje imamo mi kojima je to jedini izvor prihoda. Nažalost, s godinama i tehnologijom ovaj magičan zanat je jako obezvrijeđen.
Vlasnica ste fotografskog studija u Puli. Kako izgleda vaš radni dan?
Svaki dan je drugačiji. Važno je napomenuti da Lux nije klasičan fotostudio na kakve ste navikli. Ne printam fotografije i ne radim fotografije za dokumente i evente, stoga nemam ni fiksno radno vrijeme. Neke dane sam u studiju dva sata, a neke po cijele dane. Kada imam fotografiranje, uvijek odradim pripremu dan prije. Ako slažem neki poseban set (npr. božićni), to zna trajati i nekoliko dana. Neke dane sam prikovana za kompjutor i obradu cijeli dan, neke dane nisam uopće u studiju jer obavljam nabavu rekvizita, provjeru lokacija itd.
Sve više se govori o fotografskoj manipulaciji. Kakav je vaš stav o tome i kako to promijeniti?
Fotografska manipulacija je uvijek postojala, no sada počinje graničiti sa zdravim razumom. Kada pričamo o portretu, neki ljudi kao da ne vide da to nisu oni s toliko filtera i izmijenjenih crta lica. Te promjene me rastužuju jer se kose s mojim principima i vrijednostima fotografije koju radim. Ali me i zabrinjavaju jer imaju negativne posljedice na psihu, samopouzdanje i samopoštovanje ljudi. Pogotovo mladih. Ništa dobro iz njih ne možemo naučiti, no treba što više raditi na osvještavanju tih problema.
Poznati ste kao fotografkinja koja razvija session fotografiranje i koja uvijek osmišljava nove koncepte? Po čemu su vaše fotografije specifične u odnosu na konkurenciju i kako sve te ideje štitite od kopiranja?
Konkurencija u kreativnom izražavanju ne postoji. Moje ideje dolaze isključivo iz moje glave, moje mašte, mog pogleda na svijet. S godinama se razvije neki vlastiti prepoznatljiv stil. Znate ono kada prepoznajete autora samo gledajući fotografiju? E, na to mislim! U svako fotografiranje se dam 100% i pridajem pažnju detaljima. Nažalost, nema načina da se fotografski rad zaštiti od kopiranja.
Kroz fotografiju progovaram o problemima koji su dio naše svakodnevice i osvještavam javnost o istima. Poruka posljednje izložbe “One size beauty” progovara o body positivityju i ukalupljivanju u nedostižne kalupe ljepote koji imaju negativne posljedice na samopouzdanje žena.
Anna Gaspotić
Bez dobre fotografije gotovo da i nema uspješnog predstavljanja. Kako fotografiranjem pomažete poduzetnicima u izgradnji njihovih brendova?
Fotografija je često prvi susret koji potencijalni kupac ima s brendom. Fotografiranjem pomažem poduzetnicama da izgrade bazu za dobar imidž brenda, pogotovo ako su tek na početku svog poduzetničkog puta ili se duže vrijeme kriju iza nekakvog loga i sl. Predstavljam ih u najboljem svjetlu (doslovce), što im pomaže u razvoju njihovog poduzetničkog imidža. Uvijek mi je cilj osnažiti osobu ispred objektiva, pa tako i u poslovne svrhe.
Ipak, ne možemo za svaku potrebu angažirati fotografa. Možete li nam dati nekoliko korisnih savjeta koji će pomoći da sebe i svoje brendove fotografiramo na ispravan način?
Ono čega se držim je parola “manje je više”. Nemojte pretjerivati s bojama, uzorcima i stvarima u kadru. Neka fotografija bude čista, jasna i dobro osvijetljena. Pazite na sjene na licu i izbjegavajte sunce u podne. Mislim da jednostavno nije ozbiljno sebe, kao stručnjaka i svoj biznis predstavljati selfijem s telefona.
Čitamo u medijima da ste autorica nekoliko samostalnih izložbi. O kakvim se projektima radi?
Da, iza sebe imam četiri samostalne izložbe. Radi se o projektima osnaživanja ili hommagea. Neke izložbe su hommage (jedna mom djedu, druga retro crno/bijelom filmu), a druge izložbe imaju cilj osnažiti i osvijestiti ljude o predrasudama vezanima uz tijelo (bilo kroz satirične poruke tijela, shvaćanje tijela kao dijela cjeline jednog bića ili kritiku modnoj industriji na ukalupljivanje u određene forme).
Ideje dobivam iz svakodnevnog života, iz situacija koje mi se dogode ili koje me na neki način dirnu. Motivira me vječna potreba da (na) nešto (u)kažem. Fotografija je moj način izražavanja i mislim da svaki autor ima dužnost svojim radom pridonijeti boljitku društva na bilo koji način.
Boudoir fotografiranje je novina kojoj trenutno pridajete veliku pažnju. Što naše poduzetnice mogu doživjeti i očekivati od takvog fotografiranja i zašto biste im to preporučili?
Mi, žene, često imamo totalno krivo (lošije) viđenje sebe i potreban je samo pogled kroz tuđe oči da se to promijeni. S boudoir fotografijom dogodi se promjena u pogledu na sebe i svoje vrijednosti, na vjeru u sebe, što za posljedicu ima ispunjeniju ženu i samouvjereniju poduzetnicu. Ključ u tom preokretu je da se žena odluči na taj tip fotografiranja iz iskrene želje za promjenom, a ne iz očaja. Dojmovi klijentica su uvijek pozitivni, a najviše me razveselila ispovijest klijentice kojoj je iskustvo boudoir fotografiranja pomoglo da drugačije vrednuje sebe i u konačnici izađe iz lošeg odnosa u kojem je bila psihički zlostavljana. To je velika stvar koja se zakotrljala samo jednim fotografiranjem. Boudoir fotografija je nešto što žene trebaju raditi prvenstveno radi sebe.
Jeste li pristalica fotošopiranja? Trebamo li fotošopirati ili ipak postoje ograničenja?
Ja nisam tu da kažem smije li se što ili ne. Pristalica sam fotošopiranja u određenim granicama. Nemam problem s micanjem, primjerice, podočnjaka ili strija jer smatram da to nije ono što čini ljepotu jedne žene jer se njezina ljepota nalazi u cjelini njenog bića izvana i iznutra. Ono što ne podržavam je pretjerano fotošopiranje gdje koža više nema pore, povećavaju se oči, mijenjaju crte lica ili oblik tijela. Mislim da je dobra obrada ona koja je neprimjetna i takve se držim u svom radu.
U današnje vrijeme je za uspješno ostvarenje vizije potrebno prepoznavati nove prilike. Možete li nam opisati svoju poduzetničku viziju?
Moja je poduzetnička vizija biti prepoznatljiva kao fotografkinja koja njeguje elegantnu fotografiju koja se radi iz želje i potrebe za osnaživanjem i osvješćivanjem osobe koja se fotografira. Naravno, i iz želje za uspomenom. Misija mi je približiti ljudima fotografiju educiranjem o tome da to nije samo “klikanje”, kao što mnogi misle. Želim im pokazati vrijednost prave fotografije i važnost pristupa fotografa kao profesionalca. Puno se dajem u svoj posao i ljudi to prepoznaju.
Gdje se vidite za pet godina?
Vidim se u većem studiju s još užom ciljnom skupinom i puno osnaženih žena iza sebe.
