Edukacija, znanje i moć koje ona donosi, tijekom cijele je povijesti privilegija onih koji otkrivaju, zalažu se, istražuju. Bez obzira na posljedice, Vikinzi se zapućuju malim brodom preko oceana u nadi za boljim sutra. Pet stotina godina prije Kolumba, šesto godina prije Britanaca, prije svih! Istraživanje novih obala, zadovoljavanje životne misije otkrivanja, bez obzira na prepreke, bile one posljedica ljudskih predrasuda i neznanja ili prepreka okoline, utkani su u sami bitak svih nas. Može ih spriječiti samo strah kako ćemo biti odbačeni od strane grupe, obitelji, partnera. Uvijek je tako kada je ispred nas neznan korak, presudan, ali ga nikako ne činimo.
Utabane staze današnje edukacije
Današnja edukacija kroči utabanim stazama, bila ona frontalna, pred razredom, online ili kombinacija jedne i druge koju nazivamo „hibridnom“. U životu punom neizvjesnosti i straha, jedino je znanje, pravo znanje, put koji vodi iz kaljuže plemenskih razmišljanja, besmislenih suočavanja cijepljenih i necijepljenih, dosadnih sati učenja činjenica koje je davno netko otkrio i prezentirao. Bila to istina ili ne. Ako se neka činjenica prezentira iznova, iz dana u dan, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, prije ili kasnije postaje činjenica, postaje istina. U puno slučajeva čak i dogma koju nitko ne smije niti dotaknuti umom! I nitko se ne pita zašto! Trebaju li nam u današnja vremena potpune nesigurnosti dobro utabane staze edukacije ili pak nešto novo? Nešto što će natjerati svakog đaka, studenta, polaznika i učitelja da preispituju zašto, kamo i iz kojeg razloga. Trebaju li nam roboti, ponavljači naučenog ili Vikinzi koji će otkrivati nove obale?
Svijet ne stvaraju oni koji kroče utabanim stazama, slijepo slijedeći pravila koja je postavio netko drugi u nekom drugom vremenu, u nekom drugom životu.
Treba nam drastična promjena!
U svim vrstama edukacije, koji je zajednički faktor, zajednički oslonac stabilnosti, a u biti najveća nepoznanica? Jednadžba sa samo jednim rezultatom. To je profesor, učitelj, edukator. Osoba od povjerenja kojoj vjeruju svi drugi, osoba koja i sama treba preispitivati svoje vlastito znanje. I prilagoditi ga vremenu. Može li to svaki edukator. Želi li? Na kraju, ova jednadžba s jednom nepoznanicom postaje jednadžba s beskraj nepoznanica. Kao i kod svakog drugog čovjeka. Jer, na kraju krajeva, edukator, učitelj, profesor isto je samo čovjek. Sa svim manama, predrasudama i najvećim neprijateljem svakog onog tko bi demokratski trebao prenijeti znanje, bez svoje vlastite prosudbe koju će prije ili kasnije utkati u umove učenika. Ego! Ego je prepreka priznavanju greške na kojoj se uči, ego je prepreka otkrivanju novog, ego je robovlasnik koji um drži u ropstvu predrasuda. Profesor koji iz jednadžbe izbaci ego, na dobrom je putu prema novim obalama. Profesor ili učitelj koji priznaje kako ne zna ništa, kako je to davno rekao Sokrat, edukator koji je otvorenog uma za promjene i tuđe mišljenje, samo on može pokušati odgovoriti izazovima vremena u kojem svi preživljavamo. Nemojmo se zavaravati, kontrolu smo odavno zagubili. No možemo li ići korak dalje? Izvući profesora iz pozicije moći i slijepog vjerovanja? Staviti ga u ravnopravnu ulogu sa studentima? Odgovor ćemo potražiti u nastavku ovog teksta.
