U zapadnom svijetu, a posebno u Hrvatskoj vlada svojevrsna opsjednutost ugovorima. Kroz dugotrajnu ljudsku praksu ugovaranja kroz povijest, ugovori su postajali sve duži, složeniji i nerazumljiviji, često do ekstremnih razmjera. Veoma dugo u ljudskoj povijesti ugovori su sklapali isključivo rukovanjem ugovornih strana. Drži se da je taj način ugovaranja imao najsnažniji obvezujući i samo-regulirajući oblik ikada. Riječ i ugled ugovornih strana bio je najbolja garancija za dobrovoljno izvršenje ugovora.
Razvojem masovnog društva, dakle, enormnim uvećanjem broja ljudi i njihovih odnosa, posebno onih poslovnih, te njihovim usložnjavanjem, rukovanje ugovornih strana kod sklapanja ugovora došlo je na posljednje mjesto i sasvim je izgubilo onaj početni samo obvezujući smisao. Rukovanje se pretvorilo u čisti usputni ritual uzajamnog čestitanja na postignuću bez stvarnog sadržaja.
Naravno, tome je pored ostaloga u mnogome kumovala utjecajna pravna profesija koja je obavljajući svoj posao sve profesionalnije i profesionalnije, kod pripremanja i sklapanja raznovrsnih ugovora, a u iskrenoj namjeri da pokaže sve što zna u korist svojih klijenata, od ugovora napravila prave manje ili veće enigme i misterije, ponekad nedovoljno razumljive i njima samima.
Ugovori postaju sve duži i složeniji
U ugovore se počelo uključivati sve više ugovornih odredbi, sve moguće i nemoguće situacije koje su se mogle zamisliti počele su se njima predviđati i uređivati, a za postupanje protivno ugovornim odredbama u ugovore su se unosile sve kreativnije i opakije posljedice u vidu raznovrsnih sankcija, u pogrešnom uvjerenju da su one jedini pravi i djelotvorni način za njegovo izvršavanje.
Ugovori se tako s vremenom prestali baviti uređenjem poslovnog odnosa sa svrhom ostvarenja zajedničkih poslovnih interesa ugovornih strana, već su se pretvorili u žustro i agresivno natjecanje oko toga koja će ugovorna strana zajedno sa svojim pravnicima, posebno ako je jača, snažnije i kreativnije zaštiti isključivo svoje jednostrane interese iz ugovora i po mogućnosti odnijeti veći dio kolača. Odatle mnogi problemi koji nastaju iz ugovora. Jedna od razloga za njih je činjenica da ugovorne strane nepravnici često brkaju pravni savjet (pa i oko sastavljanja ugovora) s njihovim apsolutnim pravom.
Tako se bez svijesti o tome dopustilo ili prešutno pristalo se čisti i sasvim nevini poslovni odnos od kojeg su ugovorne strane s pravom mnogo očekivale, već na samom početku pregovaranja oko ugovora pretvori u uzajamnu borbu oko toga tko bolje poznaje pravo, tko ima više prava u ugovoru i tko je više u pravu, umjesto da se primarno uzajamno fokusiraju na ono što je za njih zajedno pravo ili ispravno.
Sve veća brojnost ugovornih odredbi, brojnost stranica ugovora, njihova složenost i posvemašnja nerazumljivost njihovih odredbi za ugovorne strane, postali često pogrešni sinonimi za njihovu kvalitetu, vrijednost, pa čak i za njihovu cijenu.
Mi ljudi smo jako skloni apriori prihvatiti sve prijedloge i savjete koji dolaze od stručnjaka. Oni za nas na području kojeg ne poznajemo za nas predstavljaju autoritete. Njihove savjet i prijedloge prihvaćamo nekako po inerciji samo zato jer dolaze od autoriteta. To često ugovorne strane čine šutke i ne dovode ih u dvojbu, barem ne otvoreno. To često ne čine čak i kada tiho mrmljaju sebi u bradu i kažu sebi kako je mnogo toga što su prihvatili da uđe u ugovor i što nisu razumjeli, po njihovom unutarnjem osjećaju nepotrebno.
Pri tome ugovorne strane sasvim zaboravljaju da su upravo one jedini svoji gospodari, da su jedini gospodari svoga odnosa i zajedničkog ugovora kojeg će eventualno sklopiti i da ga mogu sklopiti pod svojim uvjetima onako kako to oni žele.
Ugovorno pravo pogrešno zamjenjuje ugovorni odnos
Na opisani način pravo, pravnici i ugovori postali su mnogo više nego što se može i zamisliti. I bez svijesti o tome, postali su česte ozbiljne zapreke u kreiranju, razvijanju i održavanju osobnih i poslovnih odnosa zarobivši ih u prekomjernoj primjeni prava. Zapreke te vrste zapreke još su i izraženije u pokušajima rješavanja neizbježnih nesuglasica ugovornih strana oko pojedinih ugovornih odredbi, koje nakon sklapanja sigurno nastupaju, prije ili kasnije.
Jednostavni su razlozi za to. Ugovorne strane potaknute i podržane od svojih pravnika, za njih stručnih autoriteta, a posebno od onih koji su osobno sudjelovali u sastavljanju ugovora, već kod prve pojave različitog tumačenja pojedinih ugovornih odredbi, opet po inerciji i strogim navikama (oduvijek se tako radilo) prebrzo i olako prestaju tražiti rješenje za njih izvan ugovora i izvan sebe kako jedinih eksperata za njihov odnos. A rješenja za te nesuglasice su uvijek u njima, u njihovom odnosu i izvan ugovora. Međutim, to je za ugovorne strane sasvim nevidljivo kao ne vjeruju sebi, svom odnosu i ako se u njihovom rješavanju oslanjaju na tradicionalne pravne profesionalce i ako ih isključivo traže u sadržaju ugovoru.
Poslovni problem pogrešno se tretira kao pravni
I bez izravne namjere da to čine, sastavljači ugovora, bili oni pravnici ili ne (pravnici posebno), kod nesuglasica oko pojedinih ugovornih odredbi pri njegovom izvršenju, obično čvrsto „staju na zadnje noge“ ne bi li svim snagama obranili svoj uradak i jedni drugima dokazali moć baš kreativnih ugovornih odredbi koje su sami ponosno kreirali bez promišljanja o mogućim njihovim posljedicama za ugovorne strane. Oni to čine s posebnim žarom i uzbuđenjem, a posebno strastveno prema pravnicima su na strani druge ugovorne strane koji također s njihove strane pokušavaju činiti jednako za svoga klijenta.
Na ovaj način životni ili poslovni problem ugovornih strana postaje isključivo pravni.
Možda niste znali da pravni problemi u životu i u poslovanju u naravi ne postoje.
Ugovorne strane čak i ne znaju što je to pravni problem, a još i manje da ga imaju. Za njih postoje samo životni ili poslovni problemi za čije rješavanje njihovi oni kao vlasnici često trebaju pomoć, međutim na sasvim drugačiji način od onog koji ih je proizveo.
Kada se pravnici suoče sa životnim ili poslovnim problemom njihovih klijenata, oni ne ih ne znaju riješiti na drugi način osim uz pomoć prava, jer je to najčešće jedini alat kojeg posjeduju. Tako pravnici u najboljoj namjeri i u skladu sa svojim najboljim znanjem i pravilima struke, pokušavaju riješiti životne i poslovne probleme njihovih klijenata na način da ih prevedu na pravni jezik i pretvore u pravne. Tako se životni i poslovni problemi njihovih klijenata (i oni iz ugovora) doslovce izgube u prijevodu.
I tada ugovorne strane kao nepravnici i njihovi pravnici, veoma često više ne znaju pronaći izlaz iz tih problema. U uvjerenju da se rješenje za njih nalazi samo u ugovoru i pravu, oni sve više tonu zajedno u „živo blato“ nesuglasica, nerazumijevanja i nadmetanja oko toga tko je od njih u pravu koji prijete da se lako pretvore u konflikte i sudske sporove. Svi oni pri tome sasvim zaboravljaju i zanemaruju da se rješenje za problem iz ugovora zapravo isključivo nalazi u ljudima koji su ga sklopili, ugovornim stranama i njihovom odnosu.
Zato poslovne ljude ja često podsjećam da svoje probleme iz poslovanja prihvate kao poslovne, a ne kao pravne. Jednako tako da ih i tretiraju kao poslovne probleme, baš onako kako tretiraju sve druge poslovne probleme. Onog trenutka kada poslovni ljudi u pokušaju rješavanju njihovih poslovnih problema posegnu isključivo za ugovorom (i pravom) te tradicionalnim pravnicima, najčešće upadaju u problem.
Sve što zakonom nije zabranjeno – dopušteno je
Mi pravnici smo već na prvoj godini pravnog studija učili: „Sve što zakonom (pravom) nije zabranjeno je dopušteno“. Danas, posebno u Hrvatskoj, to sjajno zdravo razumsko načelo koje potječe još iz rimskog prava, pretvorilo u svoju suprotnost: „Sve što nije propisano zakonom (ugovorom) nije dopušteno.“
Ovakva pogrešna ziheraška praksa stvara svima velike probleme u životu i u poslovanju te „paralizira“ izgradnju i razvoj odnosa, povjerenje, inicijative, kreativnost, inovativnost, pravovremeno, mirno i dogovorno rješavanje problema (i medijaciju), rizik i svakovrsni uspjeh.
Odredite prava volju ugovornih strana u ugovoru
Bio sam svjedok brojnih ugovora oko kojih su se ugovorne strane i njihovi pravnici nemilosrdno sporili u dugotrajnim parnicama u kojima su oni vjerovali ili ne, zahtijevale od suda, odnosno od mene kao suca, da upravo ja utvrdim njihovu pravu volju koju su imale kod sklapanja ugovora, odnosno kod prihvaćanja određenih među njima spornih ugovornih odredbi!?
Zamislite taj paradoks, od suda i suca koji nema nikakve veze sa strankama i njihovim ugovorom, koji ne poznaje ni njih niti njihov život ili poslovanje, koji u sastavljanju ugovora nije sudjelovao, traži se da umjesto njih odluči o tome koja je bila njihova prava volja kod sastavljanja ugovora, samo zato jer su je zbog pogrešnih pristupa u međusobnoj komunikaciji u međuvremenu „izgubili“ u beskrajnom nadmetanju i iskazivanju suprotnih osjećaja „ja sam u pravu“ te pravnih strategija i taktika u pravnoj areni. Takvi zahtjevi se po mom osobno mišljenju, možda griješim, mogu svrstati među vrhunce potvrđivanja nedjelotvornosti prava i njegove primjene na pogrešnom mjestu.
Ugovorne strane kao odrasli, zreli i psihički zdravi ljudi, na ovaj način odgovornost za svoj problem u odnosu (konflikt) iz ugovora sasvim prebacuju na treću osobu (za njih potpunog stranca), odnosno na instituciju koja s njihovim ugovorom i odnosom nema bilo kakve veze. Jednostavno još uvijek ne postoji alat koji bi ih zakonski unaprijed obeshrabrio oko izbora takvog puta – bespotrebnog angažiranja skupog državnog aparata i koji bi ih ohrabrio da preuzmu odgovornost za svoj život ili poslovanje, za svoj problem iz ugovora i za njegovo rješenje.
Ovo su samo crtice iz prakse pripremanja, sastavljanja i (ne)realizacije brojnih ugovora koja se u najvećem broju slučajeva opetovano ponavlja, a bez ozbiljne volje da se te okoštale i neefikasne prakse promjene na dobrobit svih koji sudjeluju u bilo kojem obliku ugovaranja. Nije potrebno naglašavati koliko bi se kvaliteta ugovaranja i načina rješavanja problema koji iz ugovora proizlaze, pozitivno odrazila na uvećanu harmoniju i zadovoljstvo u cijelom društvu.
Može li se i što napraviti?
Naravno da može. Prvo, ponovno bi ovdje ponovio i podsjetio ugovorne strane da su samo one svoji gospodari, da su jedini gospodari svoga odnosa i zajedničkog ugovora kojeg će eventualno sklopiti i da ga mogu sklopiti po svojim uvjetima onako kako to oni žele. Dakle samo o njima ovisi kakav hoće li sklopiti ugovor, pod kojim uvjetima i koje pristupe pri tome izabrati.
Drugo, najbolje prakse stvaraju se uvijek kao najbolje za određeni trenutak. Ne treba ih se držati kao u kamen upisani, već je veoma poželjno biti otvoren i slobodan prema nužnosti da se najbolje prakse stalno mijenjanja i prilagođavaju novom vremenu i potrebama onih koji ih primjenjuju.
U tom pogledu pokušao sam na jednom mjestu kompilirati što više suvremenih pristupa u pregovorima oko sklapanja ugovora, u sklapanju ugovora i njihovoj realizaciji koji uvelike mogu smanjiti ili sasvim otkloniti mnoge praktične i ponekad veoma ozbiljne probleme, označene u uvodu ovog teksta. Naravno, njihova pojedinačna i sveukupna prihvatljivost ovisi o konkretnim okolnostima i sudionicima u sastavljanju ovih ugovora sasvim nove vrste prilagođenim potrebama u 21. stoljeću.
