Novac je krvotok poslovnog sustava. Zato u financijskoj politici nelikvidnosti treba pridati prvorazrednu pozornost. To je bolesno ili anemično stanje koje treba liječiti.
Od pojmova koji su u vezi s financijskim stanjem tvrtke najčešće se spominje likvidnost – rjeđe solventnost. O njihovu pravome značenju niti među ekonomistima, pogotovu financijašima, nema istoga stajališta. Često smo svjedoci zamjene ovih pojmova. No, saznat ćemo da je riječ o uzroku i posljedici.
Likvidnost
Likvidnost (lat. liquidus – tekući) je imovinsko stanje u koje zapada tvrtka, a posljedica je načina uporabe novca. U poslovnome procesu novac neprestano kruži – pretvara se u oblik sredstva ili u neko pravo i ponovno u novčani oblik. Uporabljeni novac za nabavu dugotrajne imovine (osnovnih sredstava), u potpunosti će biti ponovno pretvoren u novčani oblik tek istekom njezine uporabe.
Pretvorba ide vrlo sporo, samo onoliko koliko iznosi obračunana amortizacija koja je sadržana u proizvodnoj/uslužnoj cijeni, odnosno onoliko koliko je tako obračunane amortizacije naplaćeno putem prodaje proizvoda/usluga. Poznato je da dio novca treba biti ostavljen i za tekuće poslovanje – za svakodnevno ili drugo kratkotrajno obrtanje.
Pretvorba ulaganja u kratkotrajnu (obrtnu) imovinu teče nešto brže, ovisno u koju vrstu je uloženo (u zalihe sirovina i materijala, u tekući proces rada (troškove), u trgovačku robu, u potraživanja, u vrijednosne papire i dr.). Zbog toga likvidnost treba shvaćati kao mjeru protočnosti svih sredstava s kojima posluje tvrtka.
Svako trošenje novca gubitak je likvidnosti. No, nije svejedno je li potrošak učinjen radi nabave poslovne zgrade ili je uložen u mjenicu koja je naplativa u roku osam dana. Prema tome, svaka vrsta imovine nosi obilježje određenog stupnja likvidnosti, odnosno ponovnog pretvaranja u novac. Zato uvijek treba govoriti o stupnju likvidnosti tvrtke i ne brkati ga sa stanjem novca na žiro računu.
Svaka tvrtka ima svoj specifični stupanj likvidnosti. On prvenstveno ovisi o vrsti djelatnosti koja se obnaša. Tako će npr. tvrtke koje se bave infrastrukturnim djelatnostima (elektroprivreda, željeznice, ceste) najveći dio novca morati imati zaleđen u dugotrajnoj imovini. Međutim, likvidnost znatnim dijelom ovisi i o načinu vođenja cjelokupne poslovne politike i posebno financijske politike.
Tvrtka je nelikvidna ako su joj plasirana sredstva tako raspoređena da ih u određenome trenutku ne može brzo i lako pretvoriti u novčani oblik.
Npr. je li isplativije iznajmiti poslovni prostor ili graditi vlastitu poslovnu zgradu, treba li držati minimalne, optimalne ili pak maksimalne zalihe, postoji li mogućnost da se dio novca plasira u kupnju dionica koje kotiraju na burzi ili državnih obveznica sa zajamčenim prinosom i sl.?
Iako se stupanj likvidnosti danomice mijenja, jer se neprekidno poduzimaju nove poslovne aktivnosti, ipak se vremenom struktura imovine ustaljuje. Najmanje promjene su na dugotrajnoj imovini, dakle onoj koja ima najniži stupanj likvidnosti, a što je imovina kraćeg roka, uporabe promjene su češće i pokazuje viši stupanj likvidnosti.
Zbog toga, likvidnost trebamo shvatiti kao trenutno stanje plasiranih sredstava u pojedinu vrstu imovine i izražavati ga strukturnim postocima u odnosu na poželjno stanje, slično onom u djelatnosti kojoj tvrtka pripada, te mjeriti ga pokazateljima trenutno raspoloživih sredstava u odnosu na tekuće obveze.
Pod likvidnošću treba podrazumijevati sposobnost nenovčane imovine da se brzo može preobraziti u novčani oblik koji će biti dostatan za financiranje poslovnih potreba.
