Sandro Kraljević: Psiholozi i coachevi trebali bi udružiti snage

U svom radu Kraljević kombinira psihologiju i poduzetništvo, psihološko savjetovanje i coaching.

Upravo završeno istraživanje o uslugama cjeloživotnog profesionalnog usmjeravanja pokazalo je kako Hrvatska ima bogato iskustvo i tradiciju, kao i stratešku viziju daljnjeg profesionalnog usmjeravanja. Problem je što usluzi pružanja cjeloživotnog obrazovanja nedostaje sustavnosti i redovitosti u provođenju, kao i veći broj stručnjaka koji bi takvu vrstu usluge i provodili.

Unatoč naporima koje poduzima Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava, razina koordinacije različitih dionika odgovornih za cjeloživotno obrazovanje i dalje nije visoka – komentira Sandro Kraljević nedavno završeno istraživanje koje je provela njegova tvrtka MindLab u kojoj radi tim psihologa i ekonomista.

Sandro Kraljević u svom radu kombinira psihologiju i poduzetništvo, psihološko savjetovanje i coaching, a lepezu svojih psiholoških alata i interesa multimedijski prezentira na društvenim mrežama, snimkama, blogovima i predavanjima. Završio je studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i stekao pregršt certifikata iz razvoja ljudskih potencijala, digitalnog marketinga i brandinga. U svojoj tvrtki Mind Lab bavi se primijenjenom psihologijom u biznisu i osobnom razvoju.

Sa svojim timom upravo ste završili opsežno istraživanje o uslugama cjeloživotnog profesionalnog usmjeravanja u Hrvatskoj. Koliko je trajalo istraživanje i kakvi su rezultati?

Istraživanje je trajalo nešto više od tri mjeseca. Moram priznati da sam vrlo ponosan što sam imao prilike sudjelovati na projektu toliko velike važnosti, te se ovim putem još jednom zahvaljujem svojim dragim kolegama na suradnji i prekrasnim zajedničkim trenucima.Kao neke od glavnih rezultata naveo bih osvještavanje važnosti cjeloživotnog obrazovanja, koji uključuje vođenje pojedinca prema, u i kroz svijet rada, kao i tranziciju između obrazovanja i svijeta rada, te generalno između zaposlenosti i nezaposlenosti.

Vodite tvrtku za poslovno savjetovanje MindLab. Koliko surađujete s javnim a koliko sa privatnim sektorom? Koji je sektor otvoreniji za primjenu novih znanja i koje su usluge savjetovanja najtraženije?

Moram priznati da, sigurno kao i ostali moji kolege, ipak nešto više radim s klijentima iz privatnog sektora. Međutim, ne bih rekao da to automatski znači da su tvrtke iz javnog sektora manje otvorene ka ovakvoj vrsti usluga. Štoviše, rekao bih da je potreba za osobnim i organizacijskim razvojem jednako zastupljena u oba sektora te da je zastupljena dosta, samo što je poslodavci često nisu potpuno svjesni.

Kada radite s privatnim sektorom, a posebice s malim i srednjim poduzećima, u pravilu radite ili s vlasnicima tih tvrtki ili s njihovim direktnim nadređenima. Budući da direktori kompanija svoje tvrtke suštinski vide kao “svoje bebe”, stalo im je do toga da kvaliteta posla uistinu bude na visokoj razini i da njihovi zaposlenici budu zadovoljni. Zbog toga će se u pravilu nešto brže odlučiti za provedbu vrste usluga koje nude MindLab i ostale slične kompanije na tržištu.

Tvrtke u privatnom sektoru su u puno većem kontaktu sa stručnjacima koji se bave pružanjem takve vrste usluga, a čak bih rekao da je kod nekih kompanija u privatnom vlasništvu svijest o dobrobitima takve vrste usluga puno razvijenija nego, primjerice, u kompanijama u državnom vlasništvu.

S druge strane, kod javnog sektora se možete susresti s više administrativnih (da se ne izrazim i političkih) prepreka na svome putu ka kvalitetno isporučenoj usluzi, te je zbog tih prepreka “prodaja” ovakve vrste usluga malčice usporena i otežana.

Međutim, kao što sam već naveo ranije, mišljenja sam da i u tom sektoru postoji snažna potreba za razvojem poslovanja i ljudi. Evo, baš sam nekidan imao prilike raditi s jednom državnom tvrtkom te sam se vrlo ugodno iznenadio kada sam vidio koliko su njezini zaposlenici bili oduševljeni samom uslugom koju sam im pružio, te koliko će im ona zapravo pomoći da lakše prevladaju izazove s kojima se susreću na dnevnoj bazi.

Najtraženije usluge su savjetovanje oko toga kako pronaći kvalitetne zaposlenike na tržištu, kako uspješno voditi tim, na koji način napraviti procjenu radnih i psiholoških potencijala zaposlenika, kako motivirati svoje djelatnike, ili jednostavno na koji načinrazviti kvalitetne liderske vještine kod njih.

Nakon toga na red dolazi usluga edukacija, i to prvenstveno edukacija iz područja tzv. “mekih vještina” (komunikacija, prodaja, poslovno pregovaranje, uvjeravanje, ostvarivanje utjecaja, upravljanje stresom i sl.).

I konačno, nerijetke su situacije kada moji klijenti vide da će najviše koristi zapravo dobiti od rada jedan na jedan koji se u praksi najčešće odvija kroz neki oblik individualnog psihološkog savjetovanja ili coachinga), jer upravo tada radimo baš na onim izazovima s kojima se suočava pojedinac – konkretno, moj klijent – tako da uslugu možemo prilagoditi njegovim potrebama i očekivanjima.

Gospodarski oporavak podrazumijeva primjenu novih znanja i razvoj međuljudskih odnosa i odnosa prema radu. Prema vašem mišljenju, zašto su naši radnici u inozemstvu cijenjeni i visokoproduktivni, dok u Hrvatskoj pristaju na loše gospodarske rezultate? Kakva rješenja nudi poslovno savjetovanje? Imaju li poslovni savjetnici rješenja i alate za postizanje visoke produktivnosti na razini zapadnih zemalja?

Htio bih odmah napomenuti da Hrvatska zaista ima vrhunskih stručnjaka koji su eksperti u svom području djelovanja, odnosno posjeduju jedinstvenu kombinaciju radnih i poslovnih sposobnosti, što ih zaista čini posebnim na tržištu. I dobro ste rekli – takvi stručnjaci najčešće jesu puno više priznati u inozemstvu nego u svojoj vlastitoj zemlji! Nažalost, uzrok tog problema puno je dublji i rašireniji nego što se na prvu čini.

Krenimo s objektivnom činjenicom da su Hrvati manje plaćeni za svoj rad na području lijepe naše nego što za taj isti rad mogu biti plaćeni negdje u inozemstvu. Visina prosječne hrvatske plaće ne može se mjeriti, primjerice, s njemačkom kao prvo zbog razine gospodarskog razvoja tih dvaju zemalja. Drugi razlog su objektivno visoka davanja državi (u obliku različitih dodataka na plaću, poreza, prireza i sl.), zbog kojih je poslodavcima (pogotovo privatnicima) gotovo pa nemoguće svojim radnicima dati visoku plaću.

Nažalost, tu priča ne staje. Na našim balkanskim područjima rukovoditeljima često nedostaje kvalitetnih menadžerskih vještina i vještina upravljanja ljudskim potencijalom, imaju krive radne vrijednosti i strateške ciljeve, pogrešni i nedovoljno kompetentni ljudi se biraju kao radna snaga na specifičnim radnim mjestima unutar kompanija, a već spomenuta porezno-financijska omča oko vrata posloprimce često tjera da pristanu na poprilično loše radne uvjete. Ti loši radni uvjeti često za sobom nose i loš tretmanvis-a-vis njih samih – i jednostavno upadaju u začarani krug loše poslovne klime i menadžmenta općenito, koju počinju doživljavati kao nešto “normalno” i bezizlazno.

Na sreću, tu su vještine poslovnog savjetovanja i primijenjene poslovne psihologije da poprave situaciju. Kao psiholog koji radi u praksi, svjestan sam koliko psihologija (kao znanost i struka) nudi alata i tehnika koje ljudima mogu olakšati upravljanje poslovanjem i svojim djelatnicima. Rekao bih da je veći problem zapravo nedovoljna osviještenost poslodavaca tome kako im ta vrsta usluge zaista može pomoći i olakšati svakodnevni posao, odnosno koje im sve dobrobiti može donijeti. Naime, jako je malen broj poslodavaca koji su toga svjesni i koji su odmah spremni investirati svoje vrijeme, trud, ali i novac u to. Ova preostala većina na vrstu usluga iz područja primijenjene organizacijske psihologije i dalje gleda kao nepotreban trošak, umjesto na dugoročnu investiciju u bolje sutra njihove kompanije.

Četverodnevni radni tjedan sve je češći u razvijenim zemljama, a uvode ga i neke hrvatske tvrtke. Očekujete li da će organizacija rada s trodnevnim vikendom i kod nas zaživjeti? Jesmo li gospodarski zreli za četverodnevni radni tjedan?

Ne vidim razloga zbog čega ne bismo bili zreli već sada, međutim vrlo sam skeptičan oko standardizirane primjene takvog načina poslovanja koji bi eksplicitno bio definiran Zakonom o radu. Naime, smatram da nas od četverodnevnog radnog tjedna dijeli još jako puno godina, jer je hrvatsko zakonodavstvo jednostavno prerigidno da bi jasno definiralo takav oblik rada kao općeprihvaćeni.

Osmosatno radno vrijeme zakonom je definirano još u 19. stoljeću, te ga se u našem poslovanju pridržavamo evo i sada u 2019. godini. Dakle, radimo po standardima koji su definirani za razdoblje prije više od 150 godina! Jesu li se radna okolina, trendovi na tržištu, i općenito tempo i način života otad promijenili? Naravno da jesu, i to drastično. A zbog čega onda radimo po modelu kao da smo još uvijek u 1800-ima?

Neke države i kompanije su očigledno shvatile da provođenje osam sati u komadu na poslu nije jedini uvjet da bismo bili produktivni na našem radnom mjestu. Štoviše, ta se produktivnost i radni angažman mogu poprilično povećati skraćivanjem i preraspodjelom našeg radnog vremena, kao i omogućavanjem rada od kuće. To pogotovo vrijedi za one koji jednostavno ne mogu biti koncentrirani na rad toliko dugo, preferiraju raditi u različita doba dana, ili jednostavno žele bolje uskladiti svoje privatne obveze s poslovnima.

Da stvar bude još gora, u Zagrebu i ostalim većim gradovima često se ostaje na poslu i dulje od osam sati dnevno, što stvara jednu kulturu prekovremenog rada koji nažalost postaje općeprihvaćena pojava. Međutim, takvim pristupom poslu propušta se uvidjeti koje sve negativne posljedice to može imati, od kojih je burnout jedna od najčešćih i psihološki najpogubnijih.

Ne moramo ostajati svaki dan prekovremeno da bismo nekome pokazali da smo kvalitetan i proaktivan radnik, niti da bismo samima sebi dokazali da nešto možemo napraviti. Posla ima i uvijek će ga biti, te u 17h jednostavno treba reći “dosta za danas”. Posao zaista treba staviti u službu svakodnevnog života, a ne mu robovati. Odnosno, kako se to kaže u narodu: radi da bi živio, a ne obratno!

Otkako ste 2017. godine osnovali Mind Lab i uvjerili se u mogućnosti poduzetništva,  preporučujete vlastitu tvrtku za osobni i profesionalni razvoj. Kako poduzetništvo može aktivirati kreativne snage u društvu?

Rekao bih da poduzetništvo omogućuje ne samo razvoj kreativnih snaga, već i budući razvoj hrvatskog gospodarstva. Naime, činjenica jest da su poduzetnici ljudi s izraženom kreativnom crtom u svojoj ličnosti, te često imaju stalnu potrebu za stvaranjem nečeg novog. Oni brzo uočavaju probleme u društvu, te još brže dobivaju ideje kako bi te nedostatke riješili na inovativan način. Volim reći da oni pravi poduzetnici u svakoj krizi mogu vidjeti priliku, te je okrenuti u svoju korist.

Sandro Kraljević, radionica

Promišljene poduzetničke ideje mogu doista unaprijediti našu okolinu i svakodnevnicu. Možete li zamisliti svoj život bez pametnih telefona, automobila, struje i sl.? Teško. A sve su to nekoć bile ideje od kojih je neke društvo ismijavalo jer su se činile beskorisnima i nepraktičnima.

Hrvatska vapi za jednim sustavnim razvojem stanovništva, a hrvatsko je tržište gladno kvalitetnih poduzetničkih ideja. Nažalost, poduzetnička klima u Republici Hrvatskoj daleko je od izvrsne. Okruženjene podržava poduzetništvo koliko bi trebalo, dok državni aparat te količina administracije i popratnih poduzetničkih troškova doslovno „guše“ svaku nadu za razvijanjem poduzetničkih potencijala.

Nažalost, čak i najbolja poduzetnička ideja može propasti zbog toga što nije “zaživjela” u produktivnoj i podržavajućoj okolini, a u lijepoj našoj poduzetništvo se ne potiče. Poduzetnička ideja je kao lijepi cvijet – potrebno mu je mnogo sunca, vode i naše pažnje, jer u protivnom možda nikada nećemo vidjeti njegovu punu ljepotu.

Bitna je motivacija za odlazak u poduzetništvo. Postoje dvije vrste poduzetnika – oni koji u poduzetništvo odlaze iz potrebe, te oni koji u njega kroče iz nužde. Ovi prvi su najčešće oni koji se rađaju s tzv. “poduzetničkim genom” (čije je postojanje, inače, čak i znanstveno dokazano). Oni će svoj kreativni potencijal pretočiti u praksu. Drugi pak odlaze u poduzetništvo zbog toga što im je to jedina opcija (primjerice, nakon što izgube posao i ne mogu pronaći novi. Ne kažem da oni ne mogu biti uspješni poduzetnici (štoviše, poduzetničke vještine se mogu naučiti), međutim ti će se ljudi uvijek razlikovati od onih koji poduzetništvo doslovno “imaju u krvi”.

Kao magistar psihologije član ste Hrvatske udruge za coaching. Kako surađuju psiholozi i coachevi i podržavaju li se međusobno?  Koliko je psihologa među coachevima? Koje su još neiskorištene mogućnosti suradnje? 

Psiholozi i coachevi još uvijek nedovoljno surađuju, a i kvaliteta te suradnje (u područjima gdje ista postoji) je na vrlo niskoj razini. S obzirom da sam i sam i psiholog i coach (a ima vrlo malo psihologa koji se bave coachingom), imam priliku gotovo pa svakodnevno vidjeti modus operandi obje skupine stručnjaka.Što više surađujem s jednima i drugima, to mi se sve više čini da jednostavno postoje određena neslaganja u načinu rada i području djelovanja, zbog čega ta suradnja nije zadovoljavajuća.

Dozvolite da objasnim: psiholozi su skupina stručnjaka koji su svoje bazično obrazovanje usmjerili ka učenju i proučavanju ljudskih obrazaca ponašanja, razmišljanja i funkcioniranja te posjeduju akademsku diplomu u tom području. Osim toga, oni pred zakonom imaju određene ovlasti koje nema nijedna druga skupina stručnjaka -kao što je, primjerice, provođenje psihologijskih testiranja. Upravo zbog toga “ekipirali” su se u skupinu koja je, barem gledajući izvana, poprilično zatvorena i nedovoljno proaktivna. S druge strane, kada ih se usporedi s coachevima i stručnjacima sličnih branši, neki psiholozi (samo zbog svog obrazovanja) smatraju da se jedino oni smiju upuštati u rad na prostranstvima ljudskog uma.

Psiholozi u svojoj kutiji s alatima zaista posjeduju kvalitetna znanja i vještine koje, kada se stave u službu čovjeka, mogu mu olakšati suočavanje s njegovim privatnim i poslovnim izazovima, te dugoročno povećati kvalitetu njegova života. Nažalost, ta znanja i vještine često ostaju neotkrivenima baš zbog toga što ih oni sami ne predstavljaju javnosti i ljudi ne znaju što mogu očekivati od njih. Zbog svega toga u društvu vlada pogrešna percepcija psihologa kao stručnjaka. Evo primjera: zaustavite prolaznika na cesti i upitajte ga da vam kaže svoje asocijacije na riječ “psiholog” – pa poslušajte što će vam reći.

Coachevi, s druge strane, su stručnjaci koji također posjeduju set alata i vještina iz područja ljudskog ponašanja. Međutim, za razliku od psihologa, oni najčešće neće dijeliti psihološke savjete (barem oni koji se bave coachingom u punom smislu te riječi), već će kroz partnerski odnos s klijentom, postavljajući pitanja, zajedno s njime doći do najadekvatnijeg odgovora za izazove s kojima se taj klijent trenutno suočava.

Nažalost, s obzirom da coachevi svojom djelatnošću donekle “kroče na teren” psiholozima, a psiholozi, identificirajući se na način na koji to rade, u većini njih često vide prijetnju umjesto suradnika koji samo na drugačiji način rade isto što i oni. Stvar se dodatno komplicira činjenicom što su psiholozi među sobom neusklađeni oko različitih aspekata svog djelovanja, što je uzrok brojnih nesuglasica i u njihovim redovima.

Mišljenja sam da treba napraviti korak unatrag i ovaj problem sagledati iz jedne više perspektive, a ta je da i psiholozi i coachevi imaju isti zadatak – pomoći ljudima. Ljudi su vrlo različiti, te svatko može odabrati svoj pristup, zbog čega smatram da bi puno vrijednije bilo kada bi psiholozi i coachevi udružili snage – jer zaista imaju istu namjeru i zadaću – nego kada bi i dalje raspravljali o tome tko što smije raditi i tko kome krade klijente.

Prijavite se na naš Newsletter

Saznajte novosti iz svijeta poduzetništva.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.