Znanje je jedini kapital 21. stoljeća koje se dijeljenjem ne umanjuje i koje „prosjaka“ može promovirati u poštovanog člana društvene zajednice, nikad gladnije postignuća, utrke za prestižom i informacijama.
Nije ovo ništa novoga, sama povijest čovječanstva govori nam kako su pokretači progresa i napretka bili oni koji su se usudili, koji su imali znanje, katkada i potpuno suprotno društvenim normama. Otkrivati nove horizonte i znati, oduvijek je u genima svakog od nas, taj istraživački duh koji nas definira kao vrstu, kao djelić svemira koji uvijek želi saznati više.
Danas, nažalost, moramo se vratiti u povijest kako bi napokon spoznali kako pravilno učiti u vremenima kada jedan trend ne traje duže od mjesec dana, a neka ideja rodi se i zamre prije nego završi tekuća godina. Takvo je i znanje. Površno i prolazno, ono se stalno mora obnavljati i nadopunjavati kako bi jednostavno egzistirali u teoriji kaosa svugdje oko nas.
Što nas spašava?
Upravno sustavno učenje i ulaganje u sebe. Bez žurbe, pritiska i lutanja za spoznajom kada je vremena sve manje. Vratimo se povijesti. Stara Grčka, kolijevka zapadne civilizacije cvjetala je od 500. godine prije Krista, sve do pojave Rimljana koji su samo nastavili ono što su Grci započeli. Njihova kultura bila je temeljena na logici i znanju.
Temelj, tada postavljen u djelima Sokrata, Platona i Aristotela, nastavlja se i danas. Od potonje trojice uzet ćemo Platona, koji je pod mirisnim hladom maslina Atene osnovao prvu akademiju, od koje potječu sve današnje visokoškolske ustanove. Okružen učenicima, Platon je šetao Akademovim vrtom (od kojega i dolazi naziv Akademija), zapahnut toplim mediteranskim vjetrom i dijelio svoju mudrost i znanje.
Upravo u tom smjeru ide i Bolonjski proces, ne baš uspješno implementiran u svim zemljama EU-a, a pogotovo ne na našim prostorima. U čemu je razlika? Platon je imao interakciju s isključivo malim brojem učenika, koji su postavljali pitanja, aktivno sudjelovali u raspravama i sudjelovali u izravnoj, dvosmjernoj komunikaciji s učiteljem. Razmjena znanja bila je instantna i obostrana, a primjena gotovo trenutna. Nastala je tu i strategija, organizacija, menadžment, matematika, filozofija, lirika, poezija i sve ono što nazivamo kulturom. No prava kultura i pravo bogatstvo su u biti znanje.
Najveći čovjekov neprijatelj je neznanje
To je nepoznanica koja leži pred nama i koja nas koči u napredovanju u bilo čemu što radimo. Znanje je glavno oružje protiv straha, pravi eliksir mladosti i jedino pravo bogatstvo. Možemo li ga dobiti u fakultetskim dvoranama gdje profesor iz petnih žila pokušava prenijeti svoje znanje barem prvom redu od 200 studenata koji popunjavaju dvoranu dosadom, šuškanjem i nezainteresiranošću?
Nema dvostruke komunikacije, nema trenutne razmjene ideja i nema novih spoznaja. Znanja koja se prenose gotovo su u 100% slučajeva teoretska i potpuno neprimjenjiva u poslovnom svijetu konstantne promjene.
Nemali broj poslodavaca žali se kako kadar koji „izbacuju“ naši fakulteti nema adekvatnu kvalitetu i kako moraju potrošiti mjesece obuke kako bi novog zaposlenika učinili ravnopravnim članom radnog kolektiva.
Naše školstvo jednostavno je zaboravilo Platona i ne odgovara potrebama vremena. Vremena u kojem je sve online, vremena u kojem je sekunda stoljeće, a informacije brzinom svjetlosti prelaze kontinente i već u sljedećem trenutku naša „genijalna“ poslovna ideja može dobiti konkurenciju iz Indije ili bilo kojeg drugog kraja svijeta.
