Ovaj sam intrigantno-ironični komentar prvi put čuo u raspravi koju smo vodili o budućnosti sveučilišta na Radcliffe Institute of Advanced Study. U raspravi su sudjelovali lideri obrazovanja poput Dereka Boka (jedini predsjednik Sveučilišta Harvard u dva odvojena mandata), autora koncepta multiple inteligencije Howarda Gardnera, dekana Harvard Collegea Rakesha Kurane, profesora sa Stanforda, Columbia University… U članku za Huffington Post opisao sam, zajedno s profesoricom J. Reuben i S. P. Mannom, jedan aspekt tog našeg projekta u članku pod naslovom: “Isprazni entuzijazam: Lideri američkih sveučilišta vrednuju svoje institucije.”
Kako mi u Hrvatskoj stojimo s izazovima društva znanja, iluzornom superiornošću, ignorancijom i ispraznim entuzijazmom?
Ekonomija znanja stvara, distribuira i koristi znanje za stvaranje vrijednosti i rađa mrežno društvo, gdje “prilika i sposobnost pristupa i pridruživanja znanju i intenzivnom učenju određuju društveno-ekonomski položaj pojedinaca i tvrtki”.
Doista, kada znanje postaje preskupo? Kad izdvajanja za znanost postaju prevelika? Kada je broj zaposlenika s fakultetskom diplomom ili doktoratom znanosti prevelik? Kada prestajete slati menadžere iz svoje firme na MBA studij?
Jednostavno, onda kad nemate povrata na investiciju. Onda kad su vam sveučilišta nisko na ljestvicama globalnih rangiranja. Kad vam istraživači ne objavljuju radove u indeksiranim časopisima, kad vam je rezultat na PISA testu loš unatoč tomu što se broj učenika smanjio za 53.594, a broj učitelja u istom razdoblju porastao za 2.185. Tada kupovanje neznanja, kao i svake loše robe, postaje preskupim.
Bokova je teza da, bez obzira na druge pokretače koji su američka sveučilišta tjerali na poduzetništvo (poput smanjenja državne podrške, promjene javne politike ili nejasnih akademskih vrijednosti), nijedan od tih poticaja ne bi rezultirao tako vrhunskim konkurentnim institucijama da nije bilo rasta potražnje za znanjem i mogućnosti zarade koju pruža tehnološki sofisticiranija ekonomija utemeljena na znanju.
Peter Senge, koji je u svojoj knjizi “Peta disciplina” popularizirao “organizacije koje uče”, opisao ih je kao mjesta “na kojima ljudi neprekidno proširuju svoje sposobnosti za stvaranje rezultata koje istinski žele… gdje se oslobađa kolektivna težnja i gdje ljudi kontinuirano uče kako učiti zajedno.”
Da bi postigao ove ciljeve, Senge je predložio korištenje pet aplikacija, govoreći jezikom društva tehnologije. To su sistemsko razmišljanje, osobno majstorstvo, mentalni modeli, zajednička vizija i timsko učenje.
Zašto onda Hrvatska ne uspijeva pokrenuti mehanizme koji stvaraju društvo znanja i učeće organizacije?
Ili pozitivno formulirano pitanje: Kako je nastala E-stonia? Zašto je Rain Lane, uspio stvoriti najmoderniju javnu osiguravajuću kuću u svijetu u samo nekoliko godina? Zato što se prethodno obrazovao u IBM-u i Microsoftu. Samo su najbolje znanje i najbolji menadžeri dovoljno dobri za institucije koje upravljaju javnim interesima i dobrima. Doista, pokušali smo sa skupim neznanjem. Vidimo rezultate u vanjskotrgovinskim bilancama i rezultatima PISA testova. U tom kontekstu znanje je doista jeftinije.
Glavna prepreka stvaranju Hrvatske kao društva znanja, po mom skromnom razumijevanju, leži u ispraznom entuzijazmu i tzv. psihološkom fenomenu iluzorne superiornosti opisanom u znanstvenoj studiji Krugera i Dunninga “Nekvalificirani i nesvjesni toga: kako poteškoće u prepoznavanju vlastite nesposobnosti dovode do napuhane samoprocjene”.
