Održivost postaje važna ne samo za velike korporacije, nego i za male i srednje. Iako oni nisu zakonski obavezni izrađivati izvještaje o održivosti, sve je više malih i srednjih poduzetnika koji se odlučuju dobrovoljno izvještavati o održivosti. Odluka o primjeni koncepta održivosti u poslovanju može biti uvjetovana određenim rizicima održivosti, ali i prilikama.
Generalno, tri su glavna pokretača uvođenja održivosti u poslovanje: vlastiti sustav vrijednosti koji integrira aspekte održivosti, eksterni pritisci od poslovnih partnera da se posluje održivo te prepoznavanje poslovnih prilika na tržištu, koje se odnose na proizvodnju održivih proizvoda i pružanje održivih usluga.
1. Interni vlastiti sustav vrijednosti koji je integriran u strategiju, misiju i viziju poduzeća, a uključuje aspekte održivosti najbolji je kreator održivih poslovnih modela. Ova poduzeća su lideri u održivosti i za njih održivost nije ispunjavanje zakonske obaveze ili eksternih pritisaka od poslovnih partnera, nego su održive poslovne prakse duboko ukorijenjene u istinske vrijednosti poduzeća koja vode unutarnje ponašanje organizacije i njezin odnos sa svim dionicima, uključujući klijente, dobavljače i vlasnike, odnosno dioničare. Vrijednosti su ključne za definiranje poslovne strategije poduzeća ili načina na koji poduzeće definira svoje ciljeve na određenom tržištu i načina na koji ih želi postići. Mala i srednja poduzeća koja započinju kao obiteljska, obično imaju već integriran sustav vrijednosti kako žive i rade u okvirima zajednice u kojoj posluju. Brinu o svojoj radnoj snazi i ponašaju se u skladu s naslijeđenim obiteljskim vrijednostima i kulturom zajednice u kojoj posluju. Stoga su u njihov model poslovanja već integrirana određena načela održivosti, posebno u odnosu prema vlastitoj radnoj snazi i lokalnoj zajednici.
2. Pritisak od strane dobavljača i kupaca te zadovoljavanje regulative koja se odnosi na održivost mogu biti vanjski izvori kreiranja održivosti poslovanja. S obzirom na to da je svako poduzeće dio lanca vrijednosti svojih poslovnih partnera, poduzeću su ponekad prisiljena zadovoljavati uvjete svojih dobavljača ili kupaca kako bi opstala u tom lancu vrijednosti. S obzirom na to da su velika poduzeća obavezna izvještavati o održivosti u svojem lancu vrijednosti, mala i srednja poduzeća koja su dio tog lanca vrijednosti postaju prisiljena prikupljati određene podatke o održivosti i usvajati određene standarde (npr. ISO certifikate, ekološke oznake proizvoda, Eco Vadis ocjene).
S druge strane, poduzeće koje ne uključuje održivost u svoje aktivnosti, može uzrokovati da je njeni međunarodni kupci, vođeni potražnjom potrošača i vlastitim vrijednostima, previde u korist konkurenata koji su skloniji održivosti. Neodrživo poslovanje također može predstavljati i reputacijski rizik. Osim toga, postoji velika vjerojatnost da će takvo poduzeće morati reagirati na standarde održivosti koje postavljaju druga poduzeća. To je često skuplje od preuzimanja vodstva izravnim integriranjem aspekata održivosti u vlastitu poslovnu strategiju. Konačno, održivost sve više postaje dio zakonodavstva, što znači da će neusvajanje mjera održivosti na kraju značiti nemogućnost ispunjavanja obveznih zahtjeva na međunarodnim tržištima.
3. Prilike koje se javljaju na tržištu koje vode povećanju prihoda i/ili smanjenju troškova mogu biti pokretač promjena prema održivim poslovnim modelima i usvajanju strategija održivosti. Povećanje prihoda moguće je ostvariti višim maržama na tržištu za održivim proizvodima, na temelju povećanja potražnja, ali i inovacijama. Smanjenje troškova može se postići optimizacijom proizvodnje i manjom upotrebom ulaznih materijala ili električne energije i vode, te stvaranjem manje otpada ili ostataka materijala. Omogućavanje boljih uvjeta rada zaposlenika može dovesti do povećanja produktivnosti, posebno žena, ukoliko novi uvjeti doprinose boljoj ravnoteži između poslovnog i privatnog života. Osim toga, prepoznavanje zahtjeva kupaca koji vrednuju održivost može dovesti do novih poslovnih prilika.
Prednosti primjene održivosti poslovanja
- Unapređenje suradnje s ključnim dionicima, posebno s vlastitom radnom snagom, što dovodi do povećanja zadovoljstva zaposlenika i posljedično povećanjem radne efikasnosti te s lokalnom zajednicom;
- Lojalnost kupaca i poboljšanje reputacije poduzeća;
- Prepoznavanje tržišnih niša i dobivanje novih poslova te stvaranje kompetitivne prednosti u odnosu na konkurenciju;
- Ispunjavanje zahtjeva u međunarodnom lancu vrijednosti;
- Smanjivanje troškova efikasnijim korištenjem resursa i štednjom prirodnih resursa te
- Potencijalno povoljnije mogućnosti financiranja održivih projekata.
Održive prakse
Provođenje održivih praksi također može otvoriti nove mogućnosti između malih i srednjih poduzeća i poslovnih partnera koji su već uključeni u aktivnosti društveno odgovornog poslovanja. Ako malo i srednje poduzeće može pokazati da aktivno poduzima mjere (što možda već čini, a da ih ne predstavlja kao takve!), može dobiti priliku za stvaranje dodane vrijednosti u odnosu na svoje konkurente. Isto tako, određene mjere društveno odgovornog poslovanja kao što su smanjenje potrošnje energije i očuvanje sirovina mogu čak dovesti do uštede troškova i povećanja produktivnosti.
S druge strane svjedočimo inicijativama Europske komisije kojima predlaže smanjenje regulative u području održivosti, predstavljene 26. veljače 2025. godine, prijedlogom Omnibus I paketa, koji sadrži pojednostavnjenje pravila EU-a koje se, između ostalog, odnose na direktivu o korporativnom izvještavanju o održivosti (Corporate Sustainable Reporting Directive, CSRD) i Uredbu o taksonomiji.
Omnibus uvodi nove rokove izvještavanja o održivosti te nove pragove za obveznike izvještavanja i time značajno smanjuje broj obveznika izvještavanja. U bitnome, predlaže se odgoda primjene Direktive o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD) za poduzeća koja još nisu počela s izvješćivanjem prijedlogom tzv. ‘stop the clock’ direktive. Time se nastoji izbjeći situacija u kojoj se poduzeća koja su prema CSRD-u dužna izraditi izvještaj o održivosti za financijsku godinu 2025. ili 2026. naknadno oslobađaju tog zahtjeva, stvarajući nepotrebne troškove koji se mogu izbjeći. Na taj način oslobađa se oko 80% tvrtki koje su trenutno obuhvaćene CSRD-om vrlo opterećujućih zahtjeva za izvješćivanje. Usvajanje ove direktive predlaže se prema ubrzanom postupku (do kraja lipnja) i očekuje se od država članica da izmijenjene odredbe prenesu u nacionalna zakonodavstva do kraja ove godine.
Ostale izmjene obuhvaćene Omnibus I prijedlogom, a koje se odnose na CSRD su sljedeće:
- Smanjenje opsega obveznika izrade izvještaja o održivosti: Zahtjevi za izvještavanje primjenjivali bi se samo na velika poduzeća s više od 1.000 zaposlenika (tj. poduzeća koja imaju više od 1.000 zaposlenika i ukupni prihod veći od 50 milijuna eura ili ukupnu aktivu iznad 25 milijuna eura). To znači da će se broj poduzeća u obuhvatu smanjiti za oko 80%. Novi opseg CSRD-a bit će više usklađen s ključnim pragovima opsega Direktive o dužnoj pažnji (CSDDD).
- “Ograničenje lanca vrijednosti” (‘Value chain cap’): Za poduzeća koja više neće biti u opsegu CSRD-a (do 1000 zaposlenika), Komisija će delegiranim aktom usvojiti dobrovoljni standard izvješćivanja, temeljen na standardu za mala i srednja poduzeća (VSME) koji je razvio EFRAG. Taj će standard djelovati kao štit, ograničavajući informacije koje poduzeća ili banke, koje spadaju u opseg CSRD-a, mogu tražiti od poduzeća u svojim lancima vrijednosti s manje od 1.000 zaposlenika.
- Obveza Komisije da revidira europske standarde izvještavanja o održivosti (“ESRS”): Komisija će revidirati delegirani akt kojim se uspostavlja ESRS, s ciljem znatnog smanjenja broja podatkovnih točaka, pojašnjenja odredaba koje se smatraju nejasnima, poboljšanja usklađenosti s drugim dijelovima zakonodavstva i smanjenja broja podatkovnih točaka.
- Brisanje zahtjeva standarda specifičnih za sektor: Prijedlogom će se izbrisati ovlast Komisije da usvoji standarde specifične za sektor.
- Uklanjanje standarda razumne provjere: Prijedlogom se uklanja mogućnost da Komisija predloži prelazak sa zahtjeva ograničene provjere na zahtjev razumne provjere.
Ove izmjene predlažu se drugom direktivom i njihovo usvajanje provelo bi se redovnim postupkom.
Razlozi donošenja pojednostavnjenja regulative
Nakon niza godina u kojima je dominirala fokusiranost na donošenje što više regulativa kako bi se ispunili ciljevi Zelenog plana, EU je promijenila fokus jer je uvidjela da ova administrativna opterećenja smanjuju konkurentnost gospodarstva. Ovim prijedlogom izmjena postojeće regulative, ciljevi Zelenog plana EU-a stavljaju se u kontekst konkurentnosti gospodarstva i temelje se na predstavljenom planu za čistu industriju (Clean Industry Deal), koji predstavlja novi plan za konkurentnost i dekarbonizaciju EU-a.
Plan za čistu industriju spaja klimatske ciljeve EU-a i konkurentnost gospodarstva u jednu sveobuhvatnu strategiju dugoročnog rasta, koji se temelji na inovacijama i tehnološkom napretku, primjenom modela kružnog poslovanja i smanjenja korištenja prirodnih resursa, omogućavajući razvoj vještina radne snage i povećavajući broj kvalitetnih radnih mjesta. Plan se između ostalog temelji na načelu kružnosti, čija je svrha smanjenje otpada i produljenje životnog vijeka materijala, i to promicanjem recikliranja, ponovne uporabe i održive proizvodnje. Maksimalno iskorištavanje ograničenih resursa EU-a i smanjenje prekomjernih ovisnosti o dobavljačima sirovina iz trećih zemalja nužni su za konkurentno i otporno tržište.
Predloženim izmjenama zakonodavstva žele se postići značajne administrativne uštede koje bi se preusmjerile na inovacije i nova ulaganja. EU nije odustala od klimatskih i okolišnih ciljeva Zelenog plana ali su određene analize pokazale da je donesena regulativa u zadnjih 5 godina značajno ograničila ekonomski potencijal i prosperitet EU gospodarstva. Ovim rasterećenjem poslovnih subjekata želi se vratiti konkurentnost, potaknuti inovacije i stvoriti nova radna mjesta. Stoga sada EK stavlja konkurentnost u središte svoga gospodarskog programa kako bi europska poduzeća mogla napredovati na globalnom tržištu i kako bi se zajamčilo održivo blagostanje svima unutar EU-a.
U kontekstu aktualnih geopolitičkih previranja, visokih troškova energije, značajnog tehnološkog napretka u ostalim dijelovima svijeta, ovo je jedino razumno rješenje.
