Stipo Margić – student druge godine specijalističkog diplomskog stručnog studija Računarstva na Sveučilišnom odjelu za stručne studije u Splitu.
Stipo ne voli svoje bližnje, prijatelje i kolege opterećivati svakodnevnim preprekama, već uvijek nastoji doći do rješenja. Njegov je moto da ne postoji problem koji živ čovjek ne može riješiti.
Stipo Margić, osim što studira, osnivač je i predsjednik Udruge Liberato, koja je prvotno nastala kao rješenje situacije u kojoj se nalazio prije četiri godine. Danas se Udruga bavi razvojem projekata koji će mladima, studentima, osobama s invaliditetom i osobama s ograničenom pokretljivošću dugoročno olakšati život. Stipo je osvojio niz nagrada, od kojih je posljednja bila nagrada za DisCloud na 20. međunarodnoj izložbi inovacija ARCA.
Stipo je s Udrugom ostvario velik broj obrazovnih, sektorskih i međusektorskih suradnji na koje je iznimno ponosan. Zaljubljenik je u računarstvo i IT tehnologiju, stoga mu je sve što radi jedna vrsta zabave. Veseli se razvijanju novih projekata i kreiranju novih inovacija za tržište. Svaka nova prepreka Stipi je novi izazov. Ne troši svoje vrijeme na traženje izgovora i “kukanje”, već neumorno traži način kako doći do cilja.
Zašto baš računarstvo? Kažu da ste posebna osoba, inovativan, svestran, izvrstan primjer socijalnog poduzetnika. Što za Vas znači biti socijalni poduzetnik?
Razlog je jednostavan. Još od srednjoškolskog obrazovanja imao sam izraženu ljubav prema programiranju i srodim računalnim vještima. Također, zbog moje zdravstvene situacije, ova vrsta zanimanja mi pruža preduvjete za daljnji razvoj na poslovnom i privatnom planu. Biti socijalni poduzetnik za mene znači uložiti sve svoje resurse – znanje, vještine, vrijeme i sredstva – kako bih se bavio rješavanjem društvenih problema koje ostali sudionici društva ne vide, ne žele vidjeti ili nemaju resurse za njihovu sanaciju. U ovaj poduzetnički pothvat krenuo sam srcem. Najviše me potakla spoznaja da svoje znanje i vještine programiranja mogu iskoristiti kako bih pomogao osobama s invaliditetom te ih potakao na veću uključenost u društvu.
Predsjednik ste udruge Liberato koju su osnovali studenti Sveučilišnog odjela za stručne studije u Splitu. Kada je i kako započela ova priča?
Sve je započelo nastankom ideje koja bi riješila problem pronalaska mjesta gdje bih mogao proslaviti svoj rođendan. Naime, planirajući proslavu svog rođendana nigdje nisam mogao pronaći informacije o stupnju pristupačnosti ulaza u ugostiteljske objekte, stoga sam iz ljutnje, u afektu, svojim prijateljima rekao kako ću sam kreirati mapu koja će pružiti te informacije koje su iznimno bitne osobama s invaliditetom, roditeljima kojima su djeca u kolicima i osobama s ograničenom pokretljivošću. Od toga trenutka kreće povijest, sadašnjost i budućnost udruge Liberato. Udruga se zalaže za povećanje stope uključenosti mladih osoba s invaliditetom u društvo te poboljšavanje njihove kvalitete života.
Uz podršku Sveučilišnog odjela za stručne studije i Studentskog poduzetničkog inkubatora SPIK@ razvili ste niz projekata...
Svi projekti koje smo razvili iznimno su mi dragi, a posebno bih izdvojio projekt LiberatoTalk. Radi se o projektu koji su kreirali studenti s našim nastavnicama i mentoricama Ivonom Jukić i Antonijom Roje, s kojima smo najviše razvili suradnju na Sveučilišnom odjelu za stručne studije u Splitu. Projekt je osmišljen tako da se mladim ljudima pruži prilika za stjecanje novih vještina i znanja u području poslovnog svijeta te da bi se smanjio jaz između studenata i studenata s invaliditetom kako bi im se omogućio lakši ulazak na tržište rada.
Koliko naš sustav potiče i omogućuje određene prilagodbe studentima s invaliditetom?
Sustav studentima s invaliditetom pruža razumne načine i vrste prilagodba unutar samog visokoškolskog obrazovanja, kao što su dulje vrijeme pisanja ispita, prilagođeni font stručne literature te mogućnost polaganja ispita usmenim, umjesto pismenim putem. Također, smatram da ljudi trebaju promijeniti pogled na svijet. Osobe s invaliditetom imaju krivi pogled na obrazovni sustav te bih im preporučio da svakako pruže priliku visokoškolskom obrazovanju. Nadalje, studenti nerijetko ne gledaju blagonaklono jer smatraju da se njima previše olakšava, ne znajući s kojim se problemima svakodnevno suočavaju. Na kraju, profesori i stručni suradnici imaju određenu dozu straha kako pristupiti osobama s invaliditetom, kako se prema njima ponašati te do koje im je granice potrebna prilagodba.
