Silvio Šumanovac: Otkrio sam da mi ne trebaju ured ni tim da bih se osjećao ispunjeno

Silvio Šumanovac završio je edukaciju iz UX dizajna na Algebri, a u svibnju ove godine pokrenuo je S Digital web dizajn studio

“Broj propuštenih prilika najčešće postane vidljiv tek naknadno, kad poduzetnici dobiju web stranicu koja donosi upite i shvate da su sve to mogli imati i ranije, samo da su se ozbiljno pozabavili tom temom.” – Silvio Šumanovac, osnivač i vlasnik web dizajn studija S Digital – Bošnjaci


Silvio Šumanovac rodom je iz Bošnjaka, gdje je registrirao obrt. Po struci je prvostupnik fizioterapije, ali u struci nije imao baš sreće s poslom pa je neko vrijeme radio u maloprodaji, a zatim nekoliko godina u B2B prodaji IT rješenja. Preko HZZ-ova vaučera završio je edukaciju iz UX dizajna na Algebri, a u svibnju ove godine pokrenuo je S Digital web dizajn studio.

„Kad me netko pita čime se bavim, najkraće kažem da sam web dizajner, ali to nije cijela slika. Zapravo sam spoj tri uloge: dizajnera koji slaže web stranicu, prodavača koji zna kako kupac razmišlja prije nego što se javi i savjetnika koji klijentu kaže i ono što možda ne želi čuti. Te se uloge u svakom projektu toliko isprepliću da ih ne mogu odvojiti, a mislim da je upravo taj spoj ono što me ističe. Prodaja mi je pokazala nešto što većina vlasnika ne primijeti: klijent se najčešće ne izgubi u trenutku kad kaže „ne”, nego puno ranije. Izgubi se kad ne može pronaći broj telefona, kad na web stranici naiđe na podatke za koje nije siguran vrijede li još uvijek ili kad nakon nekoliko sekundi i dalje ne zna nudi li tvrtka ono što traži. Tada ne zove da pita, nego otvori sljedeći rezultat na Googleu.

Izvan posla najviše me ispunjava sport. Bavim se njime odmalena, a u teretanu redovito idem posljednjih nekoliko godina. To mi je ispušni ventil, a fizioterapija me naučila koliko je važno ne zapustiti tijelo i što se sve može dogoditi kad se to zanemari. Priznajem da i sam znam prosjediti nekoliko sati u lošem položaju za računalom pa na tome svjesno radim. Odmalena sam igrao i rukomet pa me sport na neki način prati kroz cijeli život. Taj me sport naučio igrati za ekipu, trenirati i kad mi se ne da te poraz prihvatiti kao informaciju što sljedeći put napraviti drugačije.

Druga ljubav od djetinjstva su videoigre. Uvjeren sam da su mi upravo one otvorile svijet tehnologije i interneta i odmalena sam se nadao da ću u tom svijetu naći posao. Igre su me naučile strpljenju i rješavanju problema: pokušaš, ne uspije, promijeniš pristup i pokušaš ponovno. Isto to danas radim svakodnevno, samo s web stranicama.

Volim putovati, ali veća putovanja su zasad ipak na čekanju dok se S Digital razvija. Najveća želja mi je vratiti se u Barcelonu jer je to grad koji me oduševio još prije nekoliko godina. Slobodno vrijeme najčešće provodim s djevojkom Enom, zajedno idemo u teretanu, šećemo i vozimo bicikl. Ena me podržala od prvog trenutka kad sam joj spomenuo ideju vlastitog posla i to mi je puno značilo jer je ipak lakše kad nisi jedini koji vjeruje u ideju. Podržava me i obitelj, iako im, naravno, nije bilo svejedno. Mislim da je doza opravdane sumnje zdrava, ali vjerujem i da uvijek treba težiti većim stvarima jer najsigurnija opcija često može biti i najgora“ – priča nam Silvio.

Napustili ste posao i krenuli sami, uz HZZ-ovu potporu za samozapošljavanje. Što je bilo teže, donijeti odluku da napustite sigurnost ili prvi put sami odgovarati za to hoće li posao doći?

Teže je bilo ovo drugo. Odluka o odlasku sa sigurnog posla u trenutku kad je donosiš nema gotovo nikakvu posljedicu. Posljedice stignu tek kad ta odluka postane obrt. S Digital sam otvorio u svibnju, a prije toga sam izračunao sve ishode koje sam mogao predvidjeti pa me situacija nije zatekla nespremnog. Prava težina ipak se osjeti kad prođe nekoliko tjedana bez novog klijenta i shvatiš da svaki euro ovisi o tome hoće li ti netko dovoljno vjerovati da ti povjeri posao. Na svakom radnom mjestu na kraju mjeseca dobiješ plaću i kad nemaš rezultat, bar zato što si došao i odradio svoje vrijeme. Sada mogu raditi dvostruko više sati i od toga nemati ništa. HZZ-ova potpora mi je u tom razdoblju puno pomogla jer sam dobio vremena da posao postavim kako treba, bez panike oko svakog mjeseca. Bez nje bi početak sigurno izgledao malo drugačije. Unatoč tome, na taj rizik sam pristao svjesno, od prvog dana.

Slobodno vrijeme najčešće provodim s djevojkom Enom

Kažete da ste primijetili kako velik broj poduzetnika nema kvalitetnu digitalnu prisutnost. Što vas je više iznenadilo – oni koji nemaju web stranicu ili oni koji je imaju, ali na njoj potencijalnog klijenta dočekuju zastarjeli podaci?

Više su me iznenadili oni koji stranicu imaju. Da, u više od polovice slučajeva tvrtku nisam mogao pronaći nigdje, ali to sam nekako i očekivao. Nisam očekivao koliko će se puta „pronađeni” kontakt pokazati krivim. Kad službenog kontakta nema, jedini trag znao je biti broj s nekog poslovnog imenika. Takvi brojevi doveli su me često do bake koja nije razumjela ni zašto je zovem ni odakle mi njezin broj, do vlasnikova susjeda koji mu je, kako kaže, već sto puta rekao da promijeni taj broj na internetu ili do bivšeg zaposlenika koji u tvrtki ne radi već pet godina. Na web stranicama sam u 2026. godini i dalje nalazio cjenike u kunama, što mi je odmah reklo koliko se često te stranice ažuriraju.

Ti su ljudi uložili vrijeme i novac jer znaju da digitalna prisutnost nije nebitna, a onda se predstave na način koji potencijalnog klijenta odbija. Kad tražim inspiraciju za projekte, u nekim djelatnostima sam zadovoljan ako pronađem tri zaista kvalitetne stranice. Ima i odličnih primjera, ali dojam mi je da na svaku dobru dolaze još bar tri koje nisu na razini.

Ako je točno da velik broj poduzetnika ima pogrešne ili nedostupne kontakte na internetu, zašto vlasnici biznisa često ne vide koliko ih takav „mali propust” može koštati?

Odgovor je jednostavan: nitko im to nije rekao. Potencijalni klijent koji odustane neće nazvati da javi kako ih nije pronašao ili kako mu se web stranica učinila neozbiljnom pa je otišao konkurenciji. Taj se trošak ne vidi na izvodu i ne može se izmjeriti jer je nemoguće znati koliko bi se ljudi javilo da su se predstavili kako treba. Vlasnik vidi samo klijente koji su došli, nikad one koji nisu. To je kao da trgovina pola dana ima zaključana vrata, a vlasnik broji samo kupce koji su ušli. Zato svakom poduzetniku predlažem jednostavan test: uzmite mobitel, u Google upišite svoju djelatnost i grad te se pokušajte pronaći i nazvati kao da ste klijent. Ako vam to traje duže od jedne minute, vašim klijentima će trebati isto barem toliko, samo što oni neće biti toliko uporni. Broj propuštenih prilika najčešće postane vidljiv tek naknadno, kada dobiju web stranicu koja donosi upite i shvate da su sve to mogli imati i ranije, samo da su se ozbiljno pozabavili tom temom.

Iz vlastitog iskustva nastao je S Digital. S Digital namjerno vodite sami i istodobno radite na najviše dva projekta. Zašto ste odlučili svjesno ograničiti vlastiti rast?

S Digital je studio jednog čovjeka. Izrađujem web stranice za uslužne djelatnosti, knjigovodstvene servise, salone ljepote i wellnessa, turističke iznajmljivače, servise, obrtnike i druge, redizajniram zastarjele stranice i brinem se o njihovom održavanju i tehničkoj podršci. Ovisno o potrebama klijenta, radim i logotip i vizualni identitet, pišem tekstove za web i sve ostalo što uz jednu web stranicu ide. Klijenti su mi iz raznih krajeva Hrvatske, od Pazina i Svetog Ivana Zeline do Kutjeva i Velike Gorice, pa lokacija u ovom poslu nije prepreka. Od prvog razgovora do predaje klijent komunicira isključivo sa mnom, osobom koja stvarno radi na njegovom projektu.

Ograničenje na dva projekta nije samo trik kako bih imao više slobodnog vremena. Radio sam paralelno na dva projekta i znam gdje je granica iza koje bih počeo raditi „dovoljno dobro”, a to ne želim. Volim se baviti detaljima jer upravo oni odvajaju odlično odrađen posao od prosječnog, a svakom klijentu obećavam najbolje rješenje koje mogu napraviti. To obećanje ne mogu ispuniti ako istovremeno žongliram s pet različitih projekata. Na taj način dobijem fokus i klijente koji se osjećaju važnima, a ne samo kao broj u redu. Kratkoročno se možda odričem dijela prihoda, ali dugoročno se odričem stresa i obećanja koja ne bih mogao ispuniti. Velik broj klijenata nekima izgleda impresivno, a drugima pošalje poruku da za njih neće biti vremena. Mislim da je potencijal za rast ovako zapravo veći jer se dobar rad prepoznaje i preporučuje. Želim da svaka web stranica koju napravim pomaže klijentu da raste, a ne da skuplja prašinu u dubini interneta gdje je nitko neće pronaći.

Što ste o sebi saznali u prvim mjesecima poduzetništva, a što o sebi niste mogli saznati dok ste radili za drugoga? Postoji li nešto iz razdoblja rada u prodaji što danas nikada ne biste napravili prema vlastitom klijentu?

Otkrio sam da mi odgovara samostalno krojiti radno vrijeme i da imam dovoljno discipline to dugoročno održati bez ikoga tko me nadzire. Otkrio sam i da mi ne trebaju ured ni tim da bih se osjećao ispunjeno jer nekako se najbolje fokusiram kad sam sâm, kao i da mi je ponekad teško stati. Nije mi problem do jedanaest navečer raditi na dizajnu jednoga gumba, jednostavno zato što mi je to zanimljivo. Dok radiš za drugoga, to ne možeš saznati jer ti netko drugi određuje i ritam i granice.

Što se prodaje tiče, srećom nemam puno toga ispraviti. U prodaji sam imao transparentan pristup kojeg sam zadržao: nikad nisam skrivao cijene, nisam davao obećanja za koja sam znao da ih neću ispuniti i uvijek sam htio pomoći osobi s druge strane. Danas klijentu predlažem ono što je najbolje za njega, a ne ono što će meni donijeti najveću uplatu na račun. Ako mu je za početak dovoljna jednostavnija web stranica, neću mu prodavati složeniju.

Prodaja me naučila započeti razgovor s nepoznatom osobom

Što je danas veći problem hrvatskih malih poduzetnika: to što nemaju web stranicu ili to što imaju web stranicu, ali ne znaju čemu ona zapravo služi? Koliko jedan mali poduzetnik danas zapravo može izgubiti ako njegov web nije prilagođen mobitelu, Googleu i brzom kontaktu?

Veći je problem web stranica koja postoji, a vlasnik ne zna čemu služi. Mnogi web i dalje vide kao digitalnu posjetnicu, nešto što se napravi jednom, jer „svi imaju”, i onda zaboravi da postoji. Nitko ne provjerava pojavljuje li se na Googleu, radi li obrazac za kontakt i je li cjenik još uvijek točan. Web stranica treba biti alat, ali alat koji se ne održava kad prestane raditi posao zbog kojeg je napravljen. Tvrtka koja nema stranicu bar zna da joj nešto nedostaje. Tvrtka koja ima lošu, uvjerena je da je taj dio riješen. A nažalost izgubiti može puno. Otprilike polovica ukupnog internetskog prometa u svijetu danas dolazi s mobitela, a upravo mobitel je ono što netko izvadi kad hitno treba vodoinstalatera ili termin kod frizera. Web stranica koja se na mobitelu raspada odbija upravo te ljude. Google je jednako važan jer stranica može biti najljepša na svijetu, ali ako se ne pojavi kad netko pretražuje uslugu u svom gradu, za tu je osobu jednostavno nevidljiva. Treći je problem kontakt. Na loše složenim web stranicama kontakt i ključne informacije često su zatrpani na dnu, ispod dugih odlomaka o povijesti tvrtke i njezinoj filozofiji. To je lijepo znati, ali potencijalnom klijentu ne govori ništa o tome što on može dobiti od njih. Pažnja je danas vrlo kratka, ako posjetitelju u nekoliko sekundi nije jasno tko ste, čime se bavite i što možete napraviti za njega, otići će na stranicu koja mu to kaže odmah. UX dizajn naučio me slagati sadržaj redom kojim ga posjetitelj treba, a ne redom kojim ga vlasnik želi ispričati.

Kažete da cilj nije napraviti web stranicu koja samo lijepo izgleda, nego onu koja donosi upite. Možete li se sjetiti primjera kada ste promjenom jedne naizgled male stvari na webu vidljivo promijenili ponašanje korisnika i time klijentu donijeli konkretan poslovni rezultat?

Najbolji primjer mi je obrtnik koji je godinama odlično poslovao bez web stranice. Posla je imao dovoljno, ali problem je bio negdje drugdje. Mobitel mu je stalno zvonio, a velik dio dana odlazio mu je na razgovore i dogovore. Na novoj web stranici jasno smo odgovorili na pitanja koja su mu ljudi najčešće postavljali telefonom i dodali kontakt obrazac te izravnu poveznicu na e-mail. Naizgled sitnica, ali promijenila je način na koji mu se ljudi javljaju. Sve više upita počelo je stizati pisanim putem, a on ih je mogao složiti po važnosti, znao je na koji treba odgovoriti odmah, a koji može pričekati mirniji dio dana. Sličnu promjenu čujem i od drugih klijenata. Manje je upita poput „kako funkcionira suradnja”, „radite li vikendom” ili „koliko to otprilike košta”, a više onih poput „želimo dogovoriti konzultacije”, „šaljem fotografije prostora, zanima me ponuda” ili „odgovara li vam da dođete pogledati idući tjedan?”. Kad web stranica odgovori na osnovna pitanja, javljaju se ljudi koji su već informirani i puno bliže odluci.

Koliko se zapravo web stranica može „čitatelju uvući u glavu” i predvidjeti što će napraviti nakon što dođe na nju?

Ne može pročitati misli, ali može predvidjeti pitanja. Ljudi na webu ne čitaju nego skeniraju, a posjetitelj u pravilu ima nekoliko pitanja, i to otprilike istim redom: jesam li na pravome mjestu, je li ovo za mene, mogu li im vjerovati, koliko košta i kako funkcionira te kako im se javiti. Dobra web stranica na svakom dijelu odgovara upravo na pitanje koje posjetitelj u tom trenutku ima, prije nego što ga postavi. Tu mi pomaže prodaja. U prodaji brzo naučiš da se isti prigovori ponavljaju i da je bolje odgovoriti na njih prije nego što ih druga strana izgovori. Web stranica je prodajni razgovor u kojem posjetitelj ne može postaviti potpitanje, pa sve važne odgovore moraš unaprijed staviti na pravo mjesto. Na mobitelu, primjerice, dodatno pazim da je gumb za poziv ili upit uvijek nadohvat palca. Ako je stranica dobro složena, posjetitelj ima osjećaj da je sam došao do odluke, a zapravo je cijelim putem bio vođen.

Danas se sve više govori o tome da će ljudi informacije o tvrtkama tražiti preko AI alata, a ne samo klasičnim Googleom. Što to znači za malog hrvatskog poduzetnika koji je do jučer razmišljao samo o tome kako biti prvi na Googleu – mora li sada učiti „razmišljati” i kao AI?

Razlika je manja nego što se čini jer AI alati i Google u velikoj mjeri gledaju slične stvari. I jedni i drugi traže jedinstven, konkretan sadržaj umjesto generičkih fraza, jasne i nedvosmislene odgovore na pitanja, logičnu strukturu s naslovima i FAQ sekcijama te dosljedne podatke, isti naziv, adresu, broj i radno vrijeme na webu, Google profilu i drugim izvorima. Oba vrednuju i povjerenje, primjerice, recenzije klijenata, strukturirane podatke koji tražilici govore što je na stranici te spominjanje tvrtke na drugim relevantnim mjestima. Najveća je razlika u tome što Google pokaže desetke rezultata, a AI često izdvoji tri ili četiri. Biti „negdje na prvoj stranici” više nije dovoljno. Zato klijentima uvijek predlažem FAQ sekciju, pazim da je odgovor na svako očekivano pitanje naveden odmah i izravan te pratim prakse koje se stalno mijenjaju. Provjerio sam nekoliko svojih klijenata i za ključne pretrage u svojoj djelatnosti pojavljuju se kao prva preporuka u AI pretraživačima, a na Googleu redovito na prvoj stranici, povremeno i na prvome mjestu. Mali poduzetnik ne mora naučiti razmišljati kao AI. Mora naučiti jasno reći što radi, za koga i gdje.

Koliko vam je iskustvo iz prodaje zapravo pomoglo kada ste postali vlasnik S Digitala? Može li dobar prodavač lakše postati poduzetnik ili tek tada shvati koliko je prodaja samo jedan dio cijele priče?

Jako puno. Prodaja me naučila započeti razgovor s nepoznatom osobom, podnijeti odbijenicu, a da je ne shvatim osobno, i slušati što druga strana zapravo treba. Kad sam pokrenuo S Digital bez publike i bez budžeta za oglase, do prvih klijenata dolazio sam upravo pozivima, mailovima i izravnim javljanjem. Ipak, jedno sam morao odučiti, a to je prodajni refleks da razgovor što prije dovedeš do dogovora. U dizajnu je obrnuto jer najprije moraš usporiti i postaviti puno pitanja, a tek onda nuditi rješenje. Dobar prodavač lakše će napraviti prvi korak jer su komunikacijske vještine ključne, a one se razvijaju samo izravnim razgovorom s ljudima, ali ako zna samo prodavati, brzo će shvatiti da je to tek dio priče. Na kraju dana ljudi pričaju o usluzi ili proizvodu, a ne o tome kako im je netko nešto prodao. Zamišljam to kao knjigu. Prodaja je uvod, ali bez pravog zapleta i kraja cijela priča završi kao loše iskustvo.

Prijava na newsletter

Želite li se uključiti u poduzetnički mindset, prvi doznati novosti iz svijeta poduzetništva i sudjelovati u našim novim projektima?! Obećavamo da vaše podatke nećemo ni s kim dijeliti.

Hvala! Uspješno ste prijavljeni.

Privatnost

Naša web stranica koristi kolačiće kako bismo vam pružili najbolje moguće korisničko iskustvo. Informacije o kolačićima pohranjene su u vašem pregledniku i obavljaju funkcije kao što su prepoznavanje kada se vratite na našu web stranicu.