“Program koji slijedi nije primjeren za djecu mlađu od 12 godina.” Ma vidi vraga. Poruka se pojavi u 10 ujutro. Dijete sjedi pred ekranom, roditelji su na poslu, baka kuha ručak, a televizija je upravo odradila svoju svetu dužnost.
Ista logika prati nas na svakom koraku. Onda gledate reklamu za lijek. Dvije minute slušate kako ćete nakon jedne tablete trčati livadama, grliti unuke, penjati se na Velebit i smijati se životu kao da ste upravo osvojili jackpot. Onda na kraju, brzinom kojom Kimi Antonelli ulazi u zavoj, čujete: “Prije upotrebe pažljivo pročitajte uputu o lijeku, a o rizicima i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika.”
Naravno. Jer čovjek koji je upravo povjerovao da će mu preparat promijeniti život sigurno će odmah zakazati termin kod liječnika kako bi kritički analizirao učinke proizvoda iz reklame. Ali nije ni bitno hoće li to učiniti. Bitno je da je rečenica izgovorena. Kvačica je stavljena.
Dođeš na internetsku stranicu. Iskoči pitanje: “Prihvaćate kolačiće?” Ne znaš što su kolačići. Njih ne zanima znaš li. Klikneš “Prihvaćam” samo da se makne prozor s ekrana. I što si zapravo prihvatio? Nema veze. Kvačica. A onda dolaze uvjeti korištenja. Skromnih 187 stranica. Klikneš: “Pročitao sam i slažem se.” Naravno da jesi. Baš kao što si pročitao Rat i mir, proučio porezni zakon i do kraja razumio upute za dizalicu topline. Sve između dva klika na “Instaliraj”. Šta slijedi? Kvačica. Kvačica. Sraćkica. Sraćkica.
Eto i nje – oznaka “Nisam robot”. Nekad si otvorio vrata, pozdravio susjeda i ljudi su odmah znali da si čovjek. Danas? Ne, ne prijatelju. Danas moraš dokazivati svoje postojanje algoritmu koji se zove nešto poput “Captcha v4.3.7 whatever”. Klikneš na “Nisam robot”. Računalo te pogleda s nevjericom: “Aha. Dokaži.” I kreće ispitivanje. Označi sva polja sa semaforima. Označi bicikle. Pješačke prijelaze. Odjednom polažeš prijemni za prometnog redara.
Najgore je kad riješiš sve i sustav kaže: “Pokušajte ponovno.” Ponovno?! Are you kidding (me)? Brate, upravo sam identificirala više prometne infrastrukture nego gradski ured za urbanizam. Nekad su ljudi ispitivali računala kako bi provjerili mogu li razmišljati. Danas računala ispituju ljude kao nadrkani profesor na usmenom: “Jeste li sigurni da je ovo pješački prijelaz?”
I tako sjediš u u dnevnom boravku, pokušavaš pristupiti receptu za palačinke, a umjetna inteligencija te već pet minuta regrutira u prometnu policiju. Kvačica. Želite li primati newsletter? Ne želite. Ali opcija za odbijanje skrivena je kao uskršnje jaje koje nitko nikad nije pronašao. Kvačica. Kliknuli smo “Slažem se” toliko puta da smo zaboravili kako izgleda “Ne slažem se”. Pa, zašto se čudimo onda činjenici da nas danas više ne oblikuju odluke koje donosimo, nego uvjeti koje nismo pročitali.
A najzanimljivije je što smo počeli vjerovati da upozorenje znači rješenje. Kao da na rupu usred ceste staviš natpis: “Pazi, rupa.” I onda ne popravljaš rupu sljedećih deset godina jer, well, well, well, ljudi su upozoreni.
U našem svijetu zapravo nije ni važno riješiti problem. Važno je dokumentirati da si primijetio da problem postoji. I zato me ona jutarnja poruka o sadržaju za djecu uvijek nasmije. Ne zato što je beskorisna. Nego zato što savršeno opisuje naše vrijeme. Vrijeme u kojem je važnije da smo nešto rekli nego da smo nešto napravili. I kad se jednog dana bude pisala povijest našeg društva, možda će najtočniji opis biti ovakav: “Problem je preživio. Kvačice* su odradile svoj posao.”
*I dok ovo pišem, razmišljam kako me ta kvačica nervira ko krpelj – mala, sitna, naizgled bezopasna, a napravi štetu kao da ima vlastiti odjel za sabotažu. I onda, naravno, odem malo guglati, čisto da smirim živce. Velika greška. Google me dočeka hladan ko porezna uprava: “Krpelj – u nekim hrvatskim krajevima za krpelja se koristi naziv kvačica. To je mali parazit koji se zakači za kožu ljudi i životinja te siše krv.” Molim?!
